Objavljeno

Šta nam izvještaj Evropske komisije pokazuje: Bez pomaka u reformi upravljanja javnim finansijama

Državna revizorska institucija ne može ispunjavati zadatke u trenutnom sastavu, zakonske izmjene u oblasti javnih nabavki uslovile su nazadovanje, dok bi civilno društvo trebalo više da bude uključeno u monitoring Programa reforme upravljanja javnim finansijama – neke su od ocjena iz Izvještaja Evropske komisije o Crnoj Gori.

Foto: Foundation for Economic Education

U ispunjavanju Poglavlja 32 – Finansijska kontrola, Crna Gora je ostvarila ograničen napredak i osrednju pripremu u pomenutom periodu. Međutim, u poređenju sa rezultatima ostvarenim u 2015. i 2016. godini, kada je u ovom poglavlju ostvaren dobar napredak,  Crna Gora je nazadovala. U Poglavlju 32, oblasti u kojima je postignut dobar napredak suinterna i eksterna revizija.

Kada je u pitanju interna revizija, zabilježen napredak ogleda se u tome što je većina organa u javnom sektoru uspostavila unutrašnju reviziju. Takođe, napredak se ogleda u jačanju kapaciteta internih revizora kroz pohađanje obuka, usklađenih sa međunarodnim revizorskim standardima. Većina jedinica za unutrašnju reviziju, usvojila je strateške i godišnje planove unutrašnje revizije. Broj preporuka i nivo njihovog ispunjavanja su u porastu. Međutim, iako je većina organa u javnom sektoru uspostavila unutrašnju reviziju, ona ne ispunjava potrebne zakonske uslove. Evropska komisija dalje ne elaborira ovakvo stanje stvari.

Kada je u pitanju eksterna revizija, kapaciteti Državne revizorske institucije ostaju problematični, ocjena je Evropske komisije, pa tako DRI ne može veliki obim posla obavljati u trenutnom sastavu. Neke od novina u radu DRI, a koje su navedene u izvještaju, odnose se na usvajanje novog Strateškog plana razvoja DRI 2018-2020. Kada je u pitanju kvalitet revizije, DRI je usvojila metodologiju revizije Završnog računa budžeta Crne Gore, novi priručnik za reviziju uspjeha, kao i smjernice za reviziju kontrole kvaliteta. Kompatibilna ISSAI metodologija, kojom revizori treba da se rukovode u svom poslu, još uvijek nije u potpunosti razvijena. Kada je uticaj državne revizije u pitanju, Evropska komisija ističe da DRI rijetko podnosi pojedinačne izvještaje Parlamentu, pa se tako osvrće na činjenicu da je svega 5 od 41 izvještaja podneseno Parlamentu u 2016. godini, dok sa druge strane Parlament ograničeno koristi izvještaje DRI.

Pored interne i eksterne revizije, u oblasti finansijske kontrole, odnosno upravljanja javnim finansijama,  Evropska komisija ocjenjuje i unutrašnje finansijsko upravljanje i kontrolu (PIFC).  U okviru ove oblasti Komisija preporučuje dodatne napore u jačanju menadžerske odgovornosti podređenih organa u javnom sektoru, kao i u radu na srednjoročnom strateškom planiranju koje nije uvezano sa programom rada vlade. Godišnji planovi i izvještaji fokusiraju se na sami proces aktivnosti ali ne i na ciljeve i mjerljive indikatore.  Unutrašnja finansijska kontrola nije podjednako zastupljena, iako je više institucija usvojilo godišnje akcione planove unutrašnjeg finansijskog upravljanja i kontrola.  Centralna budžetska inspekcija nema dovoljno osoblja i nije operativna u potpunosti, navodi se u izvještaju.

Izmjene Zakona o javnim nabavkama, iz juna 2017, nisu usaglašene sa EU pravilima , pa je Evropska komisija notirala nazadovanje. Izmjene su usvojene bez javnih konsultacija, ne prepoznaju javne nabavke male vrijednosti kao ni nabavke u oblasti odbrane i bezbjednosti, i uvode nekoliko izuzetaka koji nisu prepoznati pravnom tekovinom EU.

U ovom izvještaju Evropska komisija je notirala nedostatak sistemske uključenosti civilnog društva u monitoring sprovođenja Programa reforme upravljanja javnim finansijama 2016-2020.Iako je zabilježen napredak u pogledu budžetske transparentnosti u Crnoj Gori, Evropska komisija je takođe notirala da budžetske jedinice ne objavljuju proaktivno budžetske informacije, kao i da je neophodno unaprijediti nacrte budžeta i završne račune budžeta u pogledu kvaliteta i sveobuhvatnosti. Pored toga što Evropska komisija ističe napredak u pogledu budžetske transparentnosti u Crnoj Gori, ona takođe naglašava potrebu dodatnog jačanja ove transparentnosti kroz učešće Crne Gore u Indeksu otvorenog budžeta kao i izradu “budžeta za građane“.

Izvještaj za Crnu Goru za 2018, Evropska komisija objavila je 17. aprila 2018. godine, a dostupan je na engleskom jeziku na https://ec.europa.eu/neighbourhood-enlargement/sites/near/files/20180417-montenegro-report.pdf

Tim Instituta alternativa

Objavljeno

Glavni grad – Simulator saradnje sa NVO

“Glavni grad ostvaruje dobru saradnju sa nevladinim organizacijama”, ali samo na papiru, kako je potvrđeno na jučerašnjoj panel diskusiji “Snažne zajednice“,  u organizaciji Centra za razvoj nevladinih organizacija.

Jučerašnji događaj, zamišljen kao forum građana i obilježen diskusijom na temu građanskog aktivizma, težio je da odgovori na pitanje:  Kako mi, kao civilno društvo, možemo sarađivati sa lokalnim vlastima i kako građani mogu uticati na donošenje odluka u svom gradu?  Odgovori i prigovori su nažalost dolazili od strane građana i nevladinih organizacija, dok su lokalne vlasti ostale tihe. Predstavnici Glavnog grada su juče potvrdili da ne poznaju načine na koje mogu animirati građane da učestvuju u procesu donošenja odluka, mimo promovisanja projekata i investicija Glavnog grada.

Predstavnica Sekretarijata za lokalnu samoupravu, kazala je juče da je Glavni grad objavio četiri javna poziva za saradnju i partnerstvo sa nevladinim organizacijama u 2017. godini, te da je ostvarena saradnja sa civilnim sektorom kroz četiri radne grupe. Institut alternativa se prijavio na jedan od ova četiri poziva i postao dio Radne grupe za izradu nacrta odluke o budžetu Glavnog grada za 2018. godinu. Osim te formalnosti, radna grupa nije funkcionisala, a nacrt budžeta nam je dostavljen isto kada je i objavljen u sklopu javne rasprave.

Prema riječima sekretara Sekretarijata za finansije Glavnog grada, takva radna grupa “niti je postojala niti je mogla postojati”.

Institut alternativa je već jednom upozorio javnost na ovakvo fingiranje saradnje od strane Glavnog grada, kada je naše učešće u radu pomenute radne grupe obesmišljeno i kada smo stavljeni pred svršen čin.

Ovakva simulacija saradnje pokazala nam je ne postoji komunikacija i koordinacija među organima lokalne uprave, kada je riječ o saradnji sa civilnim sektorom. Takođe, postalo je jasno da se u otvaranje  radnih grupa za civilni sektor ulazi, ne zbog pomoći i konstruktivne saradnje, već zbog podizanja statistike otvorenosti lokalnih organa vlasti,  konkretno Sekretarijata za lokalnu samoupravu i Sekretarijata za finansije, kao i da je odgovornost za ovakvo (ne)postupanje izostala.

Na pitanje da li smatra da je cilj ispunjen time što je Sekretarijat za lokalnu samoupravu objavio poziv, iako radna grupa nije postojala, ostali smo uskraćeni za odgovor predstavnice Sekretarijata za lokalnu samoupravu.

Ovaj drugi pokušaj simulacije saradnje između Glavnog grada i Instituta alternativa zabrinjavajući i tjera nas da se zapitamo – ima li vajde prijavljivati se na javne pozive, koje Glavni grad koristi radi pukog ispunjavanja statistike, bez obzira na ispunjenje samog cilja? A cilj u ovom slučaju je saradnja između lokalnih vlasti i jedne nevladine organizacije na aktu koji je od suštinskog značaja za život građana našeg grada – godišnji budžet.

Jučerašnja diskusija je pokazala i nedostatak znanja i ideja među lokalnim službenicima o tome kako zainteresovati građane za proces donošenja odluka na lokalnom nivou.

Očekujemo više od naših lokalnih samouprava, pogotovo od Glavnog grada, i nadamo se da će prinicipi otvorenosti i učešća javnosti umjesto praznih fraza biti stavljeni u funkciju suštinske saradnje između lokalnih vlasti i građana.

Ivana Bogojević
Istraživačica javnih politka

Objavljeno

Izvještaj EK za Crnu Goru u dijelu civilnog društva: Djelimično ispunjavanje forme, bez suštine

Izvještaj Evropske komisije za Crnu Goru, u dijelu koji se odnosi na civilno društvo, potvrdio je da postoje formalni preduslovi za saradnju vlade i NVO, ali da pored formalnog uključenja NVO u različita radna tijela, treba da se stvore uslovi za njihovo suštinsko konsultovanje.

Ipak, cijenimo da dokumentu nedostaju neki ključni nalazi koji su obilježili godinu za nama- prije svega – sve intezivnije kampanje protiv kritički orjentisanih NVO te direktno ugrožavanje njihove slobode izražavanja, i nezapamćeno nezakonito postupanje Skupštine Crne Gore koje je obesmislilo procedure izbora predstavnika NVO u savjetodavna tijela.

Najjednostavnije rečeno, EK je potvrdila ono o čemu mi govorimo već nekoliko godina, a to je da Vlada uspostavlja formalne preduslove za rad i djelovanje NVO, ali da se ti zakoni, uredbe i strategije u kontinuitetu ne primjenjuju na način kako je propisano.

U Izvjestaju se, u dijelu koji se odnosi na civilno društvo, čak tri puta ponavlja potreba da se obezbijedi suštinsko uključivanje NVO u radne grupe i pregovarački proces, čime se EK osvrće na kvalitet ovog procesa, a ne samo kvantitet. Ovakav pristup je ohrabrujući, zato što šalje jasnu poruku Vladi, ukoliko želi ispravno da je pročita, da zakoni, strategije, uredbe i savjetodavna tijela treba da se primjenjuju i budu funkcionalni. U suprotnom, puko nabrajanje ovih mehanizama ne može zamazati oči Briselu da je saradnja sa NVO zaista uspostavljena.
Najsvježiji primjer u ovom konktekstu, je, podsjećamo, donošenje Strategije unaprijeđenja podsticajnog okruženja za djelovanje NVO 2018-2020, u čijoj izradi nijesu do kraja učestvovali predstavnici NVO, i u kojoj nema suštinskih mjera u ovoj oblasti. Od svih komentara pristiglih od NVO, Vlada je u Strategiju uvrstila jedan-djelimično.

U ovom Izvještaju je, nažalost, izostao segment koji se ponavljao u prethodna dva, a odnosio se na kampanje koje se organizuju u cilju diskreditacije NV aktivista. Tokom 2017. godine, ovakve kampanje su nastavljene, čak i u većem intezintetu, uvijek protiv kritički orjentisanih NVO, direktno ugrožavajući njihovu slobodu izražavanja.
Samo neki od primjera su višemjesečni tekstovi i TV prilozi u medijima koje direktno kontroliše vladajuća partija, usmjereni protiv organizacija koje su legitimno i argumentovano ukazivale na nezakonite smjene članova Savjeta RTCG.
Tokom 2017, u Pobjedi se ponavljaju tekstovi o navodnih 46 miliona eura koje su na bankovnim računima NVO, iako smo to uredno demantovali, ukazujući da se pod NVO, u ovoj klasifikaciji Centralne banke, nalaze i strane i medjunarodne organizacije, kao i diplomatske misije.

Izvještaj konstatuje donošenje Izmjena i dopuna Zakona o NVO i uspostavljanje novog sistema finansiranja projekata. Ipak, nije konstatovano da je Vlada na kraju omogućila državnim službenicima da učestvuju u ocjenjivanju tih projekata, što je potpuno suprotno zahtjevima najvećeg dijela NV sektora, i vrlo vjerovatno može obesmisliti cjelokupni proces.

U prethodnim danima, čuli smo u više navrata od predstavnika Vlade da će Izvještaj u izvjesnom smislu služiti kao mapa puta u svim oblastima koje tretira. Teško nam je da povjerujemo da će u ovakvoj klimi Vlada promijeniti odnos prema NV sektoru, jer u prethodnom periodu, ni na jednom primjeru nijesmo vidjeli volju za suštinkim promjenama.

Civilno društvo svakako neće biti dekor procesa evropske integracije Crne Gore, i u ovoj godini nastavićemo da ukazujemo na sve probleme sa kojima se NV sektor suočava u svom radu i djelovanju, kao i da predlažemo rješenja u toj oblasti.

Koalicija NVO Saradnjom do cilja trenutno okuplja 99 nevladinih organizacija iz čitave Crne Gore i predstavlja najveću organizovanu koaliciju NVO u Crnoj Gori.

Ana Novaković
Predsjednica Upravnog odbora

Objavljeno

Re/forma javne uprave – dostupnost usluga ili administrativna spoticanja?

Reforma javne uprave treba da donese neophodne promjene kako bi svim građanima omogućila dostupnost javnih usluga, odnosno učestvovanje u procesima donošenja odluka zasnovano na transparentnosti, uklanjanju administrativnih i drugiih barijera, bržem poslovanju, dostupnim cijenama i jednakim uslovima za sve. Ovo je svakako višestran i međuzavisan proces u kojem građani ne smiju biti samo objekti prava i pasivni korisnici ishoda reformi.

U posebnom fokusu reforme javne uprave u svim njenim principima, pa tako i kada je u pitanju princip javnih usluga marginalizovane grupe, u ovom slučaju osobe s invaliditetom (OSI) moraju biti u fokusu reformi, ne samo zbog toga što su korisnici javnih usluga, nego i njihovi finansijeri.

Međutim, ako segmente javne uprave u domenu dostupnosti javnih usluga razmotrimo u kontekstu crnogorske administracije ili čak i legislative ne smijemo izostaviti informaciju da nadležnost za pružanje i pristupačnost usluga za osobe s invaliditetom nije definisana.Pokušaji određivanja nadležnosti ovog pitanja prilikom donošenja Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, a kasnije i izrade Anallize o usklađenosti crnogorskih pripisa sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom[1]sveli su se na raspravu nakon koje ništa nije definisano. Čak šta više, pristupačnost kao posebno pravo[2]garantovano osobama s invaliditetom svelo se na pristupačnost fizičkog okruženja i saobraćaja, dok su i informacije i komunikaciije ostale usko definisane, a usluge su jednostavno izostavljene jer niko od odgovornih da ih obezbijedi nije razumio šta ovaj princip i pravo u praksi predstavljaju.

U kontekstu prava OSI važno je razumjeti da sve javne usluge mogu biti dostupne osobama s invaliditetom, ali one kao takve ne moraju istovremeno biti i pristupačne OSI ukoliko je pristupačnost kao preduslov za njihovo korišćenje zanemarena i/li izostavljena[3].

Pojasniću to na primjeru ostvarivanja jednog od osnovnih prava garantovanom građaninu u demokratskom društvu – pravu da biramo i budemo birani, odnosno pravu glasa, najmoćnijem demokratskom sredstvu i oružju građana, onom od kojeg bi predstavnici naroda koje biramo trebali da se plaše nas, a nikako, obratno, mi njih. Ne tako malom broju osoba s invaliditetom ovo pravo je onemogućeno, dok je drugima ograničeno, a mogu zaključiti da skoro ne postoji osoba s invaliditetom kojoj je ovo pravo omogućeno bez prepreka.

Kod oniih OSI kojima je ovo pravo garantovano i donekle omogućeno u praksi proces izgleda kao „dobra“ noćna mora.

Da bismo ostvarili pravo glasa neophodno je da imamo lična dokumenta: ličnu kartu i/li pasoš. Ovo podrazumijeva odlazak u podružnicu centra bezbjednostu (CB) u gradu u kojem nam je prijavljeno prebivalište, u kojem je potrebno podnijeti zahtjev na propisanom obrascu, izvod iz matične knjige rođenih, uvjerenje o državljanstvu i fotografisati se na licu mjesta. Međutim, da bi većina OSI pristupila objektu CB neophodna je pristupačnost, koja u najvećem broju objekata nije obezbijeđena, a zahtjev se popunjava hemijskom na formatu koji opet nije prilagođen jednom broju osoba s invaliditetom. Iskustva govore da neke OSI fotografišu ispred CB i tu „na licu mjesta“ popunjavaju neophodne obrasce i proceduru, sve do konačnog preuzimanja lične karte. Ipak, jednako plaćaju tu uslugu kao i svi drugi građani, a valjda trebaju razumjeti da je njima učinjena i „dodatna usluga.“

Kod osoba oštećenog vida ili osoba koje imaju jednu ili nemaju obje ruke proces popunjavanja zahtjeva i potpisa prilikom preuzimanja lične karte je tek posebna procedura. Nekim OSI nije dozvoljeno da se potpišu na način koji njima odgovara, niti da, ukoliko mogu, stave otisak prsta već su službenici CB stavili ili i dalje stavljaju oznaku nepismenosti. Tako je neko s visokom stručnom spremom obilježen kao nepismen.

Sve ovo doduše mogu OSI ostvariti i kod kuće, ali tako što će platiti dodatne usluge. Osim toga što im nije omogućen jednak i nesmetan pristup i procedura potrebno je da one dodatno plate uslugu u odnosu na druge građane. Dakle, „proceduralne ili razumne adaptacije“ u ovom slučaju predstavljaju diskriminaciju po osnovu invaliditeta jer predviđaju drugačije i nepovoljnije postupanje prema OSI, prividno stvarajući utisak da doprinose ostvarivanju procesnih prava. Država, izbjegavajući odgovornost za postojanje barijera navodi da: „se usluge iz nadležnosti MUPa vrše kod kuće i uz pomoć mobilnih timova “zbog nemogućnosti stranaka da lično podnesu zahtjeve”, “uključujući i punomoćnika osobe koja će preduzeti radnje u ime stranke”.“

Isto je i za pravo glasa na dan izbora, nepristupačno biračko mjesto, glasačka kabina i kutija, uz nevjerovatno kršenje zakona, „omogućavanjem“ glasanja ispred biračkog mjesta, kršenjem tajnosti i „neposrednog“ biranja, do ubacivanja glasačkog listića u ime birača, ili spuštanjem kutije i opet kršenjem zakona. Doduše, i ovo pravo možemo ostvariti od kuće, zavaljeni u fotelji, cijeli dan čekajući birački odbor koji već unaprijed zna za koga ćemo glasati, i sve to traje i traje dok reforme prolaze, a mi se gušimo u procesiima koji bi nas trebali približiti modernijom, bržoj i efikasnijoj administraciji. Naše vrijeme niko nije izračunao, a naše dostojanstvo su drugi reformisali.

Marina Vujačić

Aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom

Ovaj blog nastao je u okviru projekta „Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!“, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a finansiraju Evropska unija u okviru Programa podrške razvoju lokalnih organizacija civilnog društva i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj blog predstavlja isključivu odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.

[1]Analiza o usklađenosti zakonodavstva Crne Gore sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom UN o pravima osoba sa invaliditetom nastala je kao obaveza Vlade Crne Gore u odnosu na Zaključak Skupštine Crne Gore usvojen prilikom usvajanja Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, na sjednici održanoj 26. juna 2015.

[2]Pristupačnost je posebno pravo osoba s invaliditetom garantovano UN Konvencijom o pravima OSI a obuhvata pristupačnost izgrađenog fiziččkog okruženja i objekata, informacija i komunikacija, saobraćaja, ITC i usluga.

[3]Dostupnost usluga podrazumijeva razvijene i osigurane javne usluge koje koriste svi građani, ili posebne usluge dizajnirane za OSI, dok pristupačnost podrazumijeva mogućnost pristupa i korištenja tih usluga od strane osoba s različitim vrstama invaliditeta na mjestu, na način, u vrijeme i u formi, odnosno u obimu koji njima odgovara.

Objavljeno

Ostavke rukovodilaca u Policiji

Komentar naše istraživačice Dine Bajramspahić za dnevne novine Dan o razlozima za ostavke bivšeg direktora i načelnika Centra bezbjednosti Podgorica, kao i o povezanim pitanjima u vezi sa kadrovskom politikom u Policiji:

Meni nije poznato da li su ostavke direktora policije i načelnika Centra bezbjednosti bila stvarno moralni čin usljed osjećaja lične odgovornosti ili su bile iznuđene. Međutim, kada je u pitanju načelnik Centra bezbjednost, ta pozicija formalno-pravno nema mogućnost ostavke uopšte, jer se načelnici centara nisu javni funkcioneri nego državni službenici. Iako se to kod nas odomaćilo da načelnici podnose “ostavke” jer su oni u Policiji na važnim mjestima, oni mogu samo da daju otkaz.

Javni funkcioneri u Policiji su samo direktor i četiri pomoćnika direktora, a svi policijski službenici, uključujući rukovodioce, su državni službenici. Direktor Policije, po sadašnjem zakonodavstvu, može privremeno i/ili trajno da rasporedi načelnike na drugo radno mjesto kada je nezadovoljan njihovim radom. Ovo ostavlja ogroman prostor za diskreciono odlučivanje pa imamo praksu da se grupa rukovodilaca u Policiji šeta sa jednog rukovodećeg mjesta na drugo godinama. Međutim, to više nije ni tako jednostavno jer je sve veći I veći broj bivših rukovodilaca koji se nemaju gdje “prebaciti” (rasporediti) pa ostaju neraspoređeni.

Primjera radi, bivšeg načelnika Centra bezbjednosti Podgorica i bivšeg direktora, sada nemaju gdje da rasporede jer su sva radna mjesta sa njihovim, najvišim zvanjem, (glavni policijski inspektor), već popunjena. To je zbog toga što je mnogo veći broj visokih zvanja nego što je visokih radnih mjesta.

Veoma je loše što nema prakse obrazlaganja odluka koje su veoma važne za ukupno funkcionisanje policije, pa tako ne znamo koji su razlozi opredijelili izbor i postavljenje jednih ni smjenu drugih. Dugoročno, to stvara nezadovoljstvo i nedostatak uvjerenja da su izabrani najbolji na osnovu zasluga. Zato smo se u Radnoj grupi za pripremu Zakona o unutrašnjim poslovima zalagali za to da se rukovodioci u Policiji biraju putem internog oglasa a ne slobodnom voljom direktora koji može u svakom trenutku da ih smjenjuje i postavlja. Suština tog predloga je da svi koji ispunjavaju uslove i smatraju da mogu da obavljaju taj posao odgovorno, dobiju priliku da se prijave i “izmjere” sa drugim kandidatima. Na kraju će naravno, odluka biti i dalje na direktoru koji odgovara za ukupan rad Službe, međutim, moraće da bira sa rang liste na kojoj će biti svi zainteresovani kandidati sa rezultatima rada. Drugo veoma važno pitanje je pitanje mandata. Direktor je bio zaštićen mandatom i nije mogao biti smijenjen tako lako kao ostali rukovodioci u Policiji. Zato ukoliko bude usvojeno rješenje o internom oglasu, tako izabrani rukovodici treba da dobiju i mandat izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima. To ne znači da oni neće odgovorati ukoliko su njihovi rezultati nezadovoljavajući, već znači da to moraju zakonom da budu propisani razlozi za razrješenje i da samo na osnovu toga treba da budu smijenjeni. Sva ova pitanja su neadekvatno regulisana već godinama i dovela su do toga da je u Policiji veoma haotično upravljanje ljudskim resursima što sve utiče na rezultate rada. Svakodnevno se dešava da su neki službenici danas hvaljeni a sjutra smijenjeni. Zbog svega toga od smijena u Policiji nemam velika očekivanja, uglavnom sve bude kao što je bilo i ranije.

Objavljeno

Percepcija javne uprave – istraživanje

Institucije državne i lokalne uprave građani percipiraju veoma slično kada je u pitanju generalna ocjena kvaliteta njihovog rada - uglavnom se ocjenjuju u većoj mjeri negativno nego pozitivno. Sa opštom ocjenom kvaliteta rada javne uprave nije povezano skorije iskustvo kontakta sa istom – jednako je ocjenjuju i oni koji su koristili usluge javne uprave kao i oni koji nijesu.Ne postoji ni razlika u procjeni lokalnih i državnih institucija po pitanju utiska o tome da li se nešto promijenilo u njihovom radu u odnosu na period od prije 3 godine – za većinu građana i građanki Crne Gore u proteklih nekoliko godina nije bilo značajnijih promjena u kvalitetu rada ovih institucija.Javno mnjenje je podijeljeno po pitanju povjerenja u javnu upravu, dok jedna petina građana iskazuje potpuno nepovjerenje u ove institucije. Povjerenje u institucije javne uprave je povezano sa ličnim iskustvima koja su građani imali u proteklih godinu dana sa ovim institucijama – oni koji su iz različitih razloga stupili u kontakt sa ovim institucijama pokazuju više stepene povjerenja nego oni koji nijesu.Javnoj upravi se u najvećoj mjeri zamjera zapošljavanje „preko veze“ i korupcija, ali se velikim problemima smatra i neljubaznost službenika kao i nee kasnost rada ovih ustanova. Oni koji su koristili usluge lokalnih institucija posebno ističu neljubaznost kao problem, oni sa najnižim prihodima i stanovnici sjevera ističu zapošljavanje „preko veze“, dok je za stanovnike južnih krajeva zemlje korupcija najveći problem u javnim institucijama. U skladu sa ovim nalazima je i preovlađujući stav građana da se problemi u javnim institucijama najbolje mogu riješiti iskorijenjivanjem korupcije. Osim rješavanjem pitanja korupcije, najčešće su se javljali zahtjevi za boljom unutrašnjom kontrolom rada institucija, strožim zakonskim rješenjima i kaznama. Žalbe na neljubaznost/ nekompetentnost zaposlenih u javnoj upravi ne čude imajući u vidu da je velika većina građana Crne Gore mišljenja da se posao u javnoj upravi dobija preko prijateljskih, rodbinskih i političkih veza, a ne ličnih kompetencija. Građani uglavnom iskazuju nepovjerenje u to da će Vlada Crne Gore u narednih nekoliko godina riješiti ključne probleme javne uprave, dok jedna trećina pokazuje izvjesno povjerenje da hoće. Kao bitan posredni pokazatelj manjka povjerenja u ove ustanove je i preovlađujući stav da one generalno ne troše budžetski novac u prave svrhe – to misli 57% građana. Među onima sa pozitivnim stavom po ovom pitanju značajno je više onih koji su u proteklih godinu dana imali iskustva sa javnom upravom.Podijeljena su mišljenja oko generalnog zadovoljstva radom ovih institucija – najčešće je riječ o umjerenom zadovoljstvu odnosno nezadovoljstvu, iako je jedan u deset građana Crne Gore u potpunosti nezadovoljan radom javnih institucija. Nezadovoljnim ih uglavnom čine dužina čekanja u redovima, neodgovornost službenika i nee kasnost rada ovih ustanova. Takođe, skoro polovina građana smatra da se njihovi zahtjevi izneseni pred ove ustanove veoma sporo rješavaju. Podijeljena su mišljenja i oko toga da li su cijene naknada u ovim institucijama previsoke – za oko trećinu građana su ili visoke ili prihvatljive, dok jedna četvrtina smatra da to zavisi od usluge do usluge.

Iako iznose različite pritužbe na rad javnih institucija, izrazito mali procenat građana se zapravo žalio na rad ovih ustanova (4%), dok je dodatnih 7% željelo da se žali, ali nijesu znali kome. Ovako nizak nivo prijavljivanja ne čudi s obzirom da velika većina građana (73%) nije ni upoznata sa načinom na koji se mogu žaliti na neregularnosti ili korupciju.

Korišćenje elektronskog pristupa javnoj upravi je, očekivano, uglavnom vezano za mlađe i obrazovanije stanovništvo zemlje i većina građana i građanki ga ne koristi. Oni građani koji su pak koristili internet stranice organa javne uprave činili su to više puta. Sadržaji na ovim stranicama se uglavnom ocjenjuju pozitivno – u kontekstu razumljivosti, dostupnosti informacija, potpunosti informacija, preglednosti i ažuriranosti. Oni građani koji nijesu koristili sajtove javne uprave najčešće navode da to nijesu činili jer nijesu imali potrebe za time – manjak vještina ili nedostupnost interneta navodi nešto manje od četvrtine građana. Portal E-uprave je takođe relativno nepoznat građanima – za njega zna oko jedne trećine građana.

Treba napomenuti da velika većina građana/ki u proteklih godinu dana nije imala nikakvog kontakta sa javnim institucijama – samo 1/5 je stupila u interakciju sa državnim i 1/3 sa lokalnim institucijama. Riječ je najčešće o Policiji, Opštini, Sudovima i Zdravstvenim institucijama. Ovo istraživanje u izvjesnoj mjeri ukazuje i na to da bez obzira da li su iskustva kontakta sa institucijama pozitivna ili ne, ona čine javne institucije poznatijim, bližim građanima, na taj način povećavajući svijest o ulozi koju imaju u društvu ali i pravima koja građani imaju u kontaktu sa njima.

Ova publikacija nastala je u okviru projekta „Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!“, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a finansiraju Evropska unija u okviru programa podrške razvoju lokalnih organizacija civilnog društva i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj publikacije predstavlja isključivu odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.