Integracije Crne Gore u EU

Naša Dina Bajramspahić dala je veliki intervju za Vijesti o politici proširenja i drugim aspektima integracije Crne Gore u Evropsku uniju.

1) Nova metodologija

Nova metodologija je novi važan momenat za osvježavanje ideje proširenja. Ona je još uvijek u nacrtu i ima prostora za njeno unapređenje. Zato sam govorila u srijedu u Evropskom parlamentu o tome šta se iz ugla civilnog društva koje prati pregovore još može unaprijediti da bi kasnije bilo što manje problema u njenoj primjeni. Naša regionalna TEN mreža je tokom cijele 2019. godine u šest vodećih evropskih prijestonica zastupala predloge o tome kako oživjeti proširenje, kako ga učiniti efikasnijim, funkcionalnijim, konačno uspješnijim. Zadovoljni smo da kažemo da smo ponešto i uspjeli i da su se neke od naših ideja našle najprije u francuskom non-pejperu a onda i u nacrtu Komisije.

  • U načelu, zastupala sam dvije glavne poruke: više štapova i više šargarepa. Dakle, naš stav je da proces pregovora treba da bude još temeljniji, zahtjevniji i precizniji nego što je bio do sada, kako bi se naše države zaista transformisale tokom ovog perioda jer je za nas ovo jedinstvena šansa. To znači kvalitetniji monitoring ali i veći politički nivo pažnje za ova pitanja, sa obje strane, EU i Zapadnog Balkana. Ovaj segment smo razradili do tehničkih detalja, posebno u vezi sa formulacijom mjerila (“benčmarka”), procjenjivanja stanja na terenu, transparentnosti i većeg učešća svih koji mogu da doprinesu.
  • Sa druge strane, pokušali smo da donosiocima odluka u zemljama-članicama, posebno onim skeptičnim prema proširenju, objasnimo da dvosmislene i oprečne poruke koje one uporno šalju o svojoj nevoljnosti da proširenja uopšte bude, ozbiljno demotivišu političke elite da urade to što se traži. Ako je trenutak učlanjenja veoma daleko, Vlade nemaju razloga da se uzdržavaju od nedemokratskih praksi. Koristila sam primjer neustavnog izbora predsjednice Vrhovnog suda u CG. Zašto sada raditi nešto kada će “nagrada” biti tek za deset godina? Na osnovu tog iskustva smo zastupali da je važno da naše zemlje dobiju više podrške od EU tokom procesa pregovora, a ne sve na kraju puta (finansijske, ekspertske, u obliku našeg postepenog i sve većeg uvezivanja sa EU). Ta preporuka je proizašla iz uviđanja da pregovori jako dugo traju, da su iscrpljujući, neizvijesni, u Crnoj Gori npr. trenutno i vrlo statični.

2) Da li da se Crna Gora prebaci na novi model?

Pretpostavljam da vlast ima rezerve i strah od novog i nepoznatog modela, ali je takođe sve više prisutna svijest da se na raniji način teško može naprijed. Nova metodologija daje mogućnosti zemljama članicama da usporavaju pregovore i vraćaju nas unazad, što je objektivan rizik, ali daje i više pomoći na tom putu. Moj utisak je da je i Crnoj Gori i Srbiji preporučen prelazak na novi model. Pitanje je otvoreno, proces je u toku i bilo bi vrijedno blagovremeno otvoriti društveni i insitucionalni dijalog  o prednostima i manama obje opcije.

3) Šta se traži tokom pregovora?

Ako bismo to pojednostavili, reforme koje treba da sprovedemo su po svojoj suštini smanjenje diskrecije i moći u rukama vlasti u svim oblastima upravljanja. Ove reforme jesu realno zahtjevne, predstavljaju svojevoljno odricanje od moći od strane političkih elita. Zato političke strukture na Zapadnom Balkanu moraju da budu sigurne da ako bude sužavale svoju moć da će se neke konkretne koristi zaista da prate taj put. Tu je ključan i uporan javni pritisak da se svi društveni akteri drže tog puta.

4) Zašto se zakočila Crna Gora u pregovorima?

Brojni su faktori uticaja na naše nedovoljne rezultate, od nedostatka volje do nedostatka kapaciteta i opšte bezidejnosti, a u poslednje vrijeme uočavam i jedan koji ranije nisam tako percipirala. Iz ugla napretka u EU integracijama, izbori su problem i kočnica koja nas učestalo skreće s puta. Ne izborni uslovi, to je posebna tema, nego sami izbori zbog kojih gubimo fokus sa integracija i koji kod nas protiču u najdramatičnijem ambijentu. Oni predstavljaju poduži vremenski period kada vlast samo misli o tome kako da zadrži vlast a opozicija kako da dođe na vlast. To je poprimilo neslućene razmjere i previše javnog razumijevanja za takvu situaciju.

Naravno da neću da kažem da zato treba odustati od izbora, nego da političke partije i društveni akteri treba da pokažu više ozbiljnosti i odgovornosti u odnosu na bazične javne interese, te da pitanje integracije mora da bude nad-partijsko, od vitalnog državnog značaja, sačuvano od dnevne politike međusobnog nadgornjavanja vlasti i opozicije.

5) Zašto?

Evropska unija nije jabuka na stolu koja samo čeka da je mi uzmemo. Situacija je mnogo složenija. Sada je jedinstvena šansa za nas za nešto sa čim kasnimo 30 godina. EU nije previše raspoložena za proširenje ali su pod velikim pritiskom, koji se sasvim neočekivano desio nakon neotvaranja pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, postigli međusobni dogovor da ipak, ponovo daju riječ da će svi koji ispune uslove biti primljeni. Garancije su malo podignute ali nisu zacementirane. Još uvijek je neizvjesno da li će naši susjedi otvoriti pregovore, a ako se to ne desi, to će biti konačni udarac politici proširenja. To u praksi znači da se EU u praksi neće voditi sistemom zasluga nego političkim odlukama. I tamo se političke elite vode stavovima svojih birača koji nisu naklonjenju proširenju. Nisam sigurna da svi u CG ozbiljno shvataju ovaj momenat. Više se ponašaju kao da “ima vremena, biće” dok cijela država živi u čekaonici decenijama. Svjesna sam takođe da je realnost da ćemo vrlo brzo i mi skrenuti sa evropskog puta nekim svojim temama, a i EU će se zanijeti nekim svojim krizama.

6) Dakle, nije optimističan scenario za CG?

Realistično, nije dobro stanje. Moraćemo stvarno da impresioniramo zemlje-članice da bi sa tim argumentom da smo preporođena zemlja ubjeđivali svoje građane da prihvati proširenje. Ali realno, ne djeluje mi kao da ćemo uopšte u skorije vrijeme ući u tu dinamičnu fazu promjena, obnove i aktivnog rada na integraciji. Integracije su izazov i za mnogo veću zemlju sa jačom administracijom. Crnogorska uprava nema dovoljno kapaciteta i prilično je istrošena sa poslednjih 15 godina bavljenja reformama. Nedostatak meritokratije u državnoj upravi doveo je do, ne samo nedostatka energije, nego i vizije. Iznenadili biste se kako mali broj ljudi “gura” cijeli ovaj proces koji je od najvećeg državnog značaja.

Druga velika zabluda koju vidim u mnogim organima koji bi trebali da nose reforme je samoobmana da su već odlični. Kako da se popravi neko ko se već dobro samozavarao da sjajan. Uz taj narcizam, ide pod ruku bezidejnost.

Prirodan je otpor prema promjenama: ali je lakše kada se ima zrelosti i svijesti o njihovoj neophodnosti — kao kada vas mrzi da smršate, ali onda zbog ozbiljno ugroženog zdravlja shvatite da morate.

Nije kliše nego istina sa samo cijelo društvo može da nas uvede u EU. Svi treba da pišu projekte i povlače EU i bilateralna sredstva: državni organi, preduzeća, lokalne samouprave, škole, centri sa kulturu, bolnice, mediji, fakulteti. Da se umrežavaju sa udruženjima iz svoje branše i razmjenjuju ideje i unapređuju procese rada i metodike. Međutim, takog aktivizma u društvu ima nedovoljno. Tu su i poljoprivreda, infrastruktura, zaštita okoline, zagađenost vazduha. EU ima politike i sredstva da pomogne oko ovih stvari, suštinski značajnih za nas.

7) Odnos politike prema obavezama iz EU agende?

Većina aktera ne pokazuju da razumiju zajednički interes da kao društvo izguramo ovaj proces koji je u interesu baš svakog ko ovdje živi. Držanje vladajućih je “uradićemo onoliko koliko nas neće koštati vlasti”, a opozicionih “to je problem DPS-a”. Naravno, ja ne sporim bilo kome pravo da ima koji god želi prioritet, izbornu strategiju i taktiku, samo konstatujem faktičko stanje. Imam pravo kao građanka da primjetim da nas takav odnos skupo košta i to već tri decenije. Svim političarima je dobro, onima iz vlasti i onima iz opozicije, a građani nažalost ne drže ovu temu za dovoljno bitnu. Navikli su da nam je tako kako je. U osmoj godini pristupnih pregovora, ne da nismo u eri progresa i prosvetiteljstva, nego u opštem delirijumu.

Kod nas se vlast shvata kao plijen a ne alat za javno dobro. Skoro svuda u svijetu je to tako u određenoj mjeri, dok je kod nas to u tako velikoj mjeri da se većina u vlasti i većina u opoziciji i ne pretvara da nije tako. To se najbolje vidi po tome koliko javih aktera govori o nacionalnoj podijeli vlasti kao da je to pravedna raspodjela. Kao da je to potpuno prirodna stvar. Ovakav pristup će dugotrajno da ostavlja teške posljedice na stanju u društvu u svim oblastima života. Zbog te nezrelosti, mi smo predpolitičko društvo koje ne zna ni da prepozna ni da se posveti svom dobru.

8) Posljedice isključivosti vlasti i opozicije?

Pa recimo baš u reformi pravosuđa i antikorupciji, koje pripadaju poglavlju 23. To je polje gdje zajedničkim radom vlasti i opozicije treba da se nađu zajednička rješenja. Tu nije postignut nikakav napredak. V.d. stanje u pravosuđu je društveni problem koji ne mislim da treba riješavati lakšim putem, izmjenama Ustava, nego težim – dogovaranjem vlasti i opozicije za opšte dobro. Ako bi to nekako uspjelo, možda bi se generalno otvorio put za poslednju fazu evropske integracije. Iskustvo tog dogovora bi možda popravilo ukupne prilike i promijenilo društevnu paradigmu iracionalnih tvrdoglavosti.

Crnogorska rješenja za pravosuđe jesu atipična i zahtjevna, ali upravo zato što nam je kontekst takav kakav jeste. Ona daju svoj doprinos izlaženju iz jednostranih imenovanja koja ne uživaju povjerenje većine društva. Poenta je bila profesionalizacija i izbor nesumnjivo kompetentnih, a ne podjela plijena i trgovina. Svima može da nam se desi da nekim spletom okolnosti zaglavimo u nekom postupku i da ispaštamo zbog zajedničke nesvijesti o ovom problemu. Neproduktivni antagonizmi političkih partija moraju da budu ostavljeni po strani kad se dođe do gorućih pitanja za društvo. Stanje u pravosuđu jeste takvo pitanje.

Slična situacija je sa konkursima antikorupcijskih institucija a posebno za direktora ASK. Nijedan nezavisni, sa kritičkim mišljenjem, kandidat sa tako dobrim referencama koje nije lako odbiti, koji bi uživao povjerenje javnosti, se nije prijavio. ASK je opoziciji izuzetno važna u kontekstu izbora koji se primiču, kontrole finansiranja političkih partija, izbornih zloupotreba javnih sredstava itd. U ovom konkretnom slučaju je tu i podrška EU koja se negativno izjasnila o prethodnom direktoru i koja pomno prati novi izbor. Međutim, ni u tako povoljnim okolnostima nema kandidata.

Autorka: Mila Radulović

Intervju je originalno objavljen u Dnevnim novinama Vijesti, kao i na portalu Vijesti. 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.