Intervju za “Monitor”, septembar 2022. godine
Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana
MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom prijedlogu?
SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.
U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.
MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?
SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.
Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.
Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.
Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.
Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.
Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.
MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?
SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.
Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.
U isto vrijeme, ni ova ni prethodna vlada nisu uradile ništa da se sistem predlaganja, odabira, sprovođenja i praćenja kapitalnih projekata unaprijedi. Uz rast cijena materijala ove godine i nereformisane uprave za javne radove i saobraćaj, koje su se mučile i sa tri puta manje projekata, plan je bio osuđen na propast.
Nedavno objavljeni izvještaj MMF-a o kapitalnom budžetu (PIMA izvještaj) potvrđuje sve ove tvrdnje – da nema metodologije za procjenu predloženih projekata, da se projekti odobravaju bez ispunjavanja kriterijuma, da se ne rade studije izvodljivosti i analize rizika, a da je praćenje projekata ograničeno, da izvještavanje nije adekvatno. Vlada je ovaj izvještaj objavila tek nakon našeg upornog insistiranja i onda – zaboravila.
Ipak, mislim da je odgovorno što je Vlada predložila promjene kapitalnog budžeta, da se spasi ono što može i do kraja godine što više odradi na projektima koji su spremni. To nije dovoljno, već je trebalo da bude objavljena lista kapitalnih projekata odabranih za narednu godinu a nije, pa nemamo po čemu cijeniti da li su im planovi ozbiljni.
MONITOR: Poslije dvije godine, dva budžeta i dva rebalansa – ima li razilka između starih i novih?
SOŠIĆ: Žao mi je što nije više urađeno da se otkriju i kazne neracionalnosti prethodnog režima, čiji predstavnici sada mogu s pravom da relativizuju svoje grijehe. „Lustracija budžeta”, koju je trebalo odraditi nakon promjene vlasti, nije sprovedena, potrošnja budžeta u vrijeme DPS-a nije temeljnije analizirana, ni u posebno osjetljvim linijama. Ušlo se u isti ritam prethodnika, bez mnogo preispitivanja, kao da se maksima „bez revanšizma” pretvorila u maksimu – učimo od DPS-a.
Nakon što je Vlada Zdravka Krivokapića požurila da podijeli budžetsku rezervu u posljednjim danima svog mandata, kroz odluke vladine komisije i užeg kabineta, i ova Vlada je učinila isto i sebi izdvojila sredstva za podjelu bez kriterijuma i mimo svih sistema socijalne i zdravstvene politke. Kao što smo sumnjali da DPS dijeli ovaj novac kao produžetak njihovog sistema siguran glas, nema razloga da vjerujemo da ih novi koriste u plemenitije svrhe, posebno kad nisu uradili ništa da reformišu taj sistem i učine ga transparentnijim.
Posebno je razočaranje što ni dvije godine nakon pada DPS-a nemamo novi Zakon o SPI, kao ključni antikorupcijski mehanizam, što je bio jedan od najvažnijih zahtjeva civilnog sektora. Zato su i danas na snazi instrumenti poreske i poslovne tajne, koje su poslanici DPS-a 2017. godine ugradili u taj zakon, i ja za to ne mogu naći nikakvo opravdanje
Na isti način, umjesto stvarne otvorenosti kroz objavljivanje cjelovitih zapisnika, internih tačaka dnevnog reda, podataka o radu vladinih komisija, daju nam javne sjednice vlade, loš humor, viku i glumatanje.
MONITOR: Ko će sprovesti reforme koje su nam potrebne?
SOŠIĆ: Rebalans je samo neophodno peglanje problema i krpljenje rupa. Sistemska rješenja za finansiranje zdravstva, funkcionisanje Fonda PIO, uvođenje reda u sistem zarada i druge oblasti – sve to tek treba da se desi i zahtijeva posvećen reformski rad. Zahtijeva i malo političke stabilnosti i vladu koja će biti dovoljno državnička da radi na nečemu čije plodove sigurno neće moći da očekuje ni u toku punog mandata.
Sigurno će više retvitova imati objava da imamo najviše kapitalnih projekata ikada nego što bi imala ona da ćemo reformisati rad dvije Uprave, poboljšati način kako se biraju i sprovode projekti i odustati od nezrelih projekata dok se ne steknu uslovi za isti. Nažalost, od dvije posljednje vlade vidimo uglavnom trku za „twitter reformama”, bez volje za previše udubljivanja.
Na primjer – mislim da je Vlada bila u pravu kada je ugasila Montenegro Works – kada je osnovan ja sam ga javno nazvao besmislicom i objasnio zašto mislimo da je to pogrešno rješenje. Međutim, ako mjesecima nakon gašenja MW, Vlada ne radi ništa da sprovede ili makar ponudi svoju alternativu, ideju kako da se problem upravljanja državnim preduzećima riješiti, onda se nemamo čemu radovati – to onda nije bio sistemski nego politički čin, za dnevnu a ne dugoročnu svrhu.
Aktuelni premijer je često govorio da nas uništi nizak IQ. Mislim da nas dublje uništavaju iznevjerene nade i twitter reforme.
