Zidaj pa ruši, da opet gradimo, brzo će opet izbori. To je princip ove vlasti. Novčanik iz kog ona sve to plaća je vaš novčanik i zove se budžet. Više od pola milijarde eura nas svake godine koštaju javne nabavke. A ne mrdamo s mjesta.
Ništa ne najavljuje izbore i izbornu kampanju kao bageri i gradilišta svuda oko nas. To sad već svi znaju. Ono što građani Crne Gore pretežno ne znaju jeste da svi, ili makar skoro svi ti bageri sprovode neku javnu nabavku.
Istraživanje javnog mnjenja Instituta alternativa s početka godine pokazalo je da 71% građana Crne Gore ne zna šta su javne nabavke. Posljedično, sumnjam da su u martu razumjeli premijerovu zabranu pokretanja svih javnih nabavki osim onih koje su neophodne za funkcionisanje zdravstvenog sistema. Isto tako sumnjam da danas razumiju što znače svakodnevne izjave „raspisali smo tender za to i to“. Ali, bagere svi vide.
Gradnja, dakle, u martu nije bila hitna, a zabrana je osmišljena kao mjera štednje. Mjesec dana pred izbore postalo je opet hitno da se gradi na sve strane. Kao da je u međuvremenu korona nestala, a državna kasa oporavljena, pa nema više potrebe za štednjom. Naprotiv, stanje je gore nego u martu.
Kao i uvijek, građani će sve da plate. Oni koji ne znaju šta su javne nabavke, pa im je svejedno jesu li zabranjene ili dozvoljene. I nije ni čudo da ne znaju. Ne sjećam se niti jedne kampanje nadležnih institucija da građanima objasne šta su javne nabavke. Niti jednog napora, čak ni onog najmanjeg, da se nabavke predstave kao nešto jednostavno, razumljivo, građanima blisko, svakodnevno, poput odlaska na pijacu. Niko iz vladajuće strukture prstom nije mrdnuo da javne nabavke građanima ne budu dalek, birokratsko-tehnički, komplikovani proces, administrativna zavrzlama.
A i zašto bi? Gdje je malo interesovanje javnosti, a velika potrošnja, velik je i prostor za zloupotrebe i malverzacije raznih vrsta. Više znanja, dakle, znači i više kontrole. A znamo da ova vlast kontrolu naročito ne voli.
Zidaj pa ruši, da opet gradimo, brzo će opet izbori. To je princip ove vlasti. Pita li nas ko imamo li to da platimo? A nemamo, odavno nemamo. Više od pola milijarde eura nas svake godine koštaju javne nabavke. A ne mrdamo s mjesta. Grade se i ruše, obnavljaju i dotjeruju jedne iste lokacije. Isti bulevari, iste ulice, isti trgovi, staze, parkovi. Često, poput trim-staze u Mojkovcu na kojoj će (opet) da se radi, iako je završena prije nepune tri godine, adaptacija košta više nego izgradnja.
Adaptacija, rekonstrukcija, prva faza, druga faza. To su sve javne nabavke. Javne nabavke su i avionske karte, konferencijski smještaji za lokalne i državne zvaničnike, kancelarijski materijal, službeni automobili…
Novčanik iz kog vlast sve to plaća je vaš novčanik i zove se budžet. U njemu je vaš novac, koji uredno plaćate kao odgovorni građani i poreski obveznici. Taj novac dajete za bezbjedne gradove, sigurne puteve i željeznice, tople i suve škole i vrtiće, brze i efikasne javne usluge, dobru zdravstvenu zaštitu. Ne dajete ga za jeftine političke trikove i bagere po cijeloj državi u mjesecu pred izbore.
Zato pazite kako se troši i ne dozvolite da vas zavaraju kad kažu „mi smo vam izgradili“. Nisu to oni ništa iz svog džepa. Interesujte se, učite što su javne nabavke, nije mnogo komplikovanije od vašeg svakodnevnog odlaska u trgovinu. Čak i taj minimum razumijevanja nabavki, ako bi ga dostigli svi građani, mogao bi da donese velike promjene. I gledajte i pamtite što se (g)radi.
Autorka: Ana Đurnić, istraživačica javnih politika u Institut alternativa
Kolumna je originalno objavljena u dnevnim novinama Vijesti.
