Izvještaj o javnim nabavkama za 2018. godinu od 46 strana (uključujući priloge) koji je Vlada usvojila pokazuje koliko smo bili u pravu kada smo prije šest mjeseci sumnjali da će se sistem javnih nabavki pod Ministarstvom finansija bolje i brže razvijati, ocijenili su za “Vijesti” u NVO Institut alternativa (IA).
Ta NVO je ocjenu potkrijepila time što su iz ovogodišnjeg dokumenta koji je Vlada usvojila krajem juna izostavljeni važni podaci koji se odnose na oblast u kojoj se na godišnjem nivou troši značajna suma novca poreskih obveznika. Ukupna vrijednost javnih nabavki u 2018. godine je iznosila 449,37 miliona eura.
“Javnost je ove godine ostala uskraćena za brojne podatke koji su se ranijih godina mogli naći u izvještajima koje je pripremala Uprava za javne nabavke, poput detaljnih podataka o nabavkama u zdravstvu i obrazovanju, zatim za listu ponuđača sa najvećim ugovorenim javnim nabavkama tokom godine, listu naručioca koji nisu uopšte ili nisu u roku dostavili svoj izvještaj o javnim nabavkama, spisak naručioca sa najvećom razlikom između planiranih i ugovorenih nabavki…”, kazala je istraživačica javnih politika u IA Ana Đurnić.
Poređenja radi, prošlogodišnji Izvještaj o javnim nabavkama imao je 167 strana, od čega dio sa statističkim podacima 113. Ovogodišnji izvještaj ima 46 strana.
“IA se godinama zalagao da se skrati narativni dio izvještaja koji je pretežno bio formulisan kao “hvalospjev” Vladi i nadležnim institucijama za ostvarene ‘uspjehe’ u oblasti javnih nabavki, a da se kroz statistički dio unaprijedi transparetnost ove oblasti. Tako smo se izborili da se u njemu nađe prikaz zaključenih aneksa ugovora, detaljnija analiza nabavki u pojedinim oblastima posebno rizičnim za korupciju, naručioci sa najvećim vrijednostima ugovorenih nabavki neposrednim sporazumom, ukupan broj i spisak svih naručilaca koji nisu dostavili izvještaj o javnim nabavkama u zakonskom roku i slično. Međutim, izvještaj koji je javnosti ponuđen ove godine vratio nas je najmanje pet godina unazad u pogledu transparentnosti sistema javnih nabavki”, ocijenila je Đurnić.
Iz te NVO ukazuju da ove godine ne samo da nema posebne analize javnih nabavki u oblastima posebno rizičnim za korupciju – obrazovanju i zdravstvu, koji se mogao naći u prethodna dva izvještaja o javnim nabavkama, nego nema ni posebne analize nabavki u oblasti javnih radova.
“I ta oblast je posebno podložna korupciji, a koju je Uprava za javne nabavke godinama obećavala. Ovo je naročito problematično, jer i u ovogodišnjem Izvještaju o javnim nabavkama Ministarstvo finansija konstatuje da je u 2018. godini zabilježena najveća ugovorena vrijednost za radove u odnosu na prethodne godine – 160,59 miliona eura. To je trebalo da bude dodatni argument u korist pripreme detaljnije analize nabavki u toj oblasti”, pojašnjava Đurnić.
Ugovoreno 84,59 miliona za male i hitne nabavke
Direktorat za politiku javnih nabavki u Ministarstvu finansija u izvještaju konstatuje kako je “najveći broj postupaka sproveden putem otvorenog postupka, koji je najtransparentniji i može ostvariti najveći nivo konkurencije”, te da je 79 odsto nabavki sprovedeno otvorenim postupkom.
Međutim, ističe Đurnić, ne navodi se da je to najmanji procenat zastupljenosti otvorenog postupka u prethodnih šest godina, te da je za čak šest odsto manji nego prethodne godine.
“Sa druge strane, kroz netransparentne i nekonkurentne postupke malih i hitnih nabavki je tokom 2018. godine zaključeno ukupno 96. 840 ugovora ukupne vrijednosti 84, 59 miliona eura. Kroz javne nabavke se u našoj zemlji troši više od pola milijarde eura, a sistem samo tone u sve veću zatvorenost, dok se prostor za korupciju širi”, zaključila je Đurnić.
Članak je originalno objavljen u Dnevnom listu Vijesti i na portalu Vijesti.
MJU odbilo peticiju kojom se traži promjena politike u vezi sa objavljivanjem informacije o radu komisija za raspodjelu budžetskih sredstava
Elektronske peticije su za Vladu prihvatljive samo ako se putem tog servisa ne traži i otkrivanje onoga što čini suštinu monopola i državnih tajni, a jedna od njih je i kako funkcioneri i državni službenici pod povlašćenim uslovima dobijaju stanove i stambene kredite.
To su ocijenili predstavnici civilnog sektora, nakon što je Ministarstvo javne uprave (MJU) nedavno odbilo inicijativu civilnog sektora za pokretanje peticije “Naš novac, njihovi stanovi i tajni fondovi”.
Više nevladinih organizacija nedavno je resoru Suzane Pribilović podnijelo inicijativu za pokretanje peticije, kojom predlažu da Vlada promijeni politiku u vezi sa objavljivanjem informacije o radu komisija za stambenu politiku i raspodjelu sredstava budžetske rezerve.
Peticijom se predlaže da se sa svih akata tih komisija, koji su nastali od 2006. do danas, skine oznaka tajnosti i da sva dokumentacija bude objavljena na stranici Vlade. Iz civilnog sektora su inicirali i donošenje odluke da takva akta ubuduće uvijek budu dostupna online.
Obrazlažući takav zahtjev, navode da “građani imaju pravo da znaju kako se troše budžetska sredstva”, te da to uključuje i “sredstva budžetske rezerve i sredstva namijenjena za stambene potrebe”.
“Tajnost odluka dvaju komisija podriva otvorenost i integritet Vlade, povjerenje javnosti u zakonito i opravdano trošenje javnog novca i protivno je odredbama Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), koji propisuje da je organ vlasti dužan da objavi pojedinačne akte i ugovore o raspolaganju finansijskim sredstvima iz javnih prihoda”, navodi se u tekstu predloga peticije.
Komisija za e-peticije, koju čine predstavnici Generalnog sekretarijata Vlade, Ministarstva pravde i MJU, međutim, odbili su takav predlog civilnog sektora.
U objašnjenju navode da je “normativni okvir kojim se uređuje pitanje transparentnosti rada državnih organa u Crnoj Gori, pravo na SPI, ali i ograničavanje tog prava zbog zaštite javnog interesa – jasno uspostavljen”.
Pozivajući se na Ustav, te Zakon o državnoj upravi, navode da je “rad organa državne uprave javan”, da su državni organi “dužni da obavještavaju javnost o svom radu”, te da u skladu sa SPI, “javnosti omoguće uvid u svoj rad”.
U moru definicija koje garantuju javnost i transparentnost, iz MJU potom odgovaraju i da postoje slučajevi u kojima se to pravo može ograničiti i da Vlada, na osnovu važećih propisa, “donosi odluku o utvrđivanju stepena tajnosti sopstvenih dokumenata”, pa i onih koji se odnosi na rad Komisije za stambenu politiku i Komisije za raspodjelu sredstava budžetske rezerve.
Iz MJU dodaju i da su “zagarantovano pravo na odgovarajući pravni lijek i nadzor nad primjenom propisa kojima je uređena oblast SPI takođe mehanizmi kojima se može ukazati na eventualne nedostatke u primjeni propisa u ovoj oblasti”.
Za Steva Muka iz “Instituta alternativa” (IA), takav odgovor nadležnih “vrijeđa zdrav razum”.
“Vlada je brutalno zatvorila vrata za građansku peticiju, samo par mjeseci nakon što ih je gromoglasno i navodno iskreno otvorila. Pokazalo se da prva peticija koja zadire u srž monopola i tajni, ne samo što neće biti prihvaćena, već neće biti dopuštena ni mogućnost da je građani potpišu i podrže. Vladino obrazloženje vrijeđa zdrav razum, jer od nas traži da se žalimo sudovima iako Vlada već godinama ne postupa po presudama suda”, kazao je on “Vijestima”.
Muk poručuje i da će IA nastaviti da na sve druge načine otvori “Vladinu najčuvaniju tajnu”.
“A uprkos otporima koje pruža Vlada Duška Markovića, sve je bliži dan kad će građani znati kako se troši budžetska rezerva i kome vlada dodjeljuje stanove”, rekao je on.
Iz Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) podsjećaju da su upravo ovih dana, dok se u javnosti govori o Zakonu o tajnosti podataka, kroz konkretne primjere više puta ukazali na koji način se zloupotrebljavaju zakoni i propisi u cilju sakrivanja informacija od javnog značaja.
“I to naročito kada je u pitanju trošenje budžetskih sredstava. U pravno uređenim državama ne mora posebno da se objašnjava zašto bi isplate iz budžetske rezerve morale da budu javni podatak, niti zašto građani koji plaćajući porez treba da imaju informaciju koji državni funkcioner jer dobio stan od Vlade. Građanska kontrola rada vlasti je nešto što je prirodno i potrebno, a objavljivanjem ovakvih podataka vlasti u razvijenim zemljama šalju poruku da je ta kontrola dobrodošla i ono što je mnogo važnije, realno u praksi i moguća”, rekao je “Vijestima” Dejan Milovac, direktor Istraživačkog centra MANS-a.
Dodaje i da “nije teško zaključiti kakvu poruku Vlada šalje svojim građanima kada sakriva informacije koje bi po svojoj prirodi već trebalo da budu proaktivno objavljene na sajtovima institucija”.
“U MJU su sasvim svjesni da je pravo na slobodan pristup informacijama umnogome ograničeno, ne samo lošom primjenom Zakona o SPI i činjenicom da sve više državnih organa zloupotrebljava institute tajne kako bi ograničili pristup podacima, već prije svega potpunim odsustvom nadzora nad radom državnih institucija kada su u pitanju najkrupnije zloupotrebe”, smatra Milovac i dodaje da je to, “zajedno sa potpunim odsustvom bilo kakve kaznene politike prema organima i njihovim starješinama za kršenje zakona, dovelo do toga da državne institucije sada ignorišu čak i presude koje ih obavezuju da informacije učine javnim”.
“U takvoj situaciji upućivanje na pravni lijek i mehanizme pravne zaštite je licemjerno i ne pokazuje ni najmanju spremnost da se sačuva makar ono malo rezultata koji su postignuti do sada u reformi prava na slobodan pristup informacijama”, ocijenio je Milovac.
Proaktivno objavljivanje informacija, koje su potpisnici peticije predložili bi, smatra on, “da postoji političke volje, relaksiralo državne institucije administrativnog postupanja u primjeni zakona, a građanima, što je mnogo važnije, omogućilo da brzo i jednostavno dođu do informacija koje ih interesuju”.
“Neprihvatanje inicijative govori da ta politička volja i dalje ne postoji, ali nažalost da kada su u pitanju ove dvije Vladine komisije, i dalje postoji dovoljno razloga da se određena lica i kompanije zaštite tako što će se pravo javnosti da zna podrediti njihovim privatnim interesima”, poručio je on.
Projekat “Glas građana – e-Peticije” (epeticije.gov.me) nastao je 2012. godine sa ciljem da, kako navode nadležni, poveća transparentnost rada Vlade, odnosno realizacije građanskih inicijativa… Servis je nakon više godina neaktivnosti ponovo dostupan od prije nekoliko mjeseci, kada je na Vladi odlučeno da i broj potpisa neophodnih za podršku peticije, umjesto 6.000, bude 3.000.
Peticiju “Naš novac, njihovi stanovi i tajni fondovi” pored IA i MANS-a, predložili su i Media centar, Akcija za ljudska prava, Centar za razvoj NVO, Centar za građansko obrazovanje, Centar za monitoring i istraživanje, Politikon mreža, Centar za građanske slobode i Centar za istraživačko novinarstvo.
Još bez odgovora o rješavanju stambenih potreba funkcionera
U obrazloženju zahtjeva podsjećaju da su u pitanju akta koja su donijeta na osnovu starih zakona, i da se ona “vještački održavaju” i novim iz 2018, u kojem se kaže da sporne odredbe ‘ostaju na snazi i nakon stupanja na snagu ovog zakona’.
Dodaje se i da su odredbe problematične i sa aspekta Zakona o državnoj imovini koji propisuje definiciju stana za službene potrebe kao stana namijenjenog za smještaj izabranih i postavljenih lica za vrijeme obavljanja funkcija i dužnosti. Objašnjavaju da se time precizno definiše svrha “smještaj“ i vremensko ograničenje “za vrijeme obavljanja funkcija i dužnosti“. Diskriminatorskim smatraju i što Vlada preko Komisije za stambena pitanja omogućava značajno povoljnije uslove za rješavanje stambenog pitanja nego kroz javne politike Vlade koja je tri puta sprovodila projekat pod nazivom “1000 +”. U okviru tog projekta, podsjećaju iz IA, “40% sredstava namijenjeno je korisnicima čiji je član porodičnog domaćinstva zaposlen u javnom sektoru“.
Vlada može kako hoće
U obrazloženju kojim se odbija peticija više NVO, iz MJU navode da su Zakonom o SPI “na cjelovit način uređena pitanja od značaja za način i postupak ostvarivanja prava na SPI, ali i slučajevi u kojima se to pravo može ograničiti, način i postupak određivanja testa štetnosti… i postupak za utvrđenje preovlađujućeg javnog interesa za pristup onim informacijama koje je organ označio stepenom tajnosti”.
“Vlada na osnovu važećih propisa kojima se uređuje pitanje SPI koje su u njenom posjedu, te prava javnosti da zna, a vodeći računa o poštovanju i drugih Ustavom zagarantovanih prava – poput prava zaštite podataka o ličnosti, prava na zaštitu privatnosti – donosi odluku o utvrđivanju stepena tajnosti sopstvenih dokumenata, uključujući i akte Komisije za stambenu politiku i Komisije za raspodjelu sredstava budžetske rezerve”, navodi se, pored ostalog, u obrazloženju MJU za odbijanje peticije.
Peticija ”Naš novac, njihovi stanovi i tajni fondovi” zaustavljena na prvom koraku
Ministarstvo javne uprave Vlade Crne Gore nije odobrilo ni pokretanje elektronske peticije kojom je deset nevladinih organizacija od Vlade tražilo da konačno objavi informacije o trošenju budžetskih sredstava iz budžetske rezerve i stanovima koje dijeli funkcionerima.
Ministarstvo javne uprave u svom odgovoru za to daje potpuno pravno neutemeljeno obrazloženje. Pri tom se poziva na mišljenje fantomske Komisije za e-peticije koju čine predstavnici Generalnog sekretarijata Vlade, Ministarstva pravde i Ministarstva javne uprave. Bilo bi zanimljivo vidjeti i ko sjedi u ovom do juče nepoznatom tijelu i čije to tajne na ovaj način skriva od građana.
Deset nevladinih organizacija su polovinom juna zajednički podnijele e-peticiju sa prijedlogom promjene politike Vlade u vezi sa objavljivanjem informacija o radu Komisije za stambenu politiku i Komisije za raspodjelu sredstava budžetske rezerve. Peticiju su podržale Institut alternativa (IA), Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO), Centar za građansko obrazovanje (CGO), Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), Centar za monitoring i istraživanje (CEMI), Politikon mreža, Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građanske slobode (CEGAS), Centar za istraživačko novinarstvo (CIN CG) i Media centar. Ove NVO smatraju da građani imaju pravo da znaju kako se troše budžetska sredstva, uključujući i sredstva budžetske rezerve, kao i sredstva koja Vlada opredjeljuje za rješavanje stambenih potreba javnih funkcionera.
Tajnost odluka dvije komisije podriva otvorenost i integritet Vlade, povjerenje javnosti u zakonito i opravdano trošenje javnog novca, a protivna je i zakonskim odredbama o slobodnom pristupu informacijama koji propisuje da je organ vlasti dužan da objavi pojedinačne akte i ugovore o raspolaganju finansijskim sredstvima iz javnih prihoda.
Peticijom smo namjeravali da od Vlade tražimo:
– Skidanje oznake tajnosti sa svih akata ovih komisija (nastalih u periodu od 2006. – 2019), i njihovo proaktivno objavljivanje na internet stranici Vlade Crne Gore;
– Donošenje odluke da svi akti ovih komisija ubuduće budu proaktivno objavljeni na internet stranici Vlade Crne Gore.
U ovogodišnjem Izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru, u dijelu koji se odnosi na državnu upravu, ocjenjuje se i da “proces donošenja zakonodavnih i političkih odluka nastavlja biti opterećen nedovoljnom transparentnošću i nedostatkom uključenja zainteresovanih strana”. Takođe, nakon niza oštrih kritika zbog skrivanja informacija jedna od tri ključne preporuke EK nalaže da Vlada treba da “unaprijedi građanima pristup informacijama kroz smanjenje ćutanja administracije i nazadne tendencije odbijanja pristupa informacijama stavljanjem oznake tajnosti na njih”. Od objavljivanja izvještaja EK prošlo je nešto malo više od mjesec dana, a Vlada je ovakvim odbijanjem da se građani i izjasne o peticiji demonstrirala da je spremna da ide direktno i protiv preporuka EK da bi držala pod velom tajnosti budžetske fondove.
Zabrana pokretanja naše peticije predstavlja najsnažniju potvrdu opravdanosti njene teme i pokazatelj je neodgovornosti i netransparentnosti ove Vlade prema sopstvenim građanima i EK.
Istovremeno, ovakva odluka Vlade predstavlja i suštinsko obeshrabrenje svim drugim građanima da iskoriste mogućnost pokretanja e peticije i koncept otvorene uprave koji navodno zagovara. Zato ćemo mi nastaviti da na njoj insistiramo jer građani imaju pravo da znaju kako Vlada troši njihove novce, a svi mi imamo pravo da živimo u državi o čijem kredibilitetu i poštovanju međunarodnih obaveza Vlada vodi više računa nego o svojim partijskim i partikularnim interesima.
Stevo Muk, predsjednik Upravnog odbora, Institut alternativa (IA) Ana Novaković, izvršna direktorica, Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO) Daliborka Uljarević, izvršna direktorica, Centar za građansko obrazovanje (CGO) Vanja Ćalović, izvršna direktorica, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Zlatko Vujović, predsjednik Upravnog odbora, Centar za monitoring i istraživanje (CEMI) Jovana Marović, izvršna direktorica, Politikon mreža Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica, Akcija za ljudska prava (HRA) Boris Marić, direktor, Centar za građanske slobode (CEGAS) Milka Tadić Mijović, predsjednica, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) Goran Đurović, direktor, Media centar
Podijeljena mišljenja tradicionalne vlasti, predvođene Demokratskom partijom socijalista (DPS), i opozicije o ambijentu u kojem se održavaju izbori u Crnoj Gori izazivaju ozbiljne uzastopne političke krize koje imaju razarajući učinak na funkcionisanje demokratije, rad Skupštine, parlamentarni nadzor Vlade i ukupni kvalitet upravljanja u zemlji.
Iako već decenijama tvrde da su izborni uslovi nefer, a osporavaju rezultate svih parlamentarnih izbora, opozicione partije nemaju zajednički stav o ključnim izazovima i predlog rješenja artikulisan u zajedničkom javnom dokumentu.
Štoviše, stiče se utisak da je zainteresovanost opozicionih partija za promjene izbornih pravila igre sve manja, dok je sve manje vjerovatno da će važne opozicione stranke bojkotovati naredne parlamentarne izbore, ukoliko izborni uslovi ostanu istovjetni.
Proces usaglašavanja o ključnim problemima i rješenjima, mogao bi okupiti opozicione partije oko zajedničkog zahtjeva parlamentarnoj većini i Vladi, a zatim bi DPS morao obezbijediti usvajanje rješenja koja obezbjeđuju povjerenje svih strana u procesu. Vremena za dijalog i dogovor je sve manje. Nešto više od godinu dana je preostalo do trenutka kada će 2020. godine biti raspisani izbori za Skupštinu Crne Gore.
Odgovorna opozicija može prihvatiti ponuđeni forum za dijalog ili ponuditi alternativni, ali gdje god i kako god da se dijalog vodi, podrazumijeva i da se u odlučnom trenutku aktivno uključe u izglasavanje usaglašenih odluka u Skupštini Crne Gore.
Izostanak zajedničkih zahtjeva opozicije doprinosi neizvjesnosti političkog procesa, pomaže očuvanju zarobljenih institucija, slabi snagu demokratskih zahtjeva i onemogućava da dijalog o izbornim uslovima bude na dobrobit građana i javnog interesa iskorišćen za suštinske i dugoročne reforme sistema.
Ne vjerujem u natprirodne moći koncepta prelazne vlade. Iskustvo iz 2016. je to jasno pokazalo.
Ipak, u slučaju da neka vrsta predizborne vlade podržane od strane parlamentarne većine i manjine u Skupštini Crne Gore bude izabrana, ona može uraditi mnogo više u dužem vremenskom periodu, a nakon određenog trenutka gubi smisao. Naročito ako nije rezultat zajedničkog htijenja opozicije, bez učešća najodgovornijih političara i uz pristanak na brojna pravna i institucionalna ograničenja iz 2016. godine. Međutim, prelazna vlada ne može riješiti probleme koji nadilaze njene nadležnosti, te za koje je neophodno angažovanje Skupštine Crne Gore (da bi neki zakoni bili izmijenjeni), ali i drugih institucija zaduženih za primjenu zakona.
Pristajanje na nepromijenjene izborne uslove ili na ”šminkanje“ zakona o izborima poslanika i finansiranju političkih partija, trajno će lišiti opozicione stranke prava da prigovore kvalitetu izbornog procesa i rezultatu narednih izbora. Njihovi eventualni naknadni prigovori, bez obzira na njihovu utemeljenost, više neće biti prihvaćeni ne samo u međunarodnoj već ni u domaćoj, opozicionoj i demokratskoj javnosti.
Čini se da je pomoć prijatelja neophodna u situaciji kada sami ne možemo da odgovorimo na pitanja koja nas tako dugo muče.
Evropska unija, kao međunarodni akter od najvećeg povjerenja obije strane političkog spektra, može pružiti vlastitu procjenu ključnih pitanja upravljanja koja imaju neposredni i posredni uticaj na izborni proces, umjesto što se isključivo oslanja na naknadne izvještaje OEBS ODIHR-a. Dok ove posmatračke misije imaju uzak fokus i meke preporuke, ambijent u kojem se održavaju izbori rezultat je daleko šireg i dugotrajnijeg procesa od same izborne kampanje ili izbornog dana. Na poštene i demokratske izbore utiču brojni dugotrajni neuspjesi da se unaprijedi kvalitet upravljanja javnim poslovima, pravosuđe i sloboda izražavanja.
EU ne može ostvariti pozitivan uticaj ako nastavi sa uobičajenim pristupom (ne samo kod nas već i u regionu koji svjedoči sličnim političkim krizama u nekoliko zemalja) jer je očigledno da naknadne reakcije, kao što je ponavljanje zahtjeva u godišnjim izvještajima, za političkim i pravosudnim epilogom afere “Snimak“ ne daju rezultate. U tom kontekstu, misija poput one koju je vodio Rajnhard Pribe (Reinhard Priebe) u Makedoniji 2015. godine može dati jasne i direktne preporuke za uspješan politički dijalog. Strategija Evropske komisije iz 2018. godine predviđa specijalne ekspertske misije, a jedna koju vodi upravo Pribe ovih dana je u Bosni i Hercegovini. Evropska unija, osim posebne ekspertske misije, može jasnim političkim preporukama pospješiti dijalog, ali i obezbijediti kontinuiranu ekspertsku podršku procesu dijaloga. Neuspjeh prethodnih inicijativa da se uspostavi dijalog ne smije biti prepreka za nove napore u tom cilju.
Trošeći novac koji najčešće ubiraju zbog monopolističke pozicije na tržištu, preduzeća podržavaju sportska udruženja i saveze, kulturne i muzičke manifestacije, ali i uplaćuju jednokratne novčane pomoći pravnim i fizičkim licima
Državne firme, među kojima i one koje posluju godinama sa gubitkom, godišnje na donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći troše milionske iznose, mimo jasno utvrđenih kriterijuma i procedura za dodjelu novca u te svrhe.
Vlada, odnosno, Ministarstvo finansija, ni u tom segmentu poslovanja državnih firmi nema nikakvu kontrolu nad trošenjem novca poreskih obveznika. Preduzeća sama odlučuju kome će i koliko dati, a samo rijetka objavljuju informacije o tome na svojim internet stranicama.
Trošeći novac koji najčešće ubiraju zbog monopolističke pozicije na tržištu, preduzeća podržavaju sportska udruženja i saveze, kulturne i muzičke manifestacije, ali i uplaćuju jednokratne novčane pomoći pravnim i fizičkim licima.
Sve to mimo nacionalnih sistema uspostavljenih za razvoj sporta, kulture, umjetnosti i socijalne zaštite.
Logo Montenegro erlajnza na dresovima FK Zeta (Foto: Boris Pejović)
Državna (ne)kontrola
U Ministarstvu finansija, koje ima poseban sektor za privredna društva u većinskom vlasništvu države, nemaju jasan odgovor na pitanje “Vijesti” da li na bilo koji način kontrolišu tu oblast, ali i o tome da višegodišnji državni gubitaši i dalje izdvajaju novac za donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći, kao i da li bi bilo racionalnije da svi ti izdaci budu pod direktivom države.
U odgovorima navode “da shodno odredbama Zakona o privrednim društvima, državna preduzeća imaju svoje organe upravljanja i rukovođenja i da su oni odgovorni i za politiku društveno odgovornog poslovanja koja se odnosi na izdvajanje sredstava za donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći”.
Podsjećaju na Vladin zaključak iz 2016. godine kojim su preduzeća u kojima je država jedini vlasnik imaju obavezu da višak prihoda nad rashodima u iznosu od 70 odsto prebace u državni budžet, te da se taj iznos može umanjiti onima “koji podržavaju programe nacionalnih sportskih saveza i COK-a, vrhunske i kategorisane sportiste, sportske aktivnosti lica sa invaliditetom i druge društveno odgovorne aktivnosti”.
Iz Državne revizorske institucije (DRI) upozoravaju da tu oblast treba što prije treba urediti i da je najveći problem što ne postoji jedinstven regulacioni sistem za tu vrstu izdvajanja novca iz budžeta.
“Preporuka DRI je da Ministarstvo finansija uradi smjernice, koje bi bile obavezujuće za sva ministarstva, opštine, preduzeća u većinskom vlasništvu države i lokalna preduzeća, kako bi se na jedinstven način riješio problem izdvajanja iz svih ovih budžeta. Zatim se mora uraditi jedinstveni informacioni sistem, koji bi uvezao sve te podatke i onda bismo znali koliko se novca izdvoji za koje namjene. Na taj način bismo imali veoma izraženu transparentnost i svođenje mogućnosti zloupotreba na najmanju moguću mjeru”, kazao je “Vijestima” član Senata DRI Zoran Jelić.
On je objasnio da je to važno jer se često dešava da određeni pojedinci sa više adresa dobiju novac, a država o tome nema podatak.
Jelić je naglasio da državni fondvi moraju imati uređeni sistem, jer često se ostavljaju diskreciona prava za više osoba, a više diskrecionih prava znači i veću mogućnost zloupotrebe.
Novac daju, informacije kriju
Precizan podatak o kojoj se sumi novca radi na godišnjem nivou nemoguće je dobiti, jer većina firmi ne želi da te informacije dostavi javnosti, čak ni na osnovu Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI). Na osnovu odgovora od 24 firme, od kojih smo tražili informacije po SPI, može se zaključiti da kompletnu dokumentaciju koliko su davali novca i kome, dostavljaju one firme koje su davale najmanje iznose, poput Pošte Crne Gore ili Marine Bar.
Veliki „donatori“ nijesu darežljivi sa informacijama kao sa parama. Jedni dozvoljavaju uvid samo u neke podatke, poput Elektroprivrede(EPCG), drugi odbiju zahtjev po SPI (kao što je Monteput), dok neki ne poštuju zakon o SPI i ne odgovaraju na zahtjev (Aerodromi Crne Gore, Plantaže, Montengro airlines…).
Na osnovu dobijenih odgovora iz anketiranih preduzeća, nije moguće zaključiti na osnovu kojih kriterijuma daju novac.
Svi se pozivaju na to da je riječ o “društveno odgovornim aktivnostima”.
Iz EPCG su naveli da su prepoznati po društveno odgovornim aktivnostima i da međunarodna i regionalna praksa u oblasti izdvajanja novca za sponzorstva i društveno odgovorno poslovanje pokazuje da kompanije u te svrhe izdvajaju ne manje od jedan odsto prihoda.
“EPCG je u prethodnom periodu za sponzorstva izdvajala u prosjeku na godišnjem nivou oko 500 hiljada eura. Sva sponzorstva i donacije opredjeljuju se u skladu sa odlukama Odbora direktora i Pravilnikom o dodjeli sponzorstava i donacija”.
Iz EPCG nijesu dostavili pravilnik, a među rijetkim su državnim firmama na čijem sajtu postoji posebni link pod nazivom “donacije i sponzorstva”.
Luka Bar je prošle godine u te svrhe potrošila 130.000 eura, što je upola manje nego 2017. godine kada su potrošili 375 hiljada. JP “Morsko dobro” novac koji daje za donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći u finansijskom izvještaju vodi pod stavkom „izdaci za humanitarne, zdravstvene, obrazovne i sportske namjene“, za koje je u 2017. godini izdvojeno 130 hiljade, a lani 110 hiljada.
Luka Kotor po istom osnovu je proteklih godina u prosjeku izdvajala oko 100 hiljada eura. Najviše novca pojedinačno išlo je FK Bokelj, kojem je tokom 2017 u rasponu od šest mjeseci dva puta dato po 30 hiljada eura. Prošle godine, taj klub je od Luke Kotor dobio sedam hiljada.
Kompanija je dostavila Pravilnik od sponzorstvu i donacijama, u kojem se, između ostalog, navodi da podržavaju humanitarne, socijalne, kulturne, naučne, obrazovne i sportske aktivnosti, za koje postoji društveni interese, a ne mogu se finansirati iz komercijalnih sadržaja. U Pravilniku ne navode kriterijume na osnovu kojih odlučuju kome će i koliko novca dati.
U kompaniji Montenegro Bonus navode da su tokom prethodne dvije godine jednokratne pomoći isplaćivali zaposlenima, da su za donacije u 2017. dali oko 13 hiljada, a godinu kasnije oko 20 hiljada. Novac su većinom dobijale zdravstvene ustanove, sportski kolektivi i vrtići.
“Kad je riječ o sponzorstvima, Montegro Bonus ima potpisan ugovor o sponzortsvu sa Rukometnim klubom Lovćen, za period od 2018. do 2020. u iznosu od 10 hiljada eura godišnje, sa uslovom ostvarenog pozitivnog rezultata na kraju poslovne godine”.
Upozorenje Svjetske banke
U NVO sektoru ističu da su sponzorstva i donacije javnih preduzeća primjer koliko je taj dio javnog sektora van svakog nadzora.
“Svjetska banka je još 2013. upozorila da su crnogorska preduzeća u javnom vlasništvu najmanje transparentan dio javnog sektora, uz najznačajniji manjak informacija u pogledu transparentnosti javnih finansija. Od tada se u praksi i zakonskom okviru ništa nije promijenilo nabolje. Zakon o javnim preduzećima je ukinut prije skoro deceniju, a nije ga zamijenio nijedan drugi zakon koji bi uvažio specifičnosti rada ove vrste preduzeća”, kazao je Marko Sošić iz Instituta alternativa.
On dodaje da javna preduzeća traže da ih tretiramo kao nezavisna privredna društva u tržišnoj utakmici, sve dok ne dođe do potrebe da se spašavaju kroz državnu pomoć.
“Ako javno preduzeće ostvaruje gubitak, moraju ga plaćati svi građani, a ako ostvaruje dobit, od toga korist imaju samo izabrani, dok nama nije dozvoljeno ni da znamo kome je i koliko uplaćeno”.
Bivši ministar u Vladi izbornog povjerenja Boris Marić, koji je sa te pozicije prije par godina inicirao ovu temu, kazao je da državna preduzeća nemaju zakonske prepreke da usmjeravaju subvencije, donacije, jednokratne pomoći i da ih ne treba ograničavati, ali da mora postojati veća uređenost u toj oblasti.
“Mnoga od tih preduzeća imaju interna pravila raspodjele novca, ali ne postoji jasno uvezan sistem. Javna politika dodjele subvencije ili jednokratne pomoći je rascjepkana na brojne subjekte, od organa uprave do raznih oblika privrednih društava sa učešćem državnog kapitala. Nema jedistvene, planirane javne politike subvencioniranja, jednokratnog pomaganja, na osnovu preciznih evidencija, utvrđenih potreba i u skladu sa principima pravičnosti, ravnomjernosti i transparentnosti. Ova oblast treba da se dodatno normira i jasno propišu obaveze planiranja, načina raspodjele, vođenja evidencije i transparentnosti ovih sredstava”.
Isto misle i u DRI, a posebno kada je riječ o jednokratnim pomoćima. Kako kažu, u okviru završnog računa budžeta postoje podaci koliko je iz tekuće rezerve izdvojeno novca i ti podaci su egzaktni, ali dalje od toga u dubinu sistema se ne ide.
Jelić napominje da mnogi subjekti nemaju uređen pravilnik ili nemaju uređen akt po kojem daju novac.
“Nemamo limite, da li je to 50, 25 odsto od prosječen zarade u državi. To je sve različito od subjekta revizije do subjekta. Mora se odrediti limit koliko se može dati”.
Marić je istakao da je odavno otvoreno pitanje i ohrabrivana praksa u firmama sa državnim kapitalom, da li su oni i u kojoj mjeri obveznici dostavljanja informacija javnosti.
“Nema dileme da jesu i nema dileme da oni najčešće ne poštuju obavezu transparentnosti, te da se zakonska rješenja moraju učiniti jasnim i nedvosmislenim. Nekoliko zadnjih godina imamo generalno nazadovanja u polju slobodnog pristupa informacijama, tako da je firmama još i olakšano prikrivanje informacija na koji način se koriste sredstva opredjeljena za subvencije i jednokratne pomoći”, kazao je Marić.
Montenegro erlajnz – gubitaš široke ruke
Posebnu priču predstavljaju firme koje godinama posluju sa gubitkom, ne plaćaju porez državi, ali se ne odriču “društvene odgovornosti“ u vidu sponzorstava i donacija. Takav je primjer nacionalni avio-prevoznik Montenegro Airlines(MA). Taj gubitaš nije odgovorio po zahtjevu o SPI da dostavi podatke o sponzorstvima i donacijama za prethodne dvije godine. MA već nekoliko godina ne objavljuje ni svoje finansijske izvještaje. Prema podacima iz revizorskih izvještaja za donacije i sponzorstva u 2016. godini ta firma je izdvojila 83 hiljade eura, a u 2017. oko 22 hiljade eura.
Fudbalski klub Zeta tokom prošle i ove godine na svojim dresovima nosi znak MA.
“Ono što je intencija DRI, da državna preduzeća, lokalne samouprave koji su u finansijskim iskazima predstavili negativni finansijski rezultat, ne mogu davati niti pomoći, niti donacije, niti dotacije i bilo kakva druga davanja. Takođe, subjekti, koji imaju nerealizovane poreske obaveze ili se nalaze u repogramu poreskog duga, ne mogu imati taj status da daju bilo koji navedeni oblik”, kaže Jelić.
Marić ističe da treba biti oprezan, jer negativni bilansi u računovodstvenom smislu mogu različito da se tretiraju.
“Međutim, ako je ta firma Montenegro airlines koja je i zakonito i nezakonito dobijala državnu pomoć kao način opstanka, zaista ne bi smjela ni da razmišlja o subvencijama, donacijama, jednokratnim pomoćima”, ocijenio je Marić.
Plantaže koje su ignorisale zahtjev po SPI u finansijskim izvještajima nemaju stavku “donacije i sponzorstva”. Ipak, često se pojavlju kao sponzor za razne sportske, kulturne i muzičke manifestacije. Prije nekoliko dana objavljeno je da su generalni sponzor ovogodišnjeg “Fashion week 2019“.
Ni iz Aerodroma Crne Gore nijesu odgovorili na zahtjev po SPI. Poznato je da sponzorišu COK kome godišnje daju oko 50.000 eura.
Na zahtjev po SPI, nijesu odgovorili Novi duvanski, Plodovi Crne Gore, Crnogorska plovidba, Kastelo i Radoje Dakić.
Monteput dao KK Budućnost milion za dvije godine
Jedan od najvećih “donatora“ na crnogorskom tržištu je Monteput koji je odbio da dostavi podatke uz obrazloženje da “zahtijevaju sačinjavanje nove informacije, što je zakonskim odredbama definisano kao razlog za odbijanje zahtjeva za SPI”.
Podaci o donacijama i sponzorstvima Monteputa se ne mogu naći u finansijskim izvještajima. Međutim, poznato je da je ta kompanija veoma “darežljive ruke“ kada je riječ o KK Budućnost, kome je u posljednje dvije godine dala milion eura. Iz dobiti za 2017, na konto kluba iz Podgorice uplaćeno je 604 hiljade eura, a od dobiti iz prošle godine 400 hiljada.
I Rudnik uglja je odbio zahtjev po SPI, ali prema podacima DRI može se vidjeti da u 2016. nije bilo sponzorstava, iako je poznato da je kompanija već godinama glavni sponzor ženskog RK Budućnost, dok je na donacije potrošeno 120 hiljada eura. U 2017. za sponzorstva Rudnik uglja je izdvojio 36 hiljada eura, a za donacije skoro duplo vuše nego godinu ranije – 204 hiljade eura.
I za tu kompaniju nije jasno kojim principom se vodi prilikom donošenja odluka o sponzorstvima, i zbog čega iz godine u godinu novac daje samo podgoričkim rukometašicama, a nema osjećaja za “društvenu odgovornost“ prema sportskim klubovima iz svog grada, poput RK Rudar ili FK Rudar koji je nedavno najavio da će biti primoran da napusti državna takmičenje jer nemaju novca.
Košarkaškom savezu pare stižu sa mnogih adresa
Zbog toga što davanje donacija, sponzorstava i jednokrantih pomoći nije uređeno na državnom nivo, dešava se da se novac sa više adresa sliva istim subjektima.
Tako imamo situaciju da Košarkaški savez Crne Gore, na čijem čelu je donedavno bio predsjednik Milo Đukanović, dobije 100 hiljada eura od EPCG, 54 hiljade od Luke Bar i 715 hiljada eura od Ministarstva sporta. Slično je sa svim većim sportskim savezima koji dobijaju novac i od Ministarstva sporta, ali od više državnih kompanija.
Takva je situacija i sa sportskim kolektivima.
Posebno zabrinjava činjenica da većina tih državnih kompanija dodjeljuje jednokratne pomoći licima van firmi. O koliko novca se radi, kome i koliko puta na godišnjem nivou, ove kompanije ne obavještavaju Ministarstvo rada i socijalnog staranja, pa ostaje nepoznanica koliko njih su možda korisnici socijalnih i materijalnih davanja.
Autorke: Danijela Lasica i Marija Mirjačić
Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Money Watch: Civilno društvo, Čuvar budžeta!”, koji sprovodi Institut alternativa u saradnji s NVO Novi horizont i Institutom za javne financije, uz podršku Evropske unije i kofinansiranje od strane Ministarstva javne uprave. Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Ministarstva javne uprave.
Ta NVO je ocjenu potkrijepila time što su iz ovogodišnjeg dokumenta koji je Vlada usvojila krajem juna izostavljeni važni podaci koji se odnose na oblast u kojoj se na godišnjem nivou troši značajna suma novca poreskih obveznika. Ukupna vrijednost javnih nabavki u 2018. godine je iznosila 449,37 miliona eura.
Komisija za e-peticije, koju čine predstavnici Generalnog sekretarijata Vlade, Ministarstva pravde i MJU, međutim, odbili su takav predlog civilnog sektora.
Za Steva Muka iz “Instituta alternativa” (IA), takav odgovor nadležnih “vrijeđa zdrav razum”.
“U MJU su sasvim svjesni da je pravo na slobodan pristup informacijama umnogome ograničeno, ne samo lošom primjenom Zakona o SPI i činjenicom da sve više državnih organa zloupotrebljava institute tajne kako bi ograničili pristup podacima, već prije svega potpunim odsustvom nadzora nad radom državnih institucija kada su u pitanju najkrupnije zloupotrebe”, smatra Milovac i dodaje da je to, “zajedno sa potpunim odsustvom bilo kakve kaznene politike prema organima i njihovim starješinama za kršenje zakona, dovelo do toga da državne institucije sada ignorišu čak i presude koje ih obavezuju da informacije učine javnim”.
Iako već decenijama tvrde da su izborni uslovi nefer, a osporavaju rezultate svih parlamentarnih izbora, opozicione partije nemaju zajednički stav o ključnim izazovima i predlog rješenja artikulisan u zajedničkom javnom dokumentu.
