Tekst originalno objavljen u nedjeljniku Monitor, “MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora”
Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, pa kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima. Imamo iskustva da su nas i DPS vlade optuživale da radimo protiv državnih interesa zbog kritike njihovog rada, pa nas neće nikakav državni razlog ni sada ućutkati.
Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka, politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo opravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.
Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo šta je precizan plan, šta se želi postići, a koji nam mogu mnogo koštati – mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi upravi, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije…
Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka. U oblasti javnih finansija je ovom pogledu situacija posebno loša – Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”, DRI još uvijek radi u krnjem sastavu i zasigurno ih u Vladi ne slušaju, većina u skupštinskom odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade koja se izdaje za nezavisnu, a u toj buci se objektivna i argumentovana kritika teško probija i čuje.
Varljivi planovi Vlade
Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.
Odjednom na primjer čujemo za neku finansijsku policiju i govore nam da na tome nešto rade, ali kako ozbiljno sa tim polemisati? Umjesto slijeda koraka koji bi prvo objasnio koji se problem želi riješiti, pa istražio uzroke tog problema i onda ispitao koja to rješenja najbolje odgovaraju našem kontekstu – premijer odmah skače na kraj i ponavlja Guardia di Finanza, jer mu se vjerovatno sviđa kako to zvuči.
Pri tom, ništa od te ideje nećete naći u planskim dokumentima ove Vlade. S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima ove vlade. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.
Već pet mjeseci rada Vlade nije pripremljena Fiskalna strategija, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. Taj dokument bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.
Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje – a šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu, za njega sem Spajića i Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije ni znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.
Novi zakon o zaradama?
Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20% više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine, što zbog povećanja broja zaposlenih, što zbog većih zarada.
Kapitulacija prethodne Vlade pred svim sindikatima, u kojoj se vrlo lako pristalo na povećanja zarada i do 40% za period od tri godine (uz uvećanje mnogih drugih elemenata zarade sem osnovnog koeficijenta) je došla na naplatu i pokazala koliko je mehanizam takvog kolektivnog pregovaranja neprimjeren kada nemamo čvrste fiskalne okvire i pravila. Tome je doprinio i program Evropa sad 1, jer je poremetio platne razrede zarada u javnom sektoru nepromišljenim i nedovoljno dobro planiranim reformama.
Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek 5% od 80ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru.
Svi veliki sektori uprave su “izvučeni” iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate njime ne uređuju već se ostavljaju kolektivnom pregovaranju, jer taj zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.
Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji sada smatraju da su nepravedno zapostavljeni nagraditi. Iako se mnogo priča o tom novom zakonu, malo suštine se čuje – mi uopšte ne znamo kako Vlada vidi probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja, a to ne piše ni u nacrtu programa rada vlade.
Nisam optimista da se novim zakonom mogu ostvariti neke uštede ili uvesti red — čak je mnogo vjerovatnije da će se troškovi povećati jer će se “ispravljati nepravde” manje plaćenih, a teško da će se nekome moći nešto uzeti.
Liste zarada – podaci ili propaganda?
Način na koji je u januaru i februaru Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru je sve samo ne sistemski i pouzdan.
Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, po sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade, o nastavku zloupotreba naknada za radne grupe i slično, Ministarstvo finansija objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.
Umjesto da ispuni svoju zakonsku obavezu i ima analitiku zarada sa kojom će moći da uđe u analizu sprovođenja granskih kolektivnih ugovora i Zakona o zaradama, Ministarstvo finansija nam “na kašičicu” daje podatke — iako je po zakonu o zaradama, javnost zarada u javnom sektoru zagrantovana, a nihova transparentnost glavni princip tog zakona.
Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada pa još uvijek npr. 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.
Broj zaposlenih – konačno imamo brojke
O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru, se nekada (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020. do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više ni deklarativno niko ne pretvara da mu je to prioritet.
Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da nas prave ludima i da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi, jer je stopa nezaposlenosti manja nego ranije. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”? Na isti način je nekada Vlada DPS-a pokušavala da nas ubijedi da smanjuje broj zaposlenih jer se procenat troška za zarade u upravi smanjuje u odnosu na naš rastući BDP.
Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana.
U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30% ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Na primjer, ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko 7 hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.
Takođe, nema nikakve analitike o broju privremenog angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema informacija ni o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima gotovo svakog mjeseca 250).
Lako je biti transparentan o radu prethodnika — tek treba da vidimo da li će Vlada nastaviti da objavljuju čak i ove i ovakve podatke o broju zaposlenih tokom njihovog mandata.
Fondovi EU, istina i obmane
Dosta se barata sa poluinformacijama kada je riječ o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije, a koliko tek treba da dobijemo, i premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere – što god da je nije dobro.
Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, ono što znamo za sigurno je sljedeće — Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novce se nije sastala još od 2021. godine.
Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata. Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF ćete naći da su brojke vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.
Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživih sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, još je više važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.
Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način.
Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima radova, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.
Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da je Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti pažnju koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet 2025. se predaju već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.
Marko Sošić
