U prostoru između nadležnosti dva organa, Uprave policije (u daljem tekstu: Policija), koja je „organ otkrivanja krivičnog djela“, i Državnog tužilaštva (u daljem tekstu: Tužilaštvo) tj. tužioca koji je nadležan za „gonjenje učinilaca krivičnog djela“, nalazi se okvir za saradnju u kojem su policijski službenik i nadležni tužilac međusobno zavisni. U periodu od izvršenja krivičnog djela do podnošenja optužnog akta, ova dva organa imaju intenzivnu komunikaciju i donose brojne odluke o radnjama i mjerama koje će biti preduzete, a od kojih zavisi zadovoljenje pravde.
Budući da prelazak na tužilačku istragu predstavlja najturbulentniju promjenu koju su ova dva organa pretrpjela tokom višedecenijskog perioda reformi, prelazak na novi način rada bio je praćen problemima u navikavanju na novu ulogu i tužilaca i policijskih službenika. S ciljem da pokušamo da damo doprinos rješavanju tih problema, nastojali smo da istražimo praksu: šta su uzroci problema koji se javlja- ju prilikom saradnje, koje su posljedice, odnosno na koji sve način se manifestuje nedostatak saradnje, o kojem se mnogo govori u javnosti.
Osim toga, zanimalo nas je koje su dobre, a koje loše strane sudijske istrage u odnosu na tužilačku istragu i da li su adekvatno (u skladu s kapacitetima i principom pravičnosti) podijeljena ovlašćenja između aktera u postupku (Policija/ Tužilaštvo/Sud/advokati).
Dodatno smo prikupili komentare tužilaca i policijskih službenika o primjeni Zakonika o krivičnom postupku (u daljem tekstu: ZKP) i primjere iz prakse o tome kako se sprovode konkretni mehanizmi i instrumenti iz ZKP-a, koje se prepreke javljaju i kako se prevazilaze.
Upravo ti primjeri potvrđuju da je bio neopravdan stav nekih od članova posljednje Vladine radne grupe za pripremu Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a, koji su smatrali da „problem nesaradnje ne može postojati, jer je zakon jasan i dovoljan, a saradnja je obavezna”. Nažalost, takav pristup nije doprinio da se problemi riješe.
