Porazno je što se čak pet godina nakon sjednice Odbora za bezbjednost i odbranu, posvećene predmetu “Balkanski ratnik”, kada je konstatovan problem nekoordinacije službi i nedovoljne saradnje i komunikacije između policije i tužilaštva, isti problem prepoznaje kao ključni za postizanje rezultata u obasti organizovanog kriminala.
Nažalost, tome doprinosti nerazumjevanje tužilačke istrage od strane velikoj broja državnih tužilaca, ali i drugih relevantnih aktera u našem pravnom sistemu, koji i dalje vide ulogu tužilaca samo i isključivu u djelu ocjene dokaza koje je prikupila policija. To ima dvije posljedice, pasivnu i nezainteresovanu ulogu tužilaca tokom istrage koju bi trebalo da vode i njihovo stalno čekanje na policiju. Sa druge strane, to stvara i nezadovoljnu policiju koja ne vidi u čemu se sastoji to “tužilačko rukovođenje istragom” kad su prepušteni sami sebi. U takvoj atmosferi, ostavljeno je i jedinima i drugima da prebacuju odgovornost za nedostatak rezultata na drugu stranu.
Institut alternativa je tokom 2014. godine sproveo istraživanje o saradnji Policije i Tužilaštva, zasnovano na, između ostalog, 27 intervjua sa sudijama, tužiocima i inspektorima. Istraživanje je pokazalo niz indikacija o problemima iz prakse:
- postoji nedovoljno prisustvo tužilaca u radu s osumnjičenim licima i nedovoljno izlaženje na mjesto izviđaja;
- u radu tužilaštva postoji tendencija ubrzavanja istraga na uštrb prikupljanja podataka;
- komunikacija između tužilaca i policijskih službenika je otežana, usljed nejasnoća i nepreciznosti instrukcija tužilaca, i često svedena na usmene, telefonske razgovore;
- postoji neujednačena praksa postupanja tužilaca u istim slučajevima i nedovoljno interesovanje za rasvjetljavanje svih okolnosti slučajeva što obesmišljava značajan dio rada policijskih službenika;
- lišavanje slobode do 12 sati i saslušavanje u svojstvu građanina, policiji je u značajnoj mjeri smanjilo mogućnost za postizanje bojih rezultata, posebno činjenica da izjave date pred policijom nemaju snagu dokaza;
- sudovi nemaju mogućnost da u skraćenom postupku odrede pritvor kada postoji opasnost da se ponovi djelo;
- evidentan je nedostatak proaktivnosti i samostalnosti u radu tužilaca, kao i ukupna zatvorenost tužilačke organizacije što joj omogućava izuzetno duge izviđaje u pojedinim predmetima, koji traju čak godinama, itd.
Sve navedene okolnosti rezultiraju neefikasnim okvirom u kojem nijedan od organa ne može ostvariti svoju ulogu na kvalitetan način.
Ipak, pasivnosti državnih tužilaca najviše od svih faktora doprinosi nedostatak prakse utvrđivanja odgovornosti i sankcionisanja za loše rezultate, već se toleriše “napumpavanje” statistike predmetima od manjeg društvenog značaja, od kojih čak brojni ne rezultiraju osuđujućom sudskom odlukom.
Dina BAJRAMSPAHIĆ
Istraživačica javnih politika
