Dina Bajramspahić, istraživačica javnih politika u Institutu alternativa, i članica radne grupe za poglavlje 23 “Pravosuđe i temeljna prava”, komentarisala je za portal PCNEN pitanje depolitizacije obavještajnog sektora u Crnoj Gori.
1) PCNEN: Na nedavnom panelu, posvećnom depolitizaciji službi bezbjednosti, konstatovali ste da se bezbjednosni sektor u Crnoj Gori počeo zatvarati od momenta početka procesa priključenja NATO-u. Je li to očekivano i logično?
Bajramspahić: Zavisi iz kog ugla posmatrate. Moglo bi da bude logično i da je država Crna Gora nastavila da se ugleda na najbolje prakse u zemljama članicama NATO, po svim pitanjima, uključujući pitanja odgovornosti i transparentnosti obavještajno-bezbjednosnog sektora. To bi bilo dobro i zbog domaće javnosti i zbog izgradnje imidža države koja teži demokratizaciji i evropeizaciji. Naravno, očigledno je da se dešava suprotno. Od kada smo članica NATO, obavještajni sektor se osjeća relaksiranim od daljih reformi, kao da “ne mora nikome ništa više da dokazuje”. Međutim, zabluda je da su reforme koje su bile dovoljne NATO-u, dovoljne i nama građanima. Čak i da su bile, sa razvojem novih tehnologija i mogućnosti masovnog prikupljanja podataka o građanima, postoji potreba za neprestanim unapređivanjem demokratske kontrole nad ovim sektorom.
Osim toga, zatvaranje obavještajnog sektora treba nama kao društvu da bude nauk, šta bi se desilo kada bismo jednog dana postali članica EU, ukoliko sprovedene reforme ne bi bile temeljite. Bez spoljnog autoriteta koji propituje Vladu, javna administracija bi se zatvorila, postala sama sebi dovoljna i potpuno ravnodušna na komentare javnosti.
2) PCNEN: Šta je to ranije bezbjednosni sektor činilo otvorenijim i da li je ta bolja faza bila suštinski drugačija ili su tada imali bolji public relation?
Bajramspahić: Važno je naglasiti da od nečeg mora da se počne. Nijedna pojedinačna radnja ili postupak ne bi direktno vodio u dramatično poboljšanje. Radi se o tome da ANB mora kontinuirano da ima u svijesti da radi za cjelokupno društvo, sa svim njegovim razlikama, a ne samo za političke elite. Ta svijest se manifestuje u preduzimanju koraka da se komunicira ono što se može komunicirati sa javnošću, pred kojom agencije moraju biti odgovorne. Podrazumijeva se da će neka pitanja, posebno mnoga suštinska, biti uvijek tajna.
U okviru regionalnog projekta koji sprovodimo, vidjeli smo da je crnogorski obavještajni sektor najkonzevativniji i najtajtajniji u poređenju sa obavještajnim službama iz susjednih država, da ne govorimo o evropskim i američkim agencijama.
Izvještaji o radu ANB su bili dostupni do 2011. godine, Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji je bio dostupan do 2007. godine, a statistika o primjenjenim mjerama tajnog nadzora je bila dostupna do 2009.godine.
ANB je 2015. godine imala 24 posta na svom sajtu, kakva-takva. Nakon te dobre godine smo dobili pozivnicu u NATO. Onda slijedi potpuni pad transparentnosti, u 2017. godini – 0 objava na sajtu ANB, 2018. – 2, 2019. – 0. Nijedan od tada dostupnih podataka nije ni na koji način ugrozio nacionalnu bezbjednost, da bi ANB zbog toga promijenila praksu. Naprotiv, time što prekomjerno klasifikuje podatke, ANB nam svima šalje poruku da je mrzi da se bavi zahtjevima građana i da odustanemo od pitanja.
Na sledećem linku možete pronaći izvještaje o radu hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Radi se o izvještajima od oko 45 stranica koji su informativni, bez naravno navođenja pojedinosti kojima bi se dovele u rizik operacije Agencije.
Na internetu možete naći izvještaje raznih evropskih i američkih agencija a većina njih ima naloge na društvenim mrežama i pokušava da proaktivno uvjeri javnost u svoj posvećen i zakonit rad. To ima simbolički značaj, a osim toga ima funkciju da demistifikuje rad obavještajnog sektora. U demokratskom društvu građani ne treba da žive u strahu od agencija sektora bezbjednosti.
Mislim da je takođe važno reći da je veliki problem što je crnogorsko društvo nekritički prihvatilo da je apsolutna tajnost i politizovanost obavještajnog sektora “normalna stvar”. ANB je tabu i za institucije koje imaju zakonska ovlašćenja da je kontrolišu.
3) PCNEN: Da li je u Crnoj Gori sistemski na dobar način riješeno pitanje institucionalne kontrole sektora bezbjednosti?
Bajramspahić: Zakonski, da. U Crnoj Gori postoje četiri institucije sa dobrim zakonskim ovlašćenjima kontrole ANB: Skupština a posebno Odbor za bezbjednost i odbranu, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Agencija za zaštitu ličnih podataka i Državna revizorska institucija. Sve one imaju uvid u tajne podatke bez obzira na stepen tajnosti i mogućnost detaljnog nadzora u prostorijama same ANB.
Međutim praksa nadzora nije razvijena. Djelotvornost mehanizama nadzora se postiže tek aktivnom primjenom. Dok sa jedne strane potpuno razumijem da kada prvi put uđu u ANB, predstavnici ovih institucija neće znati odakle da počnu, sa druge strane, da su počeli prije deset godina, kada su im data ovlašćenja, do danas bi znali svaki papir i svaku prostoriju ANB.
Ozbiljan nadzor obavještajnog sektora je moguć i treba razbijati taj mit o nedodirljivosti ANB. To možemo naučiti iz prakse susjedne Srbije gdje su u jednom periodu, Ombudsman i Povjerenik za informacije ozbiljno doprinosili unapređenju rada BIA-e. Ombudsman je čak dovodio u pitanje mjere tajnog nadzora koje je odobrio sud, i to ne iz proceduralnih već meritornih razloga.
4) PCNEN: Ima li indicija da bezbjednosni sektor u Crnoj Gori manipuliše onima koji bi trebali da ga kontrolišu?
Bajramspahić: Nije mi poznato. Nisam primjetila da “kontrolori” nešto pokušavaju ozbiljno da nadziru da bi neko morao da ih zaustavlja.
5) PCNEN: Česta je i uvjerljiva ocjena je da su institucije u Crnoj Gori zarobljene. Koliko je alarmantno za jedno društvo ako se ta ocjena tiče i institucija bezbjednosnog sektora?
Bajramspahić: To pitanje nikada neće biti zatvorena tema ni u jednom društvu, a ne samo kod nas gdje su institucije slabo otporne na politički uticaj. Zarobljenost bezbjednosnog sektora je opasnija od zarobljavanja bilo koje druge institucije zbog njihovih posebnih ovlašćenja kojima se najdublje zadire u privatnost, ali i zbog prava da primjenjuju silu.
Zloupotreba tih ovlašćenja najozbiljnije narušava ljudska prava i slobode, vladavinu prava, jednakost pred zakonom. Opasnost od takvog scenarija je uvijek prisutna svuda, čak i u starim demokratijama. Zato je i razvijen koncept demokratske i civilne kontrole sektora bezbjednosti i odbrane, kao odgovor na gotovo “prirodnu” tendenciju u ovom sektoru da se sva pitanja rješavaju radikalnim rješenjima. Poznata je izreka da bi generali svaki problem rješavali ratom. Tako i u obavještajnom sektoru paranoično misle da je svako djelovanje opasno. Zato su neophodni budni, aktivni “civili” i civilne institucije koji će preispitivati njihove prakse.
