Saopštenje povodom negativnih ocjena o saradnji Policije i Tužilaštva u Izvještaju Vijeća za nacionalnu bezbjednost

Porazno je što se čak pet godina nakon sjednice Odbora za bezbjednost i odbranu, posvećene predmetu “Balkanski ratnik”, kada je konstatovan problem nekoordinacije službi i nedovoljne saradnje i komunikacije između policije i tužilaštva, isti problem prepoznaje kao ključni za postizanje rezultata u obasti organizovanog kriminala.

Nažalost, tome doprinosti nerazumjevanje tužilačke istrage od strane velikoj broja državnih tužilaca, ali i drugih relevantnih aktera u našem pravnom sistemu, koji i dalje vide ulogu tužilaca samo i isključivu u djelu ocjene dokaza koje je prikupila policija. To ima dvije posljedice, pasivnu i nezainteresovanu ulogu tužilaca tokom istrage koju bi trebalo da vode i njihovo stalno čekanje na policiju. Sa druge strane, to stvara i nezadovoljnu policiju koja ne vidi u čemu se sastoji to “tužilačko rukovođenje istragom” kad su prepušteni sami sebi. U takvoj atmosferi, ostavljeno je i jedinima i drugima da prebacuju odgovornost za nedostatak rezultata na drugu stranu.

Institut alternativa je tokom 2014. godine sproveo istraživanje o saradnji Policije i Tužilaštva, zasnovano na, između ostalog, 27 intervjua sa sudijama, tužiocima i inspektorima. Istraživanje je pokazalo niz indikacija o problemima iz prakse:

  • postoji nedovoljno prisustvo tužilaca u radu s osumnjičenim licima i nedovoljno izlaženje na mjesto izviđaja;
  • u radu tužilaštva postoji tendencija ubrzavanja istraga na uštrb prikupljanja podataka;
  • komunikacija između tužilaca i policijskih službenika je otežana, usljed nejasnoća i nepreciznosti instrukcija tužilaca, i često svedena na usmene, telefonske razgovore;
  • postoji neujednačena praksa postupanja tužilaca u istim slučajevima i nedovoljno interesovanje za rasvjetljavanje svih okolnosti slučajeva što obesmišljava značajan dio rada policijskih službenika;
  • lišavanje slobode do 12 sati i saslušavanje u svojstvu građanina, policiji je u značajnoj mjeri smanjilo mogućnost za postizanje bojih rezultata, posebno činjenica da izjave date pred policijom nemaju snagu dokaza;
  • sudovi nemaju mogućnost da u skraćenom postupku odrede pritvor kada postoji opasnost da se ponovi djelo;
  • evidentan je nedostatak proaktivnosti i samostalnosti u radu tužilaca, kao i ukupna zatvorenost tužilačke organizacije što joj omogućava izuzetno duge izviđaje u pojedinim predmetima, koji traju čak godinama, itd.

Sve navedene okolnosti rezultiraju neefikasnim okvirom u kojem nijedan od organa ne može ostvariti svoju ulogu na kvalitetan način.

Ipak, pasivnosti državnih tužilaca najviše od svih faktora doprinosi nedostatak prakse utvrđivanja odgovornosti i sankcionisanja za loše rezultate, već se toleriše “napumpavanje” statistike predmetima od manjeg društvenog značaja, od kojih čak brojni ne rezultiraju osuđujućom sudskom odlukom.

Dina BAJRAMSPAHIĆ
Istraživačica javnih politika

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.