Godina: 2015.

Predlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku (ZKP) koji je sada u skupštinskoj proceduri, uvode se izmjene u dijelu proširenja mjera tajnog nadzora, kruga lica na koja se te mjere mogu primijeniti i organa koji ih mogu odrediti.

Iako u načelu nismo protiv proširivanja mogućnosti mjera tajnog nadzora jer vjerujemo da je cilj suzbijanje najtežih krivičnih djela, imamo obavezu da ukažemo da državni organi u dosadašnjoj praksi nisu uložili napor da unesu više odgovornosti i transparentnosti u ovu oblast.

Naime, nakon višegodišnje primjene MTN nije dostupna niti jedna analiza koja se bavi sprovođenjem ZKP-a u ovoj dijelu, dosadašnjim rezultatima u primjeni mjera, kao ni problemima u praksi. Institut alternativa od 2012. godine kontinuirano upozorava da nisu dostupni ni najosnovniji podaci koji su ključni za ocjenu rezultata primjene mjera – ukupan:

• broj prijedloga istražnim sudijama za primjenom MTN po vrstama,
• broj odobrenih prijedloga,
• broj prijedloga za produženje mjere,
• broj predmeta u kojima su primijenjene MTN,
• broj primljenih prijedloga i odobrenih mjera 
Upravi policije da primijeni MTN,
• broj lica nad kojima su primijenjene MTN i 
vrste mjere,
• broj procesuiranih lica na osnovu dokaza pribavljenih MTN,
  krivična djela za koja se lica terete,
• broj započetih krivičnih postupaka na osnovu 
prikuljenih informacija primjenom MTN,
• broj pravosnažnih odluka zasnovanih dijelom na 
informacijama prikupljeni primjenom MTN,
• informacije o pokrenutim postupcima odgovornosti u slučajevima administrativnih i proceduralnih propusta i nezakonitih postupaka i zloupotreba, posebno nakon izuzimanja dokaza iz spisa predmeta, kao i o izvršenim kontrolama 
nivoa nadzora,
• broj lica obavještenih da su nad njima primjenje mjere
• broj žalbi građana nadležnim organima u vezi sa ovim pitanjima, itd.

Samo na osnovu ovih podataka moglo bi se osnovano tvrditi da postoji potreba za izmjenama i dopunama koje inicira predlagač nacrta. Posebno je sporan nedostatak prakse utvrđivanja odgovornosti za kršenje odredbi ZKP zbog kojih je dio prikupljenih podataka izuzet iz sudskih spisa – što znači da se ne insistira na punoj odgovornosti službenih lica koja su izvršila povrede odredbi ZKP-a pri primjeni MTN – iako se radi o krivičnim djelima.

S tim u vezi, treba takođe odmah paralelno izmjenama i dopunama ZKP inicirati izmjene i dopune Krivičnog zakonika tako da povreda odredbi svih novih mjera (ili novih preciznijih formulacija koje uvodi ZKP) a za koje je potrebno odobrenje sudije za istragu – predstavljaju ulaz u zonu neovlašćene primjene tj. krivično djelo.

Kada je u pitanju transparentnost, zastupljena je neujednačena praksa državnih organa u pristupu podatku koliko mjera tajnog nadzora je primjenjeno i ostalim povezani podacima. Dio organa insistitira na tome da je “sve u vezi sa MTN tajno” iako je apsurdno da broj primjenjenih mjera bude tajan jer se time sigurno ne ugrožava postupak, dok drugi dio organa ne nalazi za shodno da sačini informaciju o ovom pitanju.

Tvrdnja da se radi o tajnim podacima je opovrgnuta od strane samih organa budući da se dio podataka mogao naći u javno dostupnim izvještajima Tripartitne komisije. Međutim, radilo se o podacima samo za dio primjenjenih mjera za krivična djela korupcije i organizovanog kriminala što nije dovoljno. Pa i ovo izvještavanje nije bilo redovno, jer u nekim od izvještaja piše u fusnoti da predstavnik Vrhovnog državnog tužilaštva nije dostavio podatke o primjenjenim mjerama.

Dakle, smatramo da su unapređenje odgovornosti i transparentnosti preduslov za opravdano usvajanje izmjena i dopuna koje se odnose na proširivanje MTN.

Kontrolu nad MTN koje se primjenjuju u krivičnom postupku treba unaprijediti posebno imajući u vidu da je izvještaj eksperta Evropske komisije, Mauricija Varanezea, 2013. godine, potvrdio da nisu ispunjene tehničke mogućnosti za utvrđivanje zloupotreba, da se preuzimanje podataka ne evidentira na adekvatan način, te da je “moguće zlupotrebljavati cijeli sistem i izbjeći bilo kakvu kontrolu”. Budući da su za unapređenje sistema potreba finansijska sredstva, u međuvremenu, je neophodno ozbiljnije izvještavati o primjeni i rezultatima primjene mjera, na šta se državni organi već godinama oglušavaju.

Dina BAJRAMSPAHIĆ
Istraživačica javnih politika

Porazno je što se čak pet godina nakon sjednice Odbora za bezbjednost i odbranu, posvećene predmetu “Balkanski ratnik”, kada je konstatovan problem nekoordinacije službi i nedovoljne saradnje i komunikacije između policije i tužilaštva, isti problem prepoznaje kao ključni za postizanje rezultata u obasti organizovanog kriminala.

Nažalost, tome doprinosti nerazumjevanje tužilačke istrage od strane velikoj broja državnih tužilaca, ali i drugih relevantnih aktera u našem pravnom sistemu, koji i dalje vide ulogu tužilaca samo i isključivu u djelu ocjene dokaza koje je prikupila policija. To ima dvije posljedice, pasivnu i nezainteresovanu ulogu tužilaca tokom istrage koju bi trebalo da vode i njihovo stalno čekanje na policiju. Sa druge strane, to stvara i nezadovoljnu policiju koja ne vidi u čemu se sastoji to “tužilačko rukovođenje istragom” kad su prepušteni sami sebi. U takvoj atmosferi, ostavljeno je i jedinima i drugima da prebacuju odgovornost za nedostatak rezultata na drugu stranu.

Institut alternativa je tokom 2014. godine sproveo istraživanje o saradnji Policije i Tužilaštva, zasnovano na, između ostalog, 27 intervjua sa sudijama, tužiocima i inspektorima. Istraživanje je pokazalo niz indikacija o problemima iz prakse:

• postoji nedovoljno prisustvo tužilaca u radu s osumnjičenim licima i nedovoljno izlaženje na mjesto izviđaja;
• u radu tužilaštva postoji tendencija ubrzavanja istraga na uštrb prikupljanja podataka;
• komunikacija između tužilaca i policijskih službenika je otežana, usljed nejasnoća i nepreciznosti instrukcija tužilaca, i često svedena na usmene, telefonske razgovore;
• postoji neujednačena praksa postupanja tužilaca u istim slučajevima i nedovoljno interesovanje za rasvjetljavanje svih okolnosti slučajeva što obesmišljava značajan dio rada policijskih službenika;
• lišavanje slobode do 12 sati i saslušavanje u svojstvu građanina, policiji je u značajnoj mjeri smanjilo mogućnost za postizanje bojih rezultata, posebno činjenica da izjave date pred policijom nemaju snagu dokaza;
• sudovi nemaju mogućnost da u skraćenom postupku odrede pritvor kada postoji opasnost da se ponovi djelo;
• evidentan je nedostatak proaktivnosti i samostalnosti u radu tužilaca, kao i ukupna zatvorenost tužilačke organizacije što joj omogućava izuzetno duge izviđaje u pojedinim predmetima, koji traju čak godinama, itd.

Sve navedene okolnosti rezultiraju neefikasnim okvirom u kojem nijedan od organa ne može ostvariti svoju ulogu na kvalitetan način.

Ipak, pasivnosti državnih tužilaca najviše od svih faktora doprinosi nedostatak prakse utvrđivanja odgovornosti i sankcionisanja za loše rezultate, već se toleriše “napumpavanje” statistike predmetima od manjeg društvenog značaja, od kojih čak brojni ne rezultiraju osuđujućom sudskom odlukom.

Dina BAJRAMSPAHIĆ
Istraživačica javnih politika