Piše: Nikola Martinović
Racionalno upravljanje javnim preduzećima je postao neophodan uslov nametnut usvajanjem striktne regulative o kontroli državne pomoći, kojom se Crna Gora obavezala usklađivanjem nacionalnog zakonodavstva sa pravom Evropske unije u procesu pristupanja EU. S obzirom na to da su državi svezane ruke za pomoć i ulaganja u gubitaše putem budžeta, dugogodišnje pogrešno upravljanje javnim preduzećima je došlo na naplatu sa najavom da je država spremna da proda vrijednu imovinu Plantaža i Instituta Dr Simo Milošević, kako bi ta preduzeća isplatila svoja višemilionska dugovanja, a država zadržala vlasništvo nad njima. Država bi na taj način dobila mogućnost da krene u restrukturiranje ovih preduzeća, međutim ovo iziskuje izdvajanje značajnih sredstava za njihovo dalje poslovanje, a država će opet biti suočena sa daljim gubitkom imovine, posebno ukoliko se ne počne efikasnije upravljati javnim preduzećima. U tom slučaju, vlasništvo države nad ovim preduzećima postaje upitno, jer nemaju pravo na grešku u poslovanju.
Takođe, česte su situacije u kojima državna preduzeća traže pomoć od države, a posljednja u nizu je Luka Bar. To preduzeće je naišlo na poteškoće u radu nakon što je u nevremenu pretrpjelo havariju u iznosu od 35 miliona eura. Luka Bar se odmah obratila Vladi za pomoć, jer je u nemogućnosti da sama finansira svoj oporavak. Iako je Luka Bar jedno od strateški najznačajnih preduzeća za nacionalnu ekonomiju, državna pomoć treba da prođe analizu Vlade i proceduru preko Agencije za zaštitu konkurencije, što značajno opterećuje državno preduzeće i remeti njegovom razvoju zbog tromosti sistema. Ovdje dolazimo i do paradoksalne situacije, jer kad građani traže informacije o upravljanju od Luke Bar putem zahtjeva za slobodan pristup informacijama, dobijaju odgovor da se zahtjevu ne može udovoljiti u cilju zaštite konkurencije i komercijalnog poslovanja, međutim kad Luka Bar treba da se spašava, onda se od države zahtijeva novac poreskih obveznika.
Dok je za preduzeća u privatnom vlasništvu glavni interes stvaranje profita, za javna preduzeća je karakteristično da se prepliće više interesa i očekivanja su ogromna, zavisno od situacije i subjekata. Jednu od situacija predstavlja rad Rudnika uglja, od kojeg zavisi rad Termoelektrane Pljevlja i koji je mnogo više od običnog javnog preduzeća, jer jedna opština zavisi od njegovog poslovanja, odnosno on predstavlja glavni izvor prihoda za stanovnike opštine Pljevlja. Rudnik uglja i Termoelektrana su veoma bitani za energetski sektor Crne Gore, koji godišnje proizvodu više od 40% električne energije, a zavisno od vremenskih uslova, taj udio može da bude i veći od 50%. Rudnik uglja je preduzeće koje treba da izvrši energetsku tranziciju, a najave su da će do njegovog gašenja doći 2041. godine. Trenutno je vidljivo da država još uvijek nema dobru strategiju kako će nadomijestiti njegovo postojanje, jer se broj zaposlenih od 2021. godine u ovom preduzeću povećao sa 600 na 1200, proizvodeći kontraefekat i čineći Pljevlja još više zavisnijim od poslovanja Rudnika uglja.
Nekontrolisano zapošljavanje u energetskom sektoru od 2021. godine bi moglo da stvori velike probleme za cijelu EPCG grupaciju. U energetskom sektoru, koji je ujedno i najatraktivniji za plate u državi, se desio rast broja zaposlenih za više od 2000, koje je omogućeno zbog strmoglavog povećanja električne energije na tržištu i rasta prihoda energetskih subjekata. Ono što je zanimljivo je da ovaj rast zaposlenih nije bio dio projekcija preduzeća, već je uslovljen zbog partijskog interesa i njihovog učvršćivanja na vlasti. Ovdje se otvara pitanje upravljanja rizikom u EPCG grupaciji, jer je neminovno da će doći do problema u njihovom poslovanju već od aprila 2025. godine, kad je planirana rekonstrukcija Termoelektrane u trajanju od osam mjeseci i izvjesno je naglo povećanje električne energije za stanovništvo.
Osim trošenja sredstava preduzeća na nekontrolisano zapošljavanje, EPCG je nenamjenski trošila sredstva i na 13. platu na kraju 2023. godine. Očekivanja građana od EPCG je da investira u svoje projekte ili da uplaćuje dividendu u državni budžet koji će preusmjeriti ta sredstva na projekte koji će svim građanima donijeti dobrobit. Dijeljenje bonusa nije strano ni drugim preduzećima, a jedan od pokušaja neprimjerenog dijeljenja imala je Barska plovidba koji je na kraju spriječen. Državni predstavnici članova odbora direktora su htjeli sebi da isplate bonus, iako ovo preduzeće loše posluje i opstaje jedino zbog toga što država isplaćuje garancije za kredit uzet za kupovinu brodova. U odbor direktora ovog preduzeća su i predstavnici manjinskog kapitala, pa javnost može da zna šta se dešava tamo ukoliko se donose odluke na štetu preduzeća. Dijeljenje bonusa spada u operativnu nezavisnost odbora direktora, pa je vrlo moguće da se u nekim preduzećima i zloupotrebljava ovo pravo.
Ono što je u nadležnosti države, odnosno centralnih organa je određivanje plata za članove odbora direktora. Ako znamo da se partije na vlasti ne upliću u odluke koje odbor direktora predlaže na skupštini akcionara i da taj organ ne služi kao filter za donošenje odluka, već ih po automatizmu verifikuje, onda skupština akcionara često i nema veliku ulogu u javnim preduzećima. Jedna od situacija je usvajanje pravilnika za naknade odbora direktora CEDIS-a, čiju skupštinu akcionara čini odbor direktora EPCG, u kojem je određeno da je bruto plata predsjednika odbora direktora tog preduzeća preko 6000 eura. Nakon pisanja medija, ministar energetike je upozorio preduzeća iz svoje nadležnosti da ne koriste položaj za ostvarivanje sopstvenih interesa. Međutim, pregledom materijala sa skupštine akcionara EPCG, isti takav pravilnik je glasom predstavnika državnog kapitala usvojen i u EPCG-u, pa je logično postaviti pitanje kakav je uticaj Ministarstva energetike u kontroli preduzeća koji su u njegovoj nadležnosti.
Na kraju dolazimo do zaključka da je efikasnost javnih preduzeća rijetko kad moguća, a da je interes građana u sijenci partijskog i ličnog interesa, dok državni budžet služi samo kao sredstvo spašavanja neodgovornih pojedinaca i javnih preduzeća.
Tekst je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za zdrava, djelotvorna, održiva i transparentna javna preduzeća (BEST SOEs)”, koji je finansijski podržan od strane Evropske unije, uz kofinansiranje Ministarstva javne uprave. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Instituta alternativa, i nužno ne odražava stavove Evropske unije i/ili Ministarstva javne uprave.