Prava i interesi žrtava kriminala da budu u centru svih postupanja nadležnih organa

Crnoj Gori nedostaje sistematičan pristup zaštite žrtava kriminala, pri čemu ne smijemo kriviti pojedine karike iz sistema već je potrebno da stvorimo sistem u kojem će se žrtva u svakom trenutku osjećati zaštićeno, počevši od momenta kad prijavi djelo do okončanja postupka.

To je zaključeno na panel diskusiji Instituta alternativa „Zaštita žrtava kriminala – Mehanizmi i praksa u Crnoj Gori“, koja je organizovana povodom obilježavanja 22. februara, Evropskog dana žrtava kriminala. Događaj je organizovan u okviru regionalnog projekta „Radar organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu“, koji podržavaju Ambasada Kraljevine Holandije u Beogradu, Ambasada Kraljevine Norveške u Beogradu i Balkanski fond za demokratiju.

Foto: Luka Zeković

Dragana Jaćimović iz Instituta alternativa je kazala da se procjenjuje da svaki sedmi Evropljanin, odnosno Evropljanka, budu žrtve kriminala, te da ne postoje konkretne procjene za Crnu Goru. Ona je istakla i da ne postoji zvanična statistika o ukupnom broju žrtava kriminala u Crnoj Gori, te da se podaci za pojedina krivična djela mogu naći u izvještajima o radu MUP-a.

Bojan Božović, državni sekretar u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava, pominjući Deklaraciju Ujedinjenih nacija o osnovnim principima pravde za žrtve kriminaliteta i zloupotrebe moći, kazao je da sama činjenica da je riječ o Deklaraciji usvojenoj 1985. govori da nije postojala spremnost u svijetu da to bude obavezujući pravni akt već samo pravni izvor koji predstavlja vrstu preporuke. Imamo problem i sa implementacijom ovih normi unutar našeg sistema. „Uprkos brojnim odredbama, i dalje se osjeća nedostatak sistematičnog pristupa, pa i određene oblasti nisu u dovoljnoj mjeri regulisane, ali dolazi i do preklapanja nekih normi“, dodao je Božović.

Božović je kazao i da je potrebno osnivanje posebne nacionalne službe koja će za cilj imati podršku žrtvama od najranije faze postupka, a da posebnu pažnju treba pokloniti medijskom izvještavanju, gdje se i dalje mora raditi na zaštiti privatnosti žrtava. Kao probleme u postojećem sistemu, Božović ističe nedostatak posebnih prostorija u kojima bi žrtva odvojeno boravila od počinioca krivičnog djela, kao i često ponovno saslušanje žrtava.

Maja Raičević, izvršna direktorica Centra za ženska prava, kazala je da je naš zakonski okvir sasvim solidan, ali da primjena zavisi od senzibiliteta osoba koje dolaze direktno u kontakt sa žrtvama, dodajući da „često zaboravljamo da su žrtve kriminaliteta, žrtve iz našeg okruženja i osobe koje su bile izložene određenoj traumi što može da utiče na njihovu sposobnost da pristupe pravdi.“

“Kroz praksu sam se uvjerila da bez adekvatne, efikasne i dobre ekspertske pravne pomoći, žrtve rijetko ostvaruju prava”, kazala je Raičević, dodajući da „prava i interesi žrtava treba da budu u centru svih postupanja i da je potrebno da žrtva ima i sve informacije kada se radi o sudskom postupku – koliko će trajati i slično.“

Ona je istakla da se moraju osposobiti odvojene prostorije za pristup žrtvama sudnici, jer u našim sudovima imamo situaciju da u hodniku stoje i žrtva, okrivljeni i povjerljivo lice, pa može da dođe i do fizičkih napada, pritiska. Ukazala je i na potrebu da poštujemo ono što omogućava Istanbulska konvencija, a to je pravo žrtve da bira povjerljivo lice. „Danas imamo situacije da neke sudije i neki tužioci ne odobravaju prisustvo povjerljivog lica iako je mehanizam da žrtva ima pravo da bira povjerljivo lice je od izuzetne važnosti kao faktor osnaživanja žrtve i pomoć pravosudnim organima“, kazala je Raičević.

Kao pozitivan primjer, Raičević ističe to što je nedavno jedan sudija za prekršaje omogućio žrtvi da da iskaz bez prisustva okrivljenog, što je bilo od izuzetnog značaja za nju, jer je izjavu davala bez straha i bez pritiska, napominjući da takvi slučajevi nisu česti.

Odgovarajući na pitanje novinara da li sudije koje izriču kazne ispod minimuma mogu biti pozvane na odgovornost, Božović je kazao da sankcije nesporno jesu bile preniske, ali da su svjesni sve te loše prakse, usvojili izmjene Krivičnog zakonika i podizali minimalni prag sankcije, kako bi uspjeli da dođemo do kažnjavanja koje će biti adekvatnije. Dodao je i da će se kroz izmjene Zakona o Sudskom savjetu dotaći i disciplinske odgovornosti sudija, ali da je važno da podsjećamo na višestepenost postupka, jer je to važan instrument zaštite žrtava.

Nadovezujući se na pitanje, Raičević je kazala da rijetko imamo adekvatne mehanizme kada je u pitanju odgovornost sudija, ali i problematizovala kvalifikaciju djela od strane tužilaštva, budući da zvanična statistika pokazuje da imamo više od 2000 prekršaja, a svega 250 krivičnih djela za nasilje u porodici.

“Kad god imamo službena lica, vidjećemo da kazne, čak i za neko teže nasilje, ne prelaze šest mjeseci, čime im se omogućava da nastave rad u službi, što vidimo kao neku vrstu prećutnog dogovora”, istakla je Raičević.

Odgovarajući na pitanje novinarke u vezi sa slučajevima u kojima je nasilnicima izrečena kazna kućnog pritvora u prostoriji koju dijeli sa žrtvom, Božović je kazao da je upravo to još jedan od povoda da mijenjamo Krivični zakonik, da ne dajemo mogućnost da nasilniku dajemo ovakvu kaznu. Raičević smatra da se na ovaj način kažnjava žrtva.

Sonja Perišić Bigović iz Odjeljenja za borbu protiv trgovine ljudima u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova je kazala da nismo dovoljno uradili da se žrtva osjeti zaštićenom i sigurnom i pozdravila inicijativu izmjene KZ, te da smatra da se kod težih djela trgovine ljudima ne trebaju uzimati u obzir olakšavajuće okolnosti.

Snežana Armenko, zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, kazala je da svi svojim djelovanjem moramo buditi uspavana prava, te da se pravo ne iscrpljuje u normiranju, već ima smisla kada žrtva može da konzumira to pravo u sistemu. Ona je ukazala da je sa aspekta žrtve važno da i sama žrtva zna koja joj sredstva stoje na raspolaganju, navodeći kao primjer ustavnu žalbu.

Zaključeno je da je potrebno uspostaviti da čitav sistem funkcioniše, jer ako jedan segment ne funkcioniše, uzaludne su visoke sankcije. Ukazano je i na važnost socijalnih ustanova, psiho-socijalne podrške, kao i službi za pružanje podrške svjedocima/ oštećenima i žrtvama pri sudovima, te da ih je potrebno ustanoviti na drugačiji način u odnosu na postojeći.

Događaj je dio projekta „Radar organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu (WB-OCR)“, koji predstavlja inicijativu civilnog društva nastalu kao odgovor na sve veću štetu koju građanima Zapadnog Balkana nanosi organizovani kriminal. Rad podržavaju Ambasada Kraljevine Holandije u Beogradu, Ambasada Kraljevine Norveške u Beogradu i Balkanski fond za demokratiju.

Snimak panel diskusije možete pogledati ovdje:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.