Naša uprava ili vladavina (ne)zaslužnih?

Naša uprava ili vladavina (ne)zaslužnih?Institut alternativa je krajem aprila pokrenuo novu Internet stranicu. Simbolično smo je nazvali “Moja uprava”. Da podsjetimo ljude da su Vlada i državni organi tu zbog nas, a ne zbog njih, tj. same uprave, koja se često, začaurena u birokratske prakse pretvara u svoju suprotnost i postaje samodovoljni aparat koji služi za ubiranje plodova vlasti.

Iako smo nedavno bili svjedoci upozorenja premijera da će kazniti neodgovorne u administraciji, to se, izuzimajući magično podnošenje “ostavke na lični zahtjev”, praktično nikada nije desilo. Ono što više zabrinjava, međutim, je to što smo mi samo nijemi svjedoci zbivanja oko nas i u našoj upravi, kojoj plaćamo poreze, ali i takse za javne usluge, čija je cijena obrnuto proporcionalna njihovom kvalitetu i stepenu našeg zadovoljstva. Dok se glasni zagovornici površnih pravaca razvoja naše zemlje skupljaju na kongresima, koje, osim manjka žena, odlikuje i manjak utemeljene vizije.

I izbora.

Ono što je odlikovalo nedemokratske sisteme duž planete je upravo privid izbora i njegova vrlo jednostavna matematika, koja se sastojala u, primjera radi, biranju 153 narodna predstavnika od ukupno 153 kandidata. Tako je i naša vladajuća partija izabrala svog vođu, koji se jedini odvažio da se kandiduje za mjesto predsjednika.

Nažalost, tako se, u najvećem broju slučajeva, biraju i naši državni službenici.

Nalazi Instituta alternativa pokazali su da se vrlo malo uradilo na uspostavljanju sistema zasluga u našoj upravi, upravo zbog toga što se i u ovom sektoru odražava sistemski problem našeg društva, a to je: nedostatak konkurencije. Ova sistemska boljka obesmislila je Zakon o državnim službenicima i namještenicima, od kojeg se očekivalo da posije sjeme depolitizacije i profesionalizacije, dva višeznačna koncepta koja sažimaju sve ono čemu bi crnogorska administracija trebalo da stremi.

Zakon je obećavao smanjenu samovolju prilikom zapošljavanja u državnim organima, time što je ograničio rang listu sa koje starješina organa bira službenike na ukupno pet najbolje ocijenjenih kandidata. Ali ono što mi znamo je da se, izuzetno rijetko, na rang listi nađe pet kandidata. Ili četiri, ili tri, a mnogo češće samo jedan. Baš kao i u slučaju izbora predsjednika nam vladajuće partije ili izbora delegata u opštim organima društvenog samoupravljanja društveno-političkih zajednica u bivšoj Jugoslaviji.

Čak i kada naša uprava primi injekciju kompetitivnosti, prvorangirani trpe. Nalazi Instituta alternativa ukazali su na često nezadovoljstvo kandidata, koji, iako dobiju najbolju ocjenu tokom provjere sposobnosti za radna mjesta u državnim organima, ne bivaju izabrani zbog teško provjerljivih i subjektivnih razloga, koji se oslanjaju na nivo motivacije ili komunikativnost. A ponekada, i zbog razloga koji su u direktnoj suprotnosti sa meritokratijom, koja, u bukvalnom smislu, znači “vladavinu zaslužnih”.

Vladavina zaslužnih, kao takva, možda jeste utopija, koja bi, prema jednom britanskom sociologu, ukoliko bi se ostvarila u svom punom smislu, imala i negativan, frustrirajući efekat na manje sposobne i pametne u društvu. Ipak, to i dalje ne znači da sistem zasnovan na zaslugama ne treba da bude princip kome treba težiti.

Ono što ohrabruje je to što se, s vremena na vrijeme, nama obrati i nekolicina hrabrih. Oni to rade direktno preko našeg novog sajta ili koristeći manje moderne glasonoše: telefon, elektronsku poštu, ili nam, uz prvu jutarnju kafu, ispričaju nepravdu koju su pretrpjeli dok su pokušavali da ostvare jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na rad. To što su izabrali državnu upravu, ne čini ih baš usamljenima u zemlji u kojoj bi većina građana, prema jednom istraživanju, radije radila “državni posao” za platu od 450 eura nego u privatnom sektoru za platu od 750 eura. Na drugoj strani, činjenica da je zapošljavanje u državnim organima vrlo često “takmičenje bez igrača”, uprkos atraktivnosti državnog posla, treba da zamisli i donosioce javnih politika i predstavnike međunarodne zajednice, ali i samo društvo, koje se, usljed preovlađujuće apatije, često “miri sa sudbinom”.

Milena Milošević
Istraživačica javnih politika

Tekst originalno objavljen u sekciji ,,Forum“ portala Vijesti

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.