Ovaj izvještaj predstavlja presjek stavova crnogorske javnosti prema procesu javnih nabavki, a ujedno služi i kao pokazatelj eventualnih promjena stavova koje su nastupile u posljednjih pet godina.
Kada se uporede rezultati dva talasa istraživanja, najsnažniji utisak ostavlja skoro udvostručen broj onih građana koji pokazuju elementarnu neupućenost u oblast javnih nabavki. Dok je u 2015. godini procenat građana koji nijesu ponudili objašnjenje pojma javnih nabavki iznosio 37%, u 2020. godini 71% punoljetne populacije Crne Gore ne zna šta su javne nabavke. Veći je udio građana koji ne znaju razliku između zloupotreba velikih i malih javnih nabavki, kao i udio građana koji ne mogu da procijene zadovoljstvo kontrolom javnih nabavki.
Visok stepen neinformisanosti koincidira sa procjenom 60% populacije da mediji nedovoljno obraćaju pažnju na važnost borbe protiv zloupotrebe javnih nabavki. U istom tonu, ocijenjene su i politike Vlade koje uređuju oblast javnih nabavki – 60% građana smatra da su nedovoljno inkluzivne, u smislu da uključuju građane, i transparentne.
Da su zloupotrebe javnih nabavki česta pojava smatra 51% populacije, kao i da postoji čvrsta nezakonita sprega između političkih i ekonomskih aktera. Većina građana smatra da se procedure javnih nabavki uglavnom odvijaju na nepošten, netransparentan, neobjektivan, pristrasan način, češće u skladu sa stranačkim nego javnim interesima. Samim tim, svaki drugi građanin Crne Gore nije zadovoljan kontrolom koja bi preduprijedila zloupotrebe.
Konačno, procjena je gotovo polovine crnogorske javnosti da stanje u oblasti javnih nabavki nije značajno ni bolje, ni lošije, već isto kao i prije pet godina.
Transparentno, detaljno i redovno izvještavati o donacijama
Nema razloga da vanredne okolnosti budu izgovor za manjak transparentnosti. Naprotiv, Vlada u ovom periodu mora dodatno raditi na jačanju povjerenja građana i ako je potrebno, uvoditi nove prakse kao što bi bila transparentnost raspolaganja donatorskim sredstvima, koja neće ni usporiti niti onemogućiti opravdane hitne procedure i nabavke.
Stoga, pozivamo Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti da uspostavi sistem praćenja donacija kao i potrošnje sredstava sa jedinstvenog računa koji je otvoren za ovu svrhu. Važno je da građani i privredna društva koja doniraju ili planiraju da to urade, imaju povjerenje u raspolaganje njihovim novcem i blagovremene informacije o potrošnji. Na žiro računu je za 5 dana prikupljeno preko 2 miliona eura. Objavljivanjem ove informacije učinjen je prvi korak, ali se u narednim danima mora uspostaviti sistem za dnevno, detaljno, tabelarno izvještavanje o prilivima, ali još važnije, o izdacima sa ove linije. To je najmanje što Vlada može da uradi da se zahvali onima koji su donirali značajna sredstva, kao i da ohrabri buduće donatore.
Prvi korak, ali nedovoljno na duže staze. Vladina informacija o stanju na računu
Ograničiti neracionalnu i diskrecionu potrošnju
Nije dovoljno da Vlada upozorava budžetske korisnike da budu odgovorni i da štede novac. Neophodno da Ministarstvo finansija preduzme mjere štednje i stroge kontrole raspolaganja budžetskim sredstvima. Takođe, u pripremi za neumitni rebalans budžeta, potrebno je odraditi detaljnu analizu diskrecionih budžetskih linija i odustati od svih nepotrebnih rashoda. Ne samo da bi se pronašla sredstva za zdravstveni sistem, pružanje socijalne podrške i stabilizacione napore, već i zbog održivosti javnih finansija u toku ove godine i mogućnosti države da servisira obaveze.
Zbog okolnosti i mjera koje su na snazi, za očekivati je da se punjenje budžeta neće odvijati planiranom dinamikom, kao da ni plan budžeta neće biti ispunjen onako kako je izglasan u decembru. Ipak, u državnom budžetu se, odustajanjem od ili radikalnim smanjenjem neproduktivnih i diskrecionih linija tekućeg budžeta, mogu osloboditi sredstva potrebna kako za održavanje zdravstvenog sistema, tako i za podršku građanima i privredi.
Podsjećamo da su za 2020. godinu, pored tekuće budžetske rezerve od 20 miliona (ne računajući podršku Montenegro Airlines-u), planirani izdaci od ukupno 52 miliona na budžetskim linijama za koje smo se mi, i bez pandemije i vanrednih mjera, zalagali da ih treba najprije radikalno smanjiti, a onda primjenu strogo kontrolisati. Među njima su:
Jubilarne nagrade – 0,4 miliona
Službena putovanja – 5,4 miliona
Reprezentacija – 0,5 miliona
Izdaci po osnovu ugovora o djelu – 8,5 miliona
Ostale naknade – 11,7 miliona
Ostali rashodi za materijal – 1,03 miliona
Ostale usluge – 14,8 miliona
Ostalo – 9,3 miliona
Radi se o diskrecionim troškovima čije postojanje u ovoj mjeri nije opravdano ni u redovnim okolnostima. Naša istraživanja pokazuju da se, posebno na linijama označenim sa “ostalo”, najčešće pravdaju diskrecioni troškovi koji se odnose na kupovinu poklona, službena putovanja ugovore o djelu i slično.
Kontrolisati trošenje novca u javnim preduzećima
Posebno je važno što je Vlada brzo zaustavila pojavu donacija u okviru državnog sektora, gdje su pojedina ministarstva i organi počeli donirati sredstva, što je isto kao da iz jednog svog džepa prebacite novac u drugi. Međutim, na isti način na koji je državni budžet jedinstven pa ne trpi pojedinačne donacije iz jednog kraja u drugi, treba da bude jedinstven i širi javni sektor koji uključuje javna preduzeća i opštine.
Monteput dva puta donira na način suprotan zaključcima Vlade
I pored zaključaka Vlade da se donacije centralizuju, kao i da se zabranjuje primanje donacija pojedinačnim djelovima zdravstvenog sistema, nastavila se praksa pojedinih javnih preduzeća da doniraju novac i opremu pojedinačnim medicinskim i drugim institucijama.
Vlada mora, preko svojih predstavnika u organima upravljanja 40 preduzeća čiji je osnivač ili većinski vlasnik, djelotvornije kontrolisati potrošnju, diskrecione i neobavezne troškove, kao i donacije. Pozivamo Vladu da na ovaj način onemogući preduzećima odlučivanje o donacijama i sponzorstvima na dosadašnji način i obezbijedi da sva “slobodna” sredstva budu uplaćivana na račun Nacionalnog koordinacionog tijela uz potpunu zabranu svih diskrecionih troškova.
Preporuke u ovom dokumentu su rezultat istraživačkih aktivnosti i serije debata koje su organizovane u okviru projekta “YOU4EU – Učešće građana 2.0”.
Istraživačke aktivnosti su sprovedene u periodu decembar 2018. godine – jul 2019. godine i uključile su kampanju na društvenim mrežama putem koje su prikupljena pitanja građana za različite aktere i donosioce odluka, potom prikupljanje odgovora od strane zainteresovanih strana na postavljena pitanja, kao i objavljivanje publikacije “50 pitanja od tebe za EU” (eng. 50 Questions from YOU to the EU) u kojoj su predstavljena najznačajnija pitanja građana i dat pregled preporuka za unapređenje građanskog učešća.
U sklopu ovog projekta organizovana su četiri javna događaja i to u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Srbiji u periodu između septembra i decembra 2019. godine. Učesnici na ovim događajima imali su priliku da razmijene mišljenja o glavnim izazovima za uspostavljanje transparentnog i inkluzivnog društva na nacionalnom, kao i na nivou EU.
Tokom sprovođenja projekta YOU4EU utvrdili smo da postoji snažna potreba da se isplaniraju aktivnosti koje će unaprijediti transparentnost i građansko učešće. Dokument koji je pred vama predstavlja glavne zaključke, koji su prikupljeni tokom aktivnosti na projektu u svih pet zemalja u kojima je projekat sproveden, kao i seriju specifičnih preporuka koje su upućene Evropskoj uniji i nacionalnim vladama.
Ključni problem je kadriranje odnosno zapošljavanje i napredovanje koje nije zasnovano na zaslugama, znanju, vještinama, ličnim sposobnostima od značaja za policijski posao, istakla je Dina Bajramspahić, istraživačica u Institutu alternativa
U kontekstu pogoršane bezbjednosne situacije u našoj zemlji, podsjećamo na neke od problema na koje godinama ukazujemo, a koji se suštinski održavaju na kvalitet rada Policije. Pošteno govoreći, ne može da se ospori da je stanje u Policiji danas bolje nego prije dvije godine i da su mnogi iskoraci napravljeni, posebno u domenu međunarodne policijske saradnje. Međutim, pomaci još nisu napravljeni u nekoliko važnih polja kao što su zapošljavanje i napredovanje, obuke i obrazovanje, unutrašnja organizacija.
Ključni problem je kadriranje odnosno zapošljavanje i napredovanje koje nije zasnovano na zaslugama, znanju, vještinama, ličnim sposobnostima od značaja za policijski posao. Crnogorska policija je decenijama funkcionisala kao socijalna služba za zbrinjavanje nisko-kvalifikovanih osoba bez zaposlenja. To se dugoročno održava na kvalitet rada i na nezadovoljstvo rukovodilaca kojima, i pored ogromnog broja službenika, uvijek fale službenici koji treba da odrade stvarne policijske zadatke. Drugim riječima, iako je policijskih službenika mnogo, “stvarnih” policajaca je malo.
Skoro ništa nije urađeno na tome da se utvrdi koje su to kompetencije potrebne za obavljanje policijskih poslova, te usmjeravanje onih zainteresovanih da se zaposle u policiji, kao i onih koji su već u službi, da te kapacitete razviju. Umjesto toga, radi se upravo suprotno. Sa ciljem ubrzanijeg zapošljavanja, uporedo sa važećim obrazovnim programom na Policijskoj akademiji, koja traje dvije godine, prave se paralelni tromjesečni kursevi kako bi se brže u Policiju “utrpalo” 90 novih policijskih službenika. Službenici sa “hitnog” kursa nisu ozbiljno osposobljeni za policijske poslove niti su savladali ljudska prava i primjenu složenih policijskih ovlašćenja. A ako već jeste moguće osposobiti srednjoškolce iz nekonkurentnih srednjih stručnih škola za policijske poslove, onda Policijsku akademiju koja građane košta million i dvjesta hiljada eura godišnje treba potpuno ukinuti. Čak ni dvogodišnji program Policijske akademije nije na nivou na kojem bi morao biti. To smo vidjeli kada je đak generacije ove Akademije svježe zaposlen snimljen kako prekomjerno upotrebljava silu prilikom obavljanja policijskih dužnosti. Međutim, umjesto da se Akademija dodatno unapređuje i umjesto još upornijeg i temeljnijeg rada sa “akademcima” na usađivanju vrijednosti strogog poštovanja slova zakona, plan je potpuno suprotan. Postoji namjera da se od sadašnje Akademije, kao samostalne institucije, napravi organizaciona jedinica unutar MUP-a koja će držati samo brze kurseve. Zalaganjem za takva rješenja MUP i Policija ne pokazuju da ozbiljno shvataju težinu i osjetljivost policijskih poslova, naročito u kontekstu upotrebe sile.
Jeftini kursevi za nisko kvalifikovane kadrove se dalje negativno održavaju na životnu perspektivu tih kadrova. Službenici sa srednjom školom unutar Policije nemaju mnogo mogućnosti za napredovanje u službi i ne mogu da popunjavaju viša radna mjesta. Oni će dugoročno biti nezadovoljni niskim primanjima. To je dovelo do problema “lažnih fakultetskih diploma” u Policiji o kojima se govorilo i na skupštinskom Odboru za bezbjednost i odbranu. Budući da je policijski sistem po definiciji “karijerni”, često cjeloživotni, službenici koji nisu mogli da se penju u hijerarhiji, okrenuli su se lakšim rješenjima.
Iako je godišnji budžet Uprave policije ogroman, 73 miliona eura, od čega gotovo sve ide na zarade, ovaj iznos se dijeli na prekomjeran broj službenika. Navedeni iznos je više nego dovoljan da se napravi sistem plata kojim bi svi zaposleni bili zadovoljni. Ali da stvari budu još lošije, u skladu sa Pravnilnikom o organizaciji i unutrašnjoj sistematizaciji MUP-a i Pravilnikom Policije, broj službenika sa policijskim ovlašćenjima će i dalje da raste, a isti “kolač” će da se dijeli sa novim i novim kolegama. Međutim, suštinsko pitanje je koliko tih novih kolega stvarno doprinosi unapređenju stanja bezbjednosti u CG i da li će se išta time popraviti. Praksa davanja policijskih ovlašćenja onima koja ta ovlašćenja uopšte ne primjenjuju, samo da bi im se povećala zarada, je pogubna jer oni koštaju sistem, a ne doprinose rješavanju problema na ulici. To je opet ranije pomenuti problem: mnogo administrativnih službenika sa značkom, malo policajaca. Takvim nestrateškim odlukama se mora što prije stati na put.
Potom takvi službenici, nepripremljeni za policijski posao, dođu u službu gdje ih uglavnom ne čekaju dobro razvijene interne procedure niti operativni standardi postupanja. U takvim slučajevima, oni uglavnom zavise od svojih kolega i usputnog podučavanja kojim se prenose raniji načini rada, koji ponekad i nisu najbolji. Ovome se mora posvetiti mnogo više pažnje, naročito imajući u vidu da i sitnim propustima policajci mogu da dovedu u opasnost i sebe i druge.
Novi Pravilnik Uprave policije je napravljen u suprotnosti sa svim principima dobre organizacije policijske službe. Umjesto “ukrupnjavanja” organizacionih jedinica i smanjivanja broja rukovodilaca, kako bi se unaprijedila efikasnost i izoštrile linije odgovornosti, urađeno je sve suprotno. Već glomazan i trom sistem, dodatno je usložen. Takvo stanje će dugoročno da otežava koordinaciju i komunikaciju između organizacionih jedinica.
Konačno, dok Policija kaska, kriminal ide u korak sa vremenom. U perspektivi se mora razmišljati o osavremenjavaju policijskog aparata, novim tehnologijama, specijalizovanim kadrovima sa znanjima iz domena IT, bankarstva, forenzike, prepoznavanja nasilja nad djecom i ženama, internet-kriminala, itd. Od preko četiri hiljade zaposlenih u Policiji, tek nešto više od 800 je policajaca sa visokim nivoom obrazovanja i manje od 300 sa višim (uključujući Akademiju), prema podacima iz 2015. godine.
Novi Zakon o unutrašnjim poslovima, na kojem se radi od 2015. godine, a koji treba da bude utvrđen na Vladi do kraja drugog kvartala, dobra je prilika da se naprave mnogi iskoraci u vezi sa brojnim problemima u Policiji. Pitanje je da li će odluke biti donošene na temelju stručnih ili političkih parametara.
Autorka: Dina Bajramspahić, istraživačica javnih politika u Institutu alternativa
Tekst je originalno objavljen u dnevnim novinama Vijesti, kao i na Vijesti portalu.
Samo pet ministarstva je ispunilo zakonsku obavezu objave programa rada, dok su samo tri objavila spisak akata koji će biti na javnoj raspravi ove godine.
Iz godine u godinu, Vlada i ministarstva se ne popravljaju u stvaranju uslova za učešće javnosti u kreiraju javnih politika u Crnoj Gori.
Najprije je Vlada, na sjednici održanoj 6. februara, utvrdila Program rada za ovu godinu. Taj dokument ni ove godine nije pripremljen transparentno i participativno, iako Institut alternativa (IA) već godinama daje preporuku da ovaj najvažniji akt za određivanje prioriteta rada Vlade treba da bude otvoren za sugestije javnosti. Konsultacije bi trebalo organizovati najkasnije u decembru za svaku narednu godinu i prikupiti ideje građana/ki o čemu bi Vlada trebalo da se posveti u predstojećoj godini.
Međutim, osim što je nemoguće uticati na prioritete rada Vlade, sa planovima i obavezama ministarstava se nije moguće ni blagovremeno upoznati.
Na današnji dan (6. mart), od 17 ministarstava, svega pet je objavilo Program rada za ovu godinu u skladu sa obavezom iz Zakona o državnoj upravi. To su učinili Ministarstvo javne uprave, Ministarstvo pravde, Ministarstvo saobraćaja i pomorstva, Ministarstvo unutrašnjih poslova, dok je Ministarstvo održivog razvoja i turizma objavilo trogodišnji program rada koji se odnosi na 2019-2021, u oktobru 2019. godine.
Situacija je još lošija kada je u pitanju spisak zakona i strategija koji će biti na javnoj raspravi tokom ove godine. Spiskove su do današnjeg dana objavila samo tri ministarstva, Ministarstvo saobraćaja i pomorstva, Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo pravde.
Uredbom koja uređuje sprovođenje javnih rasprava propisana je obaveza ministarstava da na svojoj internet stranici i portalu e-uprave, u roku od 15 dana od dana donošenja godišnjeg programa rada, objave spisak zakona i strategija o kojima će u njihovoj pripremi sprovesti javnu raspravu, kratko objašnjenje potrebe za donošenjem zakona ili strategije i druge informacije od značaja za pripremu zakona, odnosno strategije.
Sve navedeno ukazuje na nezainteresovanost ministarstava da omoguće javnosti da pruži kvalitetan doprinos u kreiraju politika koje su od važnosti za život svih građana i građanki. Prvi preduslov za konsultovanje javnosti je planiranje i obavještavanje javnosti o prioritetima i obavezama. Kada još uzmemo u obzir masovna odbijanja svih pristiglih komentara zainteresovane javnosti, jasno je zašto iz godine u godinu motivisanost građana da se uključe u javne rasprave opada.
Rodna ravnopravnost i javne politike: Osnovi orodnjavanja
Institut alternativa raspisuje
javni poziv
za prijave pohađanja Obuke o orodnjavanju javnih politika
Institut alternativa poziva državne službenike/ce, donosioce i donositeljke odluka i predstavnike/ce civilnog društva, da se prijave za Obuku o orodnjavanju javnih politika.
Kroz Obuku o orodnjavanju javnih politika, učesnici i učesnice će dodatno osnažiti razumijevanje orodnjavanja javnih politika, kao skupa strateških pristupa i procesa koji služe za postizanje rodne ravnopravnosti. Obuka ima za cilj da onima koji rade na kreiranju i sprovođenju javnih politika približi proces uvođenja rodne perspektive, imajući u vidu standarde i prakse UN i EU.
Obuku će sprovesti nezavisna konsultantkinja Višnja Baćanović, a obuka će uključiti:
Razumijevanje rodne perspektive;
Moguće nivoe intervencije, alate i korake u orodnjavanju;
Praktične primjere i realne situacije sa kojima se polaznici/ce susrijeću, kako bi stečena znanja bila što primjenjivija u praksi.
Zainteresovani kandidati i kandidatkinje mogu svoju prijavu poslati na info@institut-alternativa.org, uz naznaku ‘’Prijava za pohađanje Obuke o orodnjavanju javnih politika’’, najkasnije do 16. marta 2020. godine, do 17h. Na isti e-mail možete poslati eventualna dodatna pitanja, a o ishodu Vaše prijave obavijestićemo Vas do 18. marta 2020. godine.
Obuka je jednodnevna, i biće organizovana 26. marta 2020. godine u hotelu Sheraton, u Kolašinu, sa pokrivenim troškovima prevoza i smještaja.
Prijava treba da se sastoji od kratkog motivacionog pisma u kojem je potrebno navesti zašto je integrisanje rodne perspektive u javne politike u Crnoj Gori važno za vas, kao i kojim javnim politikama se bavite u okviru vašeg posla. Uz motivaciono pismo potrebno je dostaviti i radnu biografiju.
Obuku o orodnjavanju javnih politika organizujemo u okviru projekta ‘’Orodnjavanje, a ne prebrojavanje: Javne politike i rodna ravnopravnost u Crnoj Gori’’, koji realizujemo uz finansijsku podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava.
Ključni problem je kadriranje odnosno zapošljavanje i napredovanje koje nije zasnovano na zaslugama, znanju, vještinama, ličnim sposobnostima od značaja za policijski posao. Crnogorska policija je decenijama funkcionisala kao socijalna služba za zbrinjavanje nisko-kvalifikovanih osoba bez zaposlenja. To se dugoročno održava na kvalitet rada i na nezadovoljstvo rukovodilaca kojima, i pored ogromnog broja službenika, uvijek fale službenici koji treba da odrade stvarne policijske zadatke. Drugim riječima, iako je policijskih službenika mnogo, “stvarnih” policajaca je malo.
Jeftini kursevi za nisko kvalifikovane kadrove se dalje negativno održavaju na životnu perspektivu tih kadrova. Službenici sa srednjom školom unutar Policije nemaju mnogo mogućnosti za napredovanje u službi i ne mogu da popunjavaju viša radna mjesta. Oni će dugoročno biti nezadovoljni niskim primanjima. To je dovelo do problema “lažnih fakultetskih diploma” u Policiji o kojima se govorilo i na skupštinskom Odboru za bezbjednost i odbranu. Budući da je policijski sistem po definiciji “karijerni”, često cjeloživotni, službenici koji nisu mogli da se penju u hijerarhiji, okrenuli su se lakšim rješenjima.