Prvi rezultati praćenja reforme javne uprave (PAR Monitor 2019/2020)
Zabrinjavajući trendovi u pogledu ograničenog proaktivnog objavljivanja informacija od strane uprava regiona, a koji su uočeni u prvom PAR Monitoru 2017/18 godine, nisu se značajno promijenili ove godine.
I pored činjenice da su neki osnovni podaci lako dostupni u većini zemalja, rijetko objavljivanje otvorenih podataka, ograničena transparentnost u pogledu godišnjeg izvještavanja i budžeta, kao i slabi napori da se informacije predstave na građanima razumljiv način su još uvijek rasprostranjeni.
Isto kao i u PAR Monitoru 2017/18 godine, informacije objavljene od strane državnih organa su ocjenjivane na osnovu uzorka od sedam institucija i prema istim ključnim kriterijumima: potpunost, ažurnost, dostupnost, kao i prilagođenost informacijama građanima. Sada smo u prilici da pratimo trendove tokom vremena, pa su, ukupno gledano, zemlje regiona ostvarile manji broj bodova za potpunost i ažurnost dostupnih informacija – 33% od svih mogućih bodova u odnosu na 38% u prvom ciklusu monitoringa.
Postignut je određeni napredak u pogledu dostupnosti i predstavljanju informacija na način prilagođen građanima – od ukupno mogućih bodova za dostupnost i prilagođenost građanima, zemlje su uspjele da postignu 26%. U prvom ciklusu, taj procenat je iznosio 17%.
Institucije koje su bile predmet praćenja su uopšteno bolje kada je u pitanju objavljivanje osnovnih, kao što su informacije o obimu rada, kontaktima, organizacionoj strukturi, kao i objavljivanje analiza i pravnih akata. Međutim, u skoro svim zemljama, kao i u prethodnom ciklusu praćenja, nedostaje transparentosti u pogledu informacija o budžetu, godišnjim izvještajima, ali i o dokumentima javnih politika i analizama koje su pripremili organi. Iako postoje određena poboljšanja, posebno je zabrinjavajući nedostatak informacija o saradnji sa civilnim društvom i drugim zainteresovanim stranama. Uprkos uspostavljanju portala otvorenih podataka širom regiona, objavljivanje skupova otvorenih podataka i dalje je rijetko i predstavlja značajan izazov.
U pogledu rangiranja zemalja u odnosu na prethodni ciklus, jedini značajan pad u rezultatima ove godine se desio u Albaniji. Institucije koje smo pratili ove godine su značajno manje proaktivne u objavljivanju informaciju od onih u prethodnom ciklusu. Istovremeno, ovog puta je zapažen i nedostatak proaktivnog objavljivanja budžetskih informacija.
Srbija je i dalje među najbolje ocijenjenima, mada sa nešto lošijim rezultatima, otkrivajući neujednačenu praksu objavljivanja informacija unutar uprave. Nedostatak godišnjeg izvještavanja o radu i dalje je jedan od ključnih problema. Sa druge strane, Srbija je jedina zemlja u regionu sa lako dostupnim osnovnim informacijama o budžetu.
Internet stranice institucija u BIH su koherentne i prilagođene građanima, zbog čega su i ukupni rezultati bolji nego u ostalim zemljama regiona. Ključne slabosti se odnose na nedostatak dostupnih budžetskih informacija, kao i ograničene informacije o dokumentima javnih politika, studija i analiza.
U Sjevernoj Makedoniji, Vlada je preduzela značajne korake ka popravljanju postojećih ograničenja u pogledu transparentnosti i odgovornosti, koji su pretočeni u konkretne mjere, što je dovelo i do nešto boljeg rezultata u odnosu na prethodni ciklus. Još uvijek nedostaje proaktivno objavljivanje budžetskih informacija i godišnjih izvještaja organa uprave, a nedostaju i informacije o saradnji sa civilnim društvom i drugim spoljnim zainteresovanim stranama.
Upoređujući oba ciklusa praćenja, rezultati za Kosovo ostaju isti, s tim što su izabrane institucije opet imale najlošije ocjene kada su u pitanju objavljivanje budžetskih informacija i godišnjih izvještaja, što je uobičajena karakteristika zemalja u regionu. Treba napomenuti da je tokom perioda praćenja, kosovska vlada pretrpjela značajne organizacione promjene, što je dovelo do smanjenog broja ministarstava (sa 21 na 15) i velikim restrukturiranjem u pogledu njihovih nadležnosti.
Konačno, ovogodišnjim praćenjem rezultati Crne Gore su donekle poboljšani, ali bez značajnjeg napretka. Između ostalog, ovog puta je utvrđeno da institucije pružaju manje potpune i manje ažurne informacije o obimu rada, ali bolje predstavljaju svoje organizacione strukture.
Mjesečna zarada od 7 367 eura za direktoricu Plantaža je bila povod za raspravu o javnim preduzećima u prošloj emisiji “Načisto” na televiziji Vijesti.
Ovo je samo vrh ledenog brijega – javna preduzeća su istinska crna rupa javnog sektora u kojoj gravitira oko 20 000 zaposlenih, sa mahom preplaćenim, nestručnim i neuspješnim rukovodiocima koji ih vode uz mješavinu gubitaka i rasipništva, skrivanja informacija i neodgovornosti.
Predstavili smo neka od naših saznanja, kao i prijedloge kako da se krene u rješavanje ovog problema u emisiji. Pogledajte zanimljivu raspravu na:
Pozvali smo Ministarstvo javne uprave da proces izrade Strategije reforme javne uprave u Crnoj Gori 2021-2025 učini participativnim i transparentnim, ukazali na nedostatke važeće Strategije i dali preporuke za unapređenje buduće
Na kojim vrijednostima i načelima temeljiti proces pripreme nove Strategije?
Proces planiranja Strategije koja treba da u narednih pet godina obezbijedi efikasnost i otvorenost državne uprave, mora započeti analiziranjem trenutnog stanja u procesu reforme javne uprave. Najprije je potrebno sagledati one oblasti u kojima nema suštinskog napretka, najproblematičnije oblasti kao i one oblasti čiji značaj je zaboravljen, zanemaren ili potcijenjen.
Reforma državne uprave mora biti suštinska, a ne smije biti puka formalnost u namjeri da se zadovolji ono što su tehnički zahtjevi Evropske unije i drugih međunarodnih i inostranih organizacija. Posao reformisanja državne uprave ne smije biti simuliran, naročito u onim segmentima reforme za koje izostaje politička volja kako bi se unaprijedili.
Strategija reforme javne uprave ne smije biti zasnovana na pitanjima, pretpostavkama, budućim analizama, ne smije biti preopterećena indikatorima uspjeha koji su lažna slika i ne smije svoju nesadržajnost pravdati time da su ključna strateška pitanja ostavljena drugim strategijama.
Ko sve treba da bude uključen u proces izrade Strategije?
Kako bi se mapirali uzroci problema u dosadašnjoj reformi uprave, smatramo da je važno ohrabriti učešće svih, a naročito pojedinaca i grupa koji postavljaju kritička pitanja, daju inovativne odgovore i rješenja. Konstruktivni predlozi, a i kritike, daće veći doprinos reformi od paralelnih mreža podržavalaca Ministarstva javne uprave i Vlade.
Takođe, sugestija koju smo uputili Ministarstvu javne uprave je i pravovremeno konsultovanje i uključivanje šireg kruga institucija, a ne samo Ministarstva javne uprave i, u manjoj mjeri Generalnog sekretarijata Vlade i Ministarstva finansija, a kako bi se osiguralo da organi razumiju obaveze koje proističu iz Strategije. Potrebno je omogućiti učešće svih zainteresovanih strana, u prvom redu građana koji su korisnici usluga, zatim institucija na državnom i lokalnom nivou, državnih službenika, organizacija civilnog društva i sudova. Važno je obezbijediti učešće predstavnika Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Upravnog suda, Agencije za sprječavanje korupcije, kao i Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu Skupštine Crne Gore.
Gdje se nalaze postojeće informacije i koje informacije nedostaju?
Potrebno je da svi analitički materijali koji su proizvedeni u okviru procesa sprovođenja Strategije 2016-2020 (najmanje 11 analiza) budu objedinjeni i javno dostupni, kako bi se iskoristili za temeljnije planiranje ciljeva i aktivnosti u novoj strategiji. Takođe, potrebno je utvrditi koje informacije nedostaju i šta je propušteno da se uradi. Tako, nije objavljen Izvještaj o eksternoj evaluaciji realizacije Strategije, nije usvojen ni objavljen Izvještaj o sprovođenju Akcionog plana za implementaciju Strategije reforme javne uprave, za prvu polovinu 2019.godine, kao ni izvještaj za drugu polovinu 2019. godine.
Na šta treba staviti fokus, šta treba unaprijediti, o čemu treba raspravljati?
Od posebnog značaja je u narednom ciklusu reforme javne uprave staviti fokus na oblast upravnih usluga, kroz segment daljeg razvoja elektronskih usluga sa jedne, i unapređenje tradicionalnih usluga na šalterima sa druge strane. Oblast upravnih usluga se mora dodatno povezati sa optimizacijom u širem smislu, organizacijom poslova i racionalizacijom broja zaposlenih u državnoj upravi. Takođe, potrebno je predvidjeti sistemsko proširivanje načela i principa zapošljavanja iz Zakona o državnim službenicima i namještenicima na cjelinu javne uprave.
Kada je riječ o odgovornosti, Strategijom reforme javne uprave je potrebno obezbijediti poštovanje Zakona o slobodnom pristupu informacijama u dijelu proaktivnog objavljivanja informacija i podstaknuti širenje opsega objavljenih informacija izvan zakonski obaveznog minimuma.
Dodatno, predložili smo otvaranje rasprave o unapređenju sistema osnivanja, upravljanja i nadzora rada javnih preduzeća i javnih ustanova, kao i o razumnom, dugoročnom i održivom rješavanju “sukoba“ između državne uprave i lokalne samouprave u pogledu opsega usluga i obima budžeta.
Konačno, sugerisali smo integrisanje Strategije reforme javne uprave sa strategijama čija je izrada u toku ili će biti započeta tokom izrade Strategije za period 2021-2025 (Strategija digitalne transformacije Crne Gore 2021 – 2025, Strategija otvorenosti Vlade Crne Gore 2021-2025 (…), nastavak Programa reforme upravljanja javnim finansijama 2016-2020, kao i novi Plan optimizacije javne uprave).
Naša Dina Bajramspahić govorila je na “Virtuelnom sastanku Zapadnog Balkana u sjeni – Sa ili bez EU“ (Western Balkans Shadow Summit) koji je održan putem moderiranog Zoom razgovora u utorak 5. maja 2020. u 12:00s temom proširenja EU na Zapadni Balkan.
Cilj konferencije je da doprinese vidljivost zahtjeva civilnog društva u susret EU samitu o Zapadnom Balkanu usljed nemogućnosti civilnog društva da u Zagrebu prenese svoje poruke. U ime Foruma 2020 razgovor su organizovali Documenta i CROSOL. Moderatorka je bila Ivana Dragičević, N1.
Na navedenoj online konferenciji su takođe govorili:
Emina Bošnjak, Sarajevski otvoreni centar (BIH),
Zoran Ivančić, Centar za zastupanje građanskih interesa (Fondacije CPI) (BIH),
Sonja Stojanović Gajić– Članica Upravnog odbora Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, predstavnica u Zajedničkom konsultativnom odboru EU-Srbija (Srbija),
Ivan Đurić, Inicijativa mladih za ljudska prava (Srbija),
Vildan Drpljanin, Makedonski helsinški odbor za ljudska prava (Sjeverna Makedonija),
Agon Maliqi, Sbunker (Kosovo),
Luca Jahier, predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog foruma,
Gordan Bosanac,CROSOL i
Vesna Teršelič, Documenta(Hrvatska).
Snimak konferencije:
Izdvajamo neke od ključnih naglasaka:
Emina Bošnjak, BiH
Europska unija treba poslati poruku BIH da je njezin status kao kandidata moguć i ostvariv. To će ipak ovisiti o procesu ostvarenja svih onih konkretnih koraka koje BIH mora ostvariti s obzirom na 14 prioriteta.
Vildan Drpljanin, Sjeverna Makedonija
Ako jedna zemlja uloži 25 godina u zatvaranje jednog pitanja, i onda postoji opasnost da ubrzo otvori novo tog tipa, možda bi EU trebala predvidjeti da će se takav tip problema nastavljati na području Zapadnog Balkana. EU bi trebala donijeti deklaraciju da podupire zemlje kandidate i one koje će to tek postati na njihovom europskom putu.
Sonja Stojanović Gajić, Srbija
Demokracija je lijek koji štiti našu životnu sredinu i kolektivna javna dobra. Mi jedino možemo da uvjerimo naše političare da se odreknu svoje moći dugoročno, i tu treba EU da nam pomogne.
Političke organizacija i organizacija civilnog društva trebaju uže surađivati. No uloga civilnog društva ponajprije treba biti rastrašivanje, da spušta tenzija nasuprot našim vladama, pomoć i objašnjavanje te podrška.
Agon Maliqi, Kosovo
EU ne bi trebala davati obećanja koje ne može implementirati, trebala bi biti više realistična. Treba uložiti sredstva i energiju u zaštitu prostora za civilno djelovanje i medijski prostor.
Dina Bajramspahić, Crna Gora
Bez kredibilnosti politika uvjetovanja neće funkcionirati. Sada se treba početi raditi na strategiji uvjeravanja europskih društava da je proširenje u zajedničkom interesu.
Ivan Đurić, Srbija
Nikoga u Srbiji ne zanima ovaj virtualni sastanak na vrhu. Ni jedna poruka nije upućena Srbiji. Europska unija predugo daje drugima da tumači što ona misli i govori. Njen glas se ne čuje, već samo tuđa tumačenja. Europa se ne trudi da se njezin glas čuje. M nismo odvjetnici europske unije. Mi smo zagovornici europskih vrijednosti.
Igor Kaleba, BIH
Green new deal je još uvije preapstraktan za građane. Okolišne organizacije pokušavale su se u tom kontekstu baviti stvarima koji se tiču svakodnevnog života ljudi, tj. željeli smo to prikazati kroz ekonomiju i novac. Analize pokazuju da novac koji se sada ulaže u ugljen dugoročno predstavlja izgubljen novac jednom kada BIH uđe u EU, pošto je taj novac trebao biti utrošen za usklađivanje s europskim standardima.
Gordan Bosanac, Hrvatska
Treba unaprijediti suradnju etabliranih OCD-a s novim društvenim pokretima. Izazovi koji prijete liberalnoj demokraciji su globalni, i lekcije s Balkana u smislu taktičkog udruživanja različitih aktera mogu biti vrijedne na višoj razini.
Marina Škrabalo, Hrvatska
U vrijeme epidemije posebice se vidi uloga medija. Ovu priliku treba iskoristiti za stvaranje nove medijske perspektive o Balkanu pošto je to poveznica za jačanje političkog utjecaja. Treba preispitati oštro razlikovanje civilne i političke sfere, koja nas onemogućuje u političkom djelovanju. Jedan od načina zagovaranja treba uključivati argument da teme kao što s Green new deal, digitalizacija i slično trebaju biti ugrađene u procese proširenja EU, a naročito paradigma Human security. To je ono što omogućuje da EU ostane atraktivna i konkurentna u 21. stoljeću.
Vesna Teršelič, Hrvatska
Treba humanizirati odnos prema žrtvama. Živimo u Hrvatskoj, koja kao i druge post-jugoslavenske zemlje nije uspjela okončati ni Drugi svjetski rat. Kroz zagovaranje rješavanje sudbine nestalih i učinkovitije procesuiranje ratnih zločina vidjeli smo kako je bilo malo uspjeha. Komisija REKOM za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i žrtvama trebala nadopunjavati te mehanizme. Imali smo potporu Europske unije, no Hrvatska je ovdje uvijek bila ambivalentna. No potrebno je nastaviti zagovaranje, jer je približavanje pravdi, izgradnji mira i povjerenja nešto što se naprosto ne može ostaviti van fokusa. U susret proslavi godišnjice pobjede nad fašizmom možemo vidjeti da smo olako stavili na sporedni kolosijek pitanja holokausta, genocida nad Romima, Srbima, pogotovo u svjetlu rasta isključivosti, antisemitizma i ksenofobije. To nas podsjeća na potrebu kritičnog preispitivanja prošlosti.
Povezivanje procesa izgradnje povjerenja, suradnje prema Berlinskom procesu i prema svim zemljama koje će preuzeti predsjedanje nakon Hrvatske, uključivanje zapadnog Balkana i što više građana i građanki u Konferenciju o budućnosti Europe. Trebaju se tražiti načini da se potiče suradanja. U Erasmus programima imamo veliki problem da su različite mogućnosti financiranja za članice Europske unije, a različite za zemlje van EU, čak i programe koji se tiču mladih. Treba otvoriti širom vrata za suradnju među mladima i u svim drugim sferama, te ozbiljnije podržati građanske inicijative.
Luca Jahier, Italija
Europski gospodarski i socijalni odbor izrazio je svoje nezadovoljstvo odlukom što je po treći put odgođeno otvaranje pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Naglašavali su značaj civilnog društva u pristupnim pregovorima. Pozornost i posvećenost lidera zapadnog Balkana i Europske unije tom procesu treba se povećati. Prije sastanka na vrhu u Zagrebu, izdali su priopćenje koje je potpisalo 19 organizacija s Zapadnog Balkana. Financiranje organizacija civilnog društva ne smije se kompromitirati uslijed pandemije COVID-19, kao ni njihova uloga u oporavku.
Transkript pojedinih djelova konferencije:
Novinarka: Pitanje za Eminu, Dinu, Vesnu Teršelič i Zorana Ivančevića… Stalno se priča i govori da je to proces važan za građane, i da će građani shvatiti šta je to Evropa i koliko znači u njihovom svakodnevnom životu, međutim uvijek imamo negdje tu evroskeptičnu stranu koja raste ili pada zavisno od nekih unutrašnjih događaja, pa evo od Dine ćemo početi s obzirom da ste vi u Crnoj Gori najviše odmakli u toj priči… Koliko je ustvari teško nevladinom sektoru u jednoj državi kao što je Crna Gora?
Dina Bajramspahić: “Teško jeste, ali na malo drugačiji način, jer mi na nominalnom nivou imamo većinsku podršku prema Evropskoj integraciji Crne Gore. Međutim vrlo je teško animirati građane da učestvuju i interesuju se za konkretne reforme. Za to postoji više razloga – sa jedne strane, mi nemamo tradiciju demokratskih iskoraka koji su bili rezultat podsticaja odozdo prema gore, a sa druge strane imamo prilično mladu administraciju koja već petnaest godina učestvuje u procesu evropske integracije, i slušajući sve paneliste sam primijetila da se mi više i ne sjećamo kako je funkcionisati bez tog eksternog faktora uticaja i velikih očiju Evropske unije, koje nas posmatraju i prate šta mi radimo.
Za nas, za civilno društvo, je danas ova situacija sa pesimizmom koji dolazi iz Evropske unije u odnosu na proširenje veoma otežavajuća okolnost, jer mi sa jedne strane iako imamo vrlo, vrlo kritičko mišljenje o tome kako naša javna uprava radi na reformama, koliko malo postiže itd. Sa jedne strane, dakle, želimo da koristimo taj proces, da kritičkim odnosom podstičemo vlasti na što bolji rezultat, a sa druge strane sad sve više postaje jasno da ta šansa i nije tako stvarna i nije tako kredibilna i vrlo je daleko, što vrlo otežava reforme. Kada je Evropska unija veoma dugo i neopravdano otežavala poziciju Sjeverne Makedonije i Albanije neotvarajući pregovore, to je veoma negativno uticalo na pregovore recimo Crne Gore, jer kada su političke elite vidjele da naše komšije Sjeverna Makedonija i Albanija ne mogu nešto što smo mi vrlo lako uradili prije osam godina i nešto što mnogo više ima simbolički značaj nego stvarni, to je negativno uticalo na njihovu volju da sprovedu one najteže i najsloženije reforme, jer priroda reformi i priroda onoga što mi sada treba da uradimo u poglavljima 23. i 24. je svojevoljno limitirati moć koju imaju političke elite a da bi to uradili oni moraju vjerovati da se nešto nalazi na kraju tog puta, što sada više nije situacija.
Činjenica je da političke elite u mojoj zemlji imaju apsolutnu vlast i da mi nemamo tu kritičku masu u javnosti koja će vršiti dovoljan pritisak na vlast da sprovede sve one najteže reforme, i zbog toga nam treba mnogo više kredibilnosti od Evropske unije nego što dobijamo. Sama činjenica da se izbjegava riječ proširenje na Samitu u Zagrebu, iako je i više nego jasno da je to za nas glavna stvar, govori o tome da nešto što se ranije prikrivalo više se ne prikriva i da snage koje su protiv proširenja, bez obzira na rezultate i bez obzira na reforme, u Evropskoj uniji rastu i mi koristimo svaku moguću priliku da skrenemo pažnju donosiocima odluka i EU, kakve to posledice ostavlja u našim zemljama. Veoma je teško jer smo se našli u toj dualnoj ulozi da kritikujemo stanje u svojoj zemlji, s pravom, ali da moramo da se grčevito borimo za to da nam bude data šansa i nada da bi jednog dana mogli da ispunimo zadatke koji su postavljeni ispred nas.
Sad govorim iz perspektive Crne Gore, dakle, mi smo se zalagali za novu metodologiju jer Crna Gora je osam godina u pregovorima i oni ne funkcionišu kako treba, i nama se čini da nova metodologija ima mnoge dobre elemente, međutim naravno implementacija je nešto sasvim drugo i tek ćemo vidjeti kako će sve to funkcionisati. Takođe smo zastupali stav da je potrebno mnogo više “šargarepa” i mnogo više “štapova” tokom procesa pregovora jer barem u Crnoj Gori, gdje nijedna druga opcija – geopolitička, nije ozbiljno razmatrana. Dakle, petnaest godina u smo u procesu, iako se koketiralo i sa spominjanjem Rusije i sa spominjanjem Kine, to nikad nije zaista bila opcija koja je stvarno razmatrana. Dakle, EU jeste nešto ka čemu se teži, međutim EU ima mnogo više elemenata za uticaj u Crnoj Gori u svojim rukama nego što je koristila do sada, tako da je to nešto što smo mi tražili.
***
Odgovarajući na pitanje šta civilno društvo može i koja bi bila poželjna uloga civilnog društva u kontekstu problema u kojima je Zapadni Balkan
Dina Bajramspahić: Mislim da nema tačnog odgovora. Činjenica je da civilno društvo u našim zemljama jeste bilo jalovo u mnogo čemu, ali, sa druge strane, to sa čime se suočavamo je poprilično složeno. Za to nisu našle odgovor ni mnoge EU zemlje. Mislim da se borimo na previše frontova istovremeno. Sa jedne strane želimo da podupiremo reforme kritičkim odnosom prema nedostatku rezultata vlasti, a sad pokušavamo uporedo sa tim da utičemo i na donosioce odluka u Evropskoj uniji i mnogim zemljama članicama koje su zasnovale negativan odnos prema proširenju na mnogim, po našem mišljenju, pogrešnim postavkama, kao što su stav da EU već teško funkcioniše sa dvadesetsedam članica, tako da im nisu potrebne nove; zatim stav tj. zasnivanje spoljne politike mnogih zemalja u odnosu na ovo pitanje zasnovano na populističkim retorikama u javnom mnjenju tih država članica itd, itd… Uporedo sa svim tim smo pod stalnim napadima od strane vlasti, sa nerazumijevanjem od strane mnogih u EU i tako dalje. Tako da je prilično složena situacija.
Sa druge strane, moja zemlja je prilično mala, pola miliona stanovnika, i šansa da će se tu stvoriti neki potpuno novi akteri nije prevelika. Ovi koji se pojavljaju uglavnom imaju problem sa nedostatkom praktičnog iskustva, budući da imamo iste političke elite na vlasti trideset godina. Tako da prilično je pesimistično i ne vidim jasan odgovor, ali vjerujem u umrežavanje, vjerujem da se zajedničkim snagama može mnogo više i vjerujem u dvije važne poruke: jedna je da mi za Crnu Goru tražimo najstrožiji mogući proces jer moramo da iskoristimo ovaj proces za stvarnu transformaciju društva, ali sa, druge strane, da akteri u EU moraju da steknu svijest da svojim dvosmislenim porukama, svojim povremeno i prevrtljivim porukama, nanose veliku štetu u našim društvima. Ako se ta perspektiva, EU perspektiva, zatvori, ili bude previše daleko, mi kao civilno društvo nećemo više imati alat u rukama za uticaj na naše vlasti.
Podsjetiću samo na jedan primjer: kada je komesar Junker imenovan 2014. godine, on je tada dao poznatu izjavu da neće biti proširenja do 2025. godine. U EU je zbog toga kritikovan, jer je smatrano da je to previše rano; u Crnoj Gori je bio kritikovan jer je to previše daleko. Naše vlasti nemaju razlog da se uzdržavaju od autoritarnih poteza u 2014. ‘15. i ‘16. godini ako proširenja neće biti do 2025. Moramo da tragamo za nekim rešenjem koje će da pomiri ova dva suprostavljena pitanja – jedno je kvalitet procesa, a drugo i trajanje procesa, jer nažalost političke elite razmišljaju samo kratkoročno. U najboljem slučaju, u četvorogodišnjim izbornim ciklusima, a često i mnogo kraće, tako da pitanje je teško i nemam optimističan odgovor.
***
Završne poruke
Dina Bajramspahić: Saglasna sam sa onim što su moji prethodnici rekli. Kada govorimo o EU, važno je da u EU svako razumije koliko je ta riječ, koja već postaje pomalo otrcana, kredibilnost, važna, jer bez kredibilnosti, “politike uslovljanja” neće funkcionisati, a bez “politike uslovljavanja” neće biti ni promjena u našim zemljama, barem ne onih ključnih. Tako da, (a u EU zaista ima prijatelja proširenja) ako postoji ozbiljna namjera da, u slučaju transformacije naših društava, bude proširenja – sad treba početi raditi na ozbiljnoj strategiji uticaja na društva u Evropskoj uniji, da razumiju zašto je proširenje obostrani interes jer on to zaista jeste.
Što se tiče samog regiona, mislim da smo zajedno kao region pomagali da dođe do zelenog svijetla za Sjevernu Makedoniju i Albaniju, i da je to za sad dobro, ali trebalo bi da zajedničkim, jednakim naporima pomognemo i Kosovu da dođe do vizne liberalizacije, jer mislim da bi to bio stvarni pokazatelj da postoji evropska perspektiva regiona.
Institut alternativa (IA) jedan je od potpisnika Deklaracije organizacija civilnog društva u susret zagrebačkom EU samitu o Zapadnom Balkanu.
Preko 90 vodećih organizacija civilnog društva (OCD) Zapadnog Balkana, kao i članica Evropske unije, koje se aktivno bave pitanjima temeljnih prava i vladavine prava, demokratskih institucija, civilnog angažmana, zaštite okoline, suzbijanja korupcije i prava migranata na svom online samitu u sjeni (shadow summit) održanom 5. maja 2020. usvojile su zajedničku deklaraciju pod nazivom “Sa ili bez Europske unije” (With or Without (E)U?).
Ovim naslovom organizacije ne šalju poruku da se protive proširenju EU – upravo suprotno. Šalje se poruka da je civilno društvo i dalje spremno predano raditi na borbi za ljudska prava, vladavinu prava, borbu protiv korupcije i ekonomski razvoj zemalja Zapadnog Balkana, ali žele čuti i vidjeti tu odlučnost i od same EU. EU upravo u civilnom društvu ima svog najsnažnijeg partnera (često snažnijeg nego u liderima zemalja Zapadnog Balkana) te je važno da čelnici EU budu predani tom partnerstvu kao i procesu proširenja.
U deklaraciji organizacije pozivaju državna vodstva, odnosno Vlade zemalja članica Europske unije i zemalja Zapadnog Balkana da:
intenziviraju i ubrzaju pregovore i sprovođenje reformi u procesu usklađivanja s pravnom tekovinom Europske unije(acquis communautaire), posebno u području temeljnih prava i sloboda, sudstva, vladavine prava, demokratskih institucija,
se založe i podupru vlasti u Bosni i Hercegovini da što prije sprovedu četrnaest prioriteta Izvještaja Europske Komisije, iz 2019. godine,
započnu konkretniju saradnju s organizacijama civilnog društva zemalja Zapadnog Balkana pri pripremi i sprovođenju reformi, pritom podržavajući organizacije civilnog društva, financijski i politički, u njihovom radu na izgradnji i jačanju demokratije i vladavine prava,
uključe zemlje Zapadnog Balkana u primanje programa pomoći nakon pandemije virusa Covid-19, namijenjene ekonomskom i društvenom oporavku, posebno u European Green New Deal planu. Uloga civilnog društva u procesu olakšavanja posljedica krize ne bi trebala biti podcijenjena već bi se ona trebala podržati i olakšati.
Organizacije civilnog društva izrazile su i žaljenje što hrvatsko predsjedanje nije bilo predano radu na vladavini prava unutar EU te istakle da civilno društvo Zapadnog Balkana želi biti uključeno u rasprave o budućnosti Evrope.
Tekst deklaracije u cjelini dostupan je na ovom linku.
Pružanje usluga je jedna strana digitalizacije javne uprave. Druga strana je ona interna, koja se tiče upravljanja procesom rada u samim ministarstvima i drugim organima. Godinama se čeka da zaživi takozvani sistem elektronskog upravljanja dokumentima
Ovih dana ostali smo doma. I dok su se prodavnice hrane, igračaka, posuđa, alata, pa čak i đubriva, utrkivale ko će što više svojih usluga isporučiti na kućne adrese, iz javne uprave su nas zamolili za strpljenje, ili, ako baš moramo, da svoja prava ostvarimo elektronskim putem. Produžen je period važenja ličnih dokumenata, koji su u međuvremenu istekli. Naročito su promovisani portali eZdravlje i eUprava, ali kada su kolege iz Instituta alternativa upozorile da se malo usluga može ostvariti tim putem, iz resornog Ministarstva su nam poručili da nije vrijeme za kritiku.
A kad je bilo?
Kad dođu izbori, onda su naše preporuke nepotrebna “politizacija”; kad prođu, onda treba dati vremena novoj Vladi, i tako u krug… Elem, Ministarstvo nije u pravu. Ovo su kritična vremena, iz kojih bi upravo oni koji služe građanima i građankama trebalo da izvuku ključne pouke.
A šta smo naučili, vidjeli i saznali novo o našem sistemu upravljanja tokom ostanka doma?
Već nekoliko dana nakon praktičnog uvođenja karantina, trebalo je fizički da preuzmem doznake za obračun naknade zarade tokom porodiljskog odsustva. Portal eZdravlje u tom slučaju samo zamjenjuje onaj nepotrebni utrošak vremena na odlazak u Dom zdravlja da bi se zakazao termin KAKO BI se doznake zapravo preuzele. Dakle, jedan odlazak manje, ali i dalje mnogo nepotrebnog fizičkog kontakta i vremena kako bi se isporučila jedna vrlo predvidiva i jednostavna usluga.
Elektronsko zakazivanje termina da bi se određena usluga ostvarila fizičkim putem je skica u malom “digitalizacije” naše uprave. Zanemarljiv je broj elektronskih usluga, u punom smislu te riječi. I kada postoje, kao što je preuzimanje određenih izvoda i uvjerenja, one su tek jedna od stavki u nizu koraka koji su nam potrebni kako bismo ostvarili neko pravo.
Međutim, na drugoj strani, organi uprave su u ovoj situaciji pokazali i određeni nivo fleksibilnosti. Iz Fonda za zdravstveno osiguranje tvrde da je izbjegavanje zakazivanja i fizičkih posjeta smanjilo desetine hiljada kontakata, koji su očigledno bili nepotrebni čim se bez njih može. U komunikaciji sa ministarstvima je odjednom ono što mi, građani i građanke, zahtijevamo u redovnim okolnostima postalo moguće: slanje dokumentacije putem elektronske pošte, uz puno uvažavanje elektronskih dokumenata, uključujući potpise i pečate.
Uostalom, to zakonski okvir u Crnoj Gori omogućava i bez vanredne situacije. Nejasno je onda u čemu je problem. Ili uprava voli da nameće nepotrebne troškove štampanja i poštarine, ili je ona stara struja najboljih pravnika i pravnica na planeti i dalje neumoljiva, pa nije ništa vrijedno koliko ovjereno parče papira?
Ili “glavni arhivator” ipak mora da zadrži svoj “državni posao”?
Pružanje usluga je jedna strana digitalizacije javne uprave. Druga strana je ona interna, koja se tiče upravljanja procesom rada u samim ministarstvima i drugim organima. Godinama se čeka da zaživi takozvani sistem elektronskog upravljanja dokumentima. Osim što omogućava elektronsko arhiviranje, ovaj sistem bi trebalo da obezbijedi i elektronski pregled zadataka koji čekaju na izvršenje svakog službenika i službenicu. Period epidemije i rada od kuće je prava prilika da se on iskoristi u punom potencijalu. Kako je inače moguće pratiti učinak zaposlenih koji su ostali doma? Da li je uopšte praćen rad od kuće kako nas povratak u normalu ne bi sačekao uz novo odugovlačenje upravnih postupaka? Ovo je ključno pitanje na koje rukovodeći kadar u našoj upravi treba da odgovori, ako uopšte planira da građanima i građankama u potpunosti položi račune za svoj rad tokom epidemije. Fleksibilni radni uslovi, kao nužnost u ovoj situaciji, nijesu smjeli biti zloupotijebljeni na uštrb efikasnosti u izvršavanju poslova koji se mogu u punoj mjeri obavljati od kuće.
Riječi “kritika” i “kriza” nemaju slučajno isto porijeklo. Za upravu koja teži boljem, uvijek je vrijeme za kritiku, a naročito vrijeme krize. Nema veće prilike da se neke prakse preispitaju, stari modeli ponašanja napuste, ali i ono što nam je ovo vanredno vrijeme pokazalo kao moguće preuzme kao stalni način funkcionisanja.
Milena Muk,
Istraživačica javnih politika u Institutu alternativa
Kolumna je originalno objavljena u dnevnim novinama ”Vijesti”, kao i na ”Vijesti” portalu.
Naša Dina Bajramspahić govorila je na “Virtuelnom sastanku Zapadnog Balkana u sjeni – Sa ili bez EU“ (Western Balkans Shadow Summit) koji je održan putem moderiranog Zoom razgovora u utorak 5. maja 2020. u 12:00 s temom proširenja EU na Zapadni Balkan.
Preko 90 vodećih organizacija civilnog društva (OCD) Zapadnog Balkana, kao i članica Evropske unije, koje se aktivno bave pitanjima temeljnih prava i vladavine prava, demokratskih institucija, civilnog angažmana, zaštite okoline, suzbijanja korupcije i prava migranata na svom online samitu u sjeni (shadow summit) održanom 5. maja 2020. usvojile su zajedničku deklaraciju pod nazivom “Sa ili bez Europske unije” (With or Without (E)U?).
Ovih dana ostali smo doma. I dok su se prodavnice hrane, igračaka, posuđa, alata, pa čak i đubriva, utrkivale ko će što više svojih usluga isporučiti na kućne adrese, iz javne uprave su nas zamolili za strpljenje, ili, ako baš moramo, da svoja prava ostvarimo elektronskim putem. Produžen je period važenja ličnih dokumenata, koji su u međuvremenu istekli. Naročito su promovisani portali eZdravlje i eUprava, ali kada su kolege iz Instituta alternativa upozorile da se malo usluga može ostvariti tim putem, iz resornog Ministarstva su nam poručili da nije vrijeme za kritiku.
Međutim, na drugoj strani, organi uprave su u ovoj situaciji pokazali i određeni nivo fleksibilnosti. Iz Fonda za zdravstveno osiguranje tvrde da je izbjegavanje zakazivanja i fizičkih posjeta smanjilo desetine hiljada kontakata, koji su očigledno bili nepotrebni čim se bez njih može. U komunikaciji sa ministarstvima je odjednom ono što mi, građani i građanke, zahtijevamo u redovnim okolnostima postalo moguće: slanje dokumentacije putem elektronske pošte, uz puno uvažavanje elektronskih dokumenata, uključujući potpise i pečate.