Uprava na kućnu adresu ili šalter od pleksiglasa?

Pružanje usluga je jedna strana digitalizacije javne uprave. Druga strana je ona interna, koja se tiče upravljanja procesom rada u samim ministarstvima i drugim organima. Godinama se čeka da zaživi takozvani sistem elektronskog upravljanja dokumentima

Ovih dana ostali smo doma. I dok su se prodavnice hrane, igračaka, posuđa, alata, pa čak i đubriva, utrkivale ko će što više svojih usluga isporučiti na kućne adrese, iz javne uprave su nas zamolili za strpljenje, ili, ako baš moramo, da svoja prava ostvarimo elektronskim putem. Produžen je period važenja ličnih dokumenata, koji su u međuvremenu istekli. Naročito su promovisani portali eZdravlje i eUprava, ali kada su kolege iz Instituta alternativa upozorile da se malo usluga može ostvariti tim putem, iz resornog Ministarstva su nam poručili da nije vrijeme za kritiku.

A kad je bilo?

Kad dođu izbori, onda su naše preporuke nepotrebna “politizacija”; kad prođu, onda treba dati vremena novoj Vladi, i tako u krug… Elem, Ministarstvo nije u pravu. Ovo su kritična vremena, iz kojih bi upravo oni koji služe građanima i građankama trebalo da izvuku ključne pouke.

A šta smo naučili, vidjeli i saznali novo o našem sistemu upravljanja tokom ostanka doma?

Već nekoliko dana nakon praktičnog uvođenja karantina, trebalo je fizički da preuzmem doznake za obračun naknade zarade tokom porodiljskog odsustva. Portal eZdravlje u tom slučaju samo zamjenjuje onaj nepotrebni utrošak vremena na odlazak u Dom zdravlja da bi se zakazao termin KAKO BI se doznake zapravo preuzele. Dakle, jedan odlazak manje, ali i dalje mnogo nepotrebnog fizičkog kontakta i vremena kako bi se isporučila jedna vrlo predvidiva i jednostavna usluga.

Elektronsko zakazivanje termina da bi se određena usluga ostvarila fizičkim putem je skica u malom “digitalizacije” naše uprave. Zanemarljiv je broj elektronskih usluga, u punom smislu te riječi. I kada postoje, kao što je preuzimanje određenih izvoda i uvjerenja, one su tek jedna od stavki u nizu koraka koji su nam potrebni kako bismo ostvarili neko pravo.

Međutim, na drugoj strani, organi uprave su u ovoj situaciji pokazali i određeni nivo fleksibilnosti. Iz Fonda za zdravstveno osiguranje tvrde da je izbjegavanje zakazivanja i fizičkih posjeta smanjilo desetine hiljada kontakata, koji su očigledno bili nepotrebni čim se bez njih može. U komunikaciji sa ministarstvima je odjednom ono što mi, građani i građanke, zahtijevamo u redovnim okolnostima postalo moguće: slanje dokumentacije putem elektronske pošte, uz puno uvažavanje elektronskih dokumenata, uključujući potpise i pečate.

Uostalom, to zakonski okvir u Crnoj Gori omogućava i bez vanredne situacije. Nejasno je onda u čemu je problem. Ili uprava voli da nameće nepotrebne troškove štampanja i poštarine, ili je ona stara struja najboljih pravnika i pravnica na planeti i dalje neumoljiva, pa nije ništa vrijedno koliko ovjereno parče papira?

Ili “glavni arhivator” ipak mora da zadrži svoj “državni posao”?

Pružanje usluga je jedna strana digitalizacije javne uprave. Druga strana je ona interna, koja se tiče upravljanja procesom rada u samim ministarstvima i drugim organima. Godinama se čeka da zaživi takozvani sistem elektronskog upravljanja dokumentima. Osim što omogućava elektronsko arhiviranje, ovaj sistem bi trebalo da obezbijedi i elektronski pregled zadataka koji čekaju na izvršenje svakog službenika i službenicu. Period epidemije i rada od kuće je prava prilika da se on iskoristi u punom potencijalu. Kako je inače moguće pratiti učinak zaposlenih koji su ostali doma? Da li je uopšte praćen rad od kuće kako nas povratak u normalu ne bi sačekao uz novo odugovlačenje upravnih postupaka? Ovo je ključno pitanje na koje rukovodeći kadar u našoj upravi treba da odgovori, ako uopšte planira da građanima i građankama u potpunosti položi račune za svoj rad tokom epidemije. Fleksibilni radni uslovi, kao nužnost u ovoj situaciji, nijesu smjeli biti zloupotijebljeni na uštrb efikasnosti u izvršavanju poslova koji se mogu u punoj mjeri obavljati od kuće.

Riječi “kritika” i “kriza” nemaju slučajno isto porijeklo. Za upravu koja teži boljem, uvijek je vrijeme za kritiku, a naročito vrijeme krize. Nema veće prilike da se neke prakse preispitaju, stari modeli ponašanja napuste, ali i ono što nam je ovo vanredno vrijeme pokazalo kao moguće preuzme kao stalni način funkcionisanja.

 

Milena Muk,
Istraživačica javnih politika u Institutu alternativa

 

Kolumna je originalno objavljena u dnevnim novinama ”Vijesti”, kao i na ”Vijesti” portalu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *