Intervju za Monitor: “Džaba smo krečili”

Ocijenili ste nedavno da je zabrinjavajuće što je i ova Vlada nastavila sa netransparentnim radom. Po vama, otišlo se i korak unazad. Koje su se najvažnije odluke donijele iza zatvorenih vrata?

Transparentnost je bila najprisutnija u ekspozeu premijera, u praksi je nismo pretjerano vidjeli ni u samom centru Vlade. Manje i neredovno se objavljuju materijali sa sjednica Vlade, prinuđeni smo da zaključke Vlade tražimo zahtjevima za SPI, a naša inicijativa da se objavljuju cjeloviti dnevni redovi sjednica Vlade i konačno otvori rad vladine četiri komisije je odbijena. Jedna od njih je i ona koja dijeli novac iz budžetske rezerve – Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou dao preporuku da se sva davanja iz budžetske rezerve zaustave dok se ne usvoji novi pravilnik i precizniji kriterijumi, ali je Vlada ipak do sada podijelila preko 1,2 miliona na ime pomoći kroz odluke ovo komisije.

Generalni sekretarijat Vlade je odbio naše inicijative da učini rad Vlade transparentnijim bez dobre volje da pruži iole smisleno tumačenje. Tome se ne treba čuditi, isti taj organ godinu dana nije odgovorio ni na jedan naš zahtjev niti postupio nakon što je desetak naših žalbi usvojila Agencija za slobodan pristup informacijama.

Jedna od najvažnijih stvari koje čekamo od decembra prošle godine su izmjene i dopune Zakona o SPI – i u posljednjoj verziji nakon javne rasprave tekst nacrt još uvijek sadrži problematične odredbe vezane za poslovnu i poresku tajnu, vrlo često korišćene izgovore sa skrivanje informacija. Apelovali smo na predsjednika Vlade da se ovi problemi isprave – kako će izgledati prijedlog zakona koji utvrdi Vlada će biti pokazatelj da li su ozbiljno shvatili naše argumentovane prijedloge.

Ocijenili ste i da je Montenegro works “nepromišljeni eksperiment”. Zašto? Šta je potrebno da bi se uveo red u oblasti državnih preduzeća?

Naša najveća zamjerka na projekat Montenegro Works je netransparentnost ciljeva. Dok u osnivačkom aktu i statutu piše jedno, iz ministarstva javno govore o sasvim drugim planovima, koji uključuju holding, centralizaciju vlasništva, stvaranje super-preduzeća koje upravljati ostalima, čijim akcijama će se trgovati. Način osnivanja, preko noći i bez prethodnih analiza, bez javne i stručne rasprave, uz protivljenje čak i dijela Vlade, ne ulivaju nadu da će ovo preduzeće biti išta do još jedan problem koji treba finansirati iz budžeta. Procjena uticaja propisa koja je rađena za Montenegro Works je loša i štura, a upravo je Ministarstvo finansija to koje vrši kontrolu kvaliteta ovih procjena za druge resore.

U izjavi za Monitor par dana nakon parlamentarnih izbora prošle godine, upozorio sam da ako nova vlada nastavi upravljati preduzećima koristeći metode prethodne i gledajući na njih kao na dio partijskog kolača koji treba podijeliti, napuniti svojim ljudima i budućim glasačima, uz toleranciju zloupotreba i neracionalne potrošnje – kao što je to redovna pojava na lokalnom nivou nakon smjena vlasti – onda smo “džaba krečili”. Nažalost, Vlada je dopustila zamjenu partijskih garnitura u preduzećima, a ako je Montenegro Works jedini sistemski odgovor, onda nam se ne piše dobro.

Da bi se doveo u red haos u državnim preduzećima mora se sistemski krenuti u rješavanje nagomilanih problema, prvenstveno kroz novi pravni okvir za rad državnih preduzeća i us- postavljanje centralnog organa nadležnog za vođenje regulatorne i nadzorne politike u državnim preduzećima. Neophodno je izmijeniti i niz zakona koji dijelom definišu njihov rad, od onog koji definiše zarade zaposlenih u javnom sektoru do zakona o reviziji. Neprihvatljivo je da država bude nemoćna pred sopstvenim preduzećima, i da ona budu ostrva javnog sektora mimo nadzora i partijske tvrđave u kojima se smjenjuje straža zavisno od rezultata izbora.

Kako vidite dosadašnje rezultate Ministarstva finansija?

Iz našeg ugla, Ministarstvo se nije proslavilo. Ovdje čak i ne mislim na ulogu u osnivanju Montenegro Works i (ne)rad u oblasti državnih preduzeća gdje su nastavili da se ne miješaju, ne prikupljaju informacije i ne djeluju.

Činjenica je da se pola godine kasnilo sa sistematizacijom i da mnogi direktorati još uvijek nisu popunjeni.

Previše vremena je potrošeno na izradu i promociju programskog budžeta koji definitivno nije donio više transparentnosti, lošeg je kvaliteta u svim nefinansijskim pokazateljima – tako da više skriva nego otkriva.

Kasni se sa važnim dokumentima kao što je fiskalna strategija. Prekršen je zakon i još uvijek nemamo Smjernice makroekonomske i fiskalne politike. Nemamo nijedan izvještaj o sprovođenju programskog budžeta, nije objavljena lista prioritetnih projekata izabranih za kapitalni budžet, ne sprovode se preporuke DRI, nema koraka ka uspostavljanju evidencije državne imovine, još uvijek nemamo budžetsku inspekciju… Nije sprovedena ni naša inicijativa da se konačno objave podaci o tome koliko opštine duguju na osnovu poreza i doprinosa i koliko se poštuju ugovori o reprogramu.

Dobar korak je početak prakse objavljivljivanja svih budžetskih transakcija iz trezora na mjesečnom nivou. Međutim, više na nivou namjere nego rezultata jer su podaci gotovo neupotrebljivi – imena primalaca sredstava su skrivena imenima banaka, baze su neuredne i nisu objavljene na način na koji je propisan format otvorenih podataka, ne možete ih lako pretražiti ni analizirati, a značajni iznosi su još uvijek potpuno zatamnjeni, bez mnogo obrazloženja.

Prvi naredni test je prijedlog budžeta za 2022. godinu – ako se sa njim bude kasnilo, ako se ne učini sve da se preduprijede moguće zamjerke poslanika u pogledu nivoa detalja i pratećih akata, ako programski budžet bude istog lošeg kvaliteta, za to ne može biti izgovora niti opravdanja.

A Maršalov plan Crnu Goru ?

Više od mjesec dana je prošlo otkako je plan predstavljen javnosti, a od tada do danas, sve što smo mogli da vidimo od dokumentacije je promotivni pamflet, koji ima duplo manje riječi nego ovaj intervju. Neprihvatljivo je da nam ministri traže da im vjerujemo na riječ da imaju dobar plan, pogotovo u ekspertskoj vladi. Neprihvatljivo je i da se analize i fiskalne projekcije rade tek nakon što je program već predstavljen – dakle naknadno se rade obrazloženja rješenja koje nam je već predstavljeno.

Naš finansijski sistem je izuzetno osjetljiv na fiskalne rizike, a uprava izrazito loša u izradi analiza fiskalnog uticaja i redovno ga destabilizuje nedovoljno promišljenim zakonima. Kada su 2016. godine usvojeni zakon o zaradama u javnom sektoru i tzv. “zakon o majkama”, zbog nepravilno odrađenih projekcija cijeli budžet je gurnut iz ravnoteže i moralo se pribjeći radikalnim mjerama rebalansa i ukidanja zakona, sa svim problemima koje je to donijelo.

Zakoni koje će Vlada uputiti Skupštini da bi se ovaj plan sproveo treba da prođu i javnu raspravu, da imaju temeljne pojedinačne analize fiskalnog uticaja koje će svakog ubijediti u ozbiljnost inicijative. Plašim se da za sve to nema vremena do kraja godine kada se mora usvojiti budžet. U isto vrijeme, pristup koji je zauzeo ministar, da nam kao revolucionarne izume predstavlja opšta mjesta da su reforme neophodne i da plate treba da budu veće, dok istovremeno ne nudi precizne i osmišljene projekcije različitih scenarija niti analize predloženih opcija, s pravom iritira čak i dobronamjerne.

Šta je učinjeno na planu reforme državne uprave? Da li se uopšte ide u smjeru njene depolitizacije i racionalizacije, ili je i ova vlast nastavila raniju praksu?

Trenutno se radi na strategiji reforme javne uprave i novim mjerama optimizacije i nadamo se će se uvažiti naši prijedlozi – u suštini da se prvo mora krenuti od tačnih podataka i postojanja kadrovskih evidencija i korišćenja već postojećih mehanizama kadrovskog planiranja. Kako išta raditi u pogledu broja zaposlenih ako ne znamo ni precizan broj ni strukturu za cijeli javni sektor niti se možemo dogovoriti šta sve spada u javni sektor.

Ne sluti na dobro to što se Ministarstvo finansija grčevito bori da se preduzeća izuzmu iz nove strategije reforme javne uprave, a time i iz svih pokušaja optimizacije ili makar uspostavljanja evidencije zaposlenih u ovom dijelu javnog sektora koji je po konzervativnim procjenama brojniji nego centralni nivo uprave – sa preko 12 hiljada zaposlenih.

Prethodni plan optimizacije je od starta bio osuđen na propast jer nije pravljen iz stvarno prepoznate potrebe, niti za građane nego kao odgovor na zahtjev EU, zasnivao se na netačnim podacima što se nastavilo i kroz lažiranje brojki u izvještavanju o sprovođenju. Tek smo ove godine otkrili da imamo oko 15 hiljada zaposlenih u lokalnim samoupravama, što je dvije hiljade više od cifre koja nam se servirala kroz izvještaje o optimizaciji.

Za sada postoji volja da se novi plan optimizacije pripremi na drugačijim osnovama nego prethodni, makar nadležnom Ministarstvu, a šta će o tome misliti drugi ministri strah me i da pomislim.

Milena Perović, Monitor

Intervju originalno objavljen u nedjeljniku “Monitor”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.