U okviru projekta ”Okupljanja za ljudska prava: Sloboda javne riječi u javnom prostoru”, pripremili smo kratku video animaciju kako bismo građanima i građankama dali odgovore na ova i druga pitanja:
Kako i kome prijaviti javno okupljanje?
Ko sve ima pravo na protest?
Šta je spontano javno okupljanje?
Nadamo se da će animacija pomoći građanima i građankama da saznaju koja su njihova prava, ali i obaveze prilikom organizovanja javnog okupljanja.
Podsjećamo da su uslijed pandemije na snazi mjere kojima se dozvoljava prijavljeno javno okupljanje do 25 osoba, u trajanju ne dužem od 60 minuta, uz obavezno držanje distance.
Projekat “Okupljanja za ljudska prava: Sloboda javne riječi u javnom prostoru’’ sprovodi Institut alternativa u partnerstvu sa Akcijom za ljudska prava, podržava Evropska unija kroz Instrument za demokratiju i ljudska prava (EIDHR) a kofinansira Ministarstvo javne uprave. Za sadržaj animacije su isključivo odgovorni IA i HRA i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i MJU.
U 2020. godini niti jedna od šest država Zapadnog Balkana nije napredovala u procesu evropske integracije. Istina je da su sve mogle da urade više, ali ipak ovo navodi na pitanje da li sam proces „funkcioniše“ ako niko ne napreduje, a mnoge države ne napreduju godinama, decenijama. Loši potezi sa obje strane su doveli do međusobnog nepovjerenja što se odražava na reforme.
Sjećam se kako je 2014. godine negativno odjeknula izjava Žan Klod Junkera koji je, kada je izabran za predsjednika Evropske komisije, rekao da neće biti proširenja Evropske unije do 2020. godine. Reakcije sa svih strana su bile toliko oštre da je on kasnije pokušavao da ublaži tu izjavu. Međutim, evo nas u 2021. godini a proširenje ni sada nije nigdje na vidiku.
Njemačko predsjedavanje nije ispunilo očekivanja
Njemačko predsjedavanje Evropskom unijom, pored najbolje namjere i uloženog napora, nije uspjelo da da očekivani zamah pridruženju Jugoistočne Evrope Evropskoj uniji, već samo da te odnose spašava od ozbiljnog urušavanja. Sama ta činjenica dovoljno govori o tome koliko je problema ispod površine i koliko je otpora u državama-članicama prema ideji daljeg proširenja. Mnogo aktera u Uniji ne vjeruje da će se Balkan ikad transformisati u ozbiljne zemlje sa vladavinom prava. Sumnjaju oni u vezi sa nama, sumnjamo i mi u vezi sa njima, da će nas ikad „pustiti unutra“. U takvoj atmosferi, teško je sačuvati euro-entuzijazam. Ali to je za nas i dalje najbolji put, od svih mogućih.
Za Evropsku komisiju i Evropski parlament možemo reći da iskreno vjeruju u evropski san o zajedništvu, solidarnosti i ujedinjenoj Evropi i da aktivno rade na tome da Zapadni Balkan postane dio Unije, gdje i pripada. Međutim, istorijat odnosa pokazuje da ove institucije nemaju dovoljno snage da održe obećanja koja su dala jer države-članice EU drže odluke u svojim rukama. Sa nepravednim odlukama se nisu suočile samo Sjeverna Makedonija i Albanija, već i Kosovo, u vezi sa viznom liberalizacijom ali i Bosna i Hercegovina koja još uvijek nema čak ni status kandidata. Crna Gora i Srbija tapkaju na mjestu godinama.
Nije tajna da Francuska, Danska, Holandija, Španija, i barem još dvije tri države-članice, imaju rezervisan odnos prema ovoj temi i računaju jedna na drugu da će proces biti usporavan i otežavan. Vrhunac zastoja vidi se iz toga da na kraju 2020. godine nisu usvojeni Zaključci o procesu proširenja/Stabilizaciji i pridruživanju. Zaključci su blokirani na Ministarskom vijeću a u njima nema ničeg specijalnog i ne sadrže niti jednu pravnu obavezu – ni za EU ni za Zapadni Balkan, već više imaju motivacioni karakter i labavo održavaju vezu između Unije i nas.
Nova blokada Sjeverne Makedonije i Albanije
Iako je naš region naviknut na nekonzistentnost u sprovođenju Strategije proširenja, vijest o posljednjoj blokadi Makedonije zbog bilateralnog spora sa Bugarskom, ubrizgala je novu injekciju beznadežnosti u odnose između EU i Zapadnog Balkana. Jaka Njemačka nije uspjela da „otopi“ stav Bugarske i to jako podsjeća na tvrdoglavost Grčke koja je Makedoniju držala u blokadi cijelu deceniju. Ove odluke obiluju nerazumnošću, neracionalnošću, najviše zbog toga što otvaranje pregovora zapravo nema uopšte neki veliki značaj. Crna Gora je dobila pregovarački okvir prije osam godina i nema garancija da će ikada završiti pregovore. Pregovarački okvir je samo formalnost, prvi korak na velikom putu koji treba da prođemo, putu kojem se kraj ne vidi. S tim u vezi, očekivanje je da će nova Metodologija za pregovaranje pomoći da proces bude više suštinski i politički a ne samo tehnokratski, kakav je do sada dominatno bio. Međutim, godinu dana nakon njenog usvajanja, ona nije detaljnije razrađena niti je počela njena primjena.
Suština koja proizilazi iz blokade Sjeverne Makedonije je da svaka zemlja članica može u svakom trenutku da „izmisli“ novi kriterijum, i to takav koji nije relevantan za prirodu pregovora, koji bi morao da bude vezan za evropsku tekovinu, dobro upravljanje, vladavinu prava, ljudska prava, kvalitet demokratije. To unosi neizvjesnost, nepredvidivost u proces i narušava povjerenje. Blokiranje države-aspiranta na osnovu ad hoc pitanja, kao što su bilateralni odnosi i različito tumačenje istorije, kulture, identiteta, apsolutno nema mjesto u „politici uslovljavanja“. Osim ako postoji namjera da pregovori nikuda i ne vode.
Mnogo „štapova“, nedovoljno „šargarepa“
„Iskakanja“ iz zacrtane politike proširenja i utvrđene metodologije se dešavaju u kontinuitetu i ta činjenica prilično deprimira i demotiviše one koji rade na tome da se Zapadni Balkan transformiše u razvijenu, progresivnu sredinu. Zašto? Proces pristupanja težak i zahtjeva od našim zemalja da se mijenjaju, da se popravljaju, da se odriču svojih problematičnih praksi, da sužavaju samovolju autoritarnih lidera, a da pri tome, one zapravo s pravom sumnjaju da će za to biti pravedno nagrađene. Zapadni Balkan pregovara po najstrožim kriterijumima do sada od svih zemalja koje su postale članice a neki od njih ni same nisu usvojile sve standarde. EU treba da ima razumijevanja za tu stvarnost i da pored „štapova“ kojima kažnjava zemlje kada ne ispune zadatke, osimisli i više „šargarepi“ kojima će nagraditi države kada stvarno postižu rezultate.
Na ovaj argument nam obično neko iz EU odgovori „ali vi treba da sprovedete reforme zbog sebe“. Da, apsolutno. Međutim, svako ko to kaže, ne razumije koliko je zavodljiva moć, kao fenomen, sama po sebi, i kako je teško svojevoljno se odreći tako velike prevlasti koju imaju balkanski vlastodršci u svojim rukama. Svaka uspješna reforma je suštinski svjesno odricanje, smanjivanje koncentracije moći, uvođenje pravila, predvidljivosti, kontrole, ravnoteže, disperzija sile i vlasti.
Naravno da su reforme najvažnije za nas same, za građane i građanke, ali je isto tako činjenica da je pritisak i „potražnja“ za reformama u našim zemljama mala, nedovoljna, da svim političkim partijama svake vlasti i svake struje odgovaraju praznine u kojima mogu da ostvaraju svoje interese mimo evropskih vrijednosti. Klijentelizam i neformalne prakse su način života na Zapadnom Balkanu. Progresivne snage koje vuku naprijed u manjini svuda. To su rijetki pojedinci i grupice u medijima, civilnom društvu, dijelići partija i neformalna udruženja građana, i EU treba to da prepozna i takvim snagama pomogne time što će držati svoju riječ. Glavne reforme su mukotrpne kao ispunjavanje novogodišnjih rezolucija, koje smo lijepo isplanirali ali onda nekako i u Novoj godini sve bude isto kao prije.
Pregovori su dugi a nisu djelotvorni. To se vidi po tome što godine prolaze a napretka nema. To su znali i u EU kada su započeli rad na novoj Metodologiji. Pogrešna je, čak i besmislena pretpostavka nekih država-članica EU da što duže pregovori traju, to će zemlja biti spremnija kada jednom uđe. Iz veoma prostog razloga a to je da zemlje kojima je taj trenutak učlanjenja daleko u budućnosti, ne ulažu svoje maksimalne napore da sada odrade svoje zadatke. Kada je Junker 2014. rekao da nema proširenja, Crna Gora je istog trena umanjila svoje napore i to se odrazilo na napredak u pregovorima. Zašto raditi nešto u 2015. godini, kada nagrade neće biti još dugo? Važnije je pobijediti na izborima 2016. godine, koristeći se nezakonito državnim resursima.
Kriterijumi za napredovanje su podložni politizaciji i to ide u dva pravca – jedno je da država napreduje u procesu jer je politička odluka da tako bude, iako objektivno nije dovoljno zaslužila, a drugo da ne napreduje, isto iz političkih razloga, iako je napravila veoma važne iskorake. Loše je i jedno i drugo, za sam proces i za povjerenje.
Dok se sve ovo dešava i neprestano dobijamo nepovoljne signale za region, nove crnogorske vlasti daju izjave da postoji realna šansa da Crna Gora završi pregovore do 2025. godine, odnosno da ispuni sve obaveze do 2023. godine. Tačno je da Crna Gora dobija uvjeravanja od Brisela da, ako bude ispunila zadatke, može postati dio EU. Međutim, takva uvjeravanja su dobijale i Sjeverna Makedonija i Albanija. Takva uvjeravanja je dobijalo Kosovo u vezi sa viznom liberalizacijom. Ipak, čini da nešto ozbiljno i temeljno mora da se popravi u odnosu Unije prema Zapadnom Balkanu da bismo mogli stvarno da se nadamo željenom proširenju.
Autorka: Dina Bajramspahić, istraživačica javnih politika u Institutu alternativa (IA)
Dina Bajramspahić je istraživačica javnih politika u Institutu alternativa (IA), neprofitnoj, think-tank organizaciji. Radi na toj poziciji deset godina i u opisu posla joj je koordinacija aktivnosti IA u programskoj oblasti “Vladavina prava”, koja obuhvata reformu sektora bezbjednosti i reformu krivičnog pravosuđa. Po formalnom zanimanju je politikološkinja, specijalizovana za evropske politike. Ima prijavljenu magistarsku tezu na Fakultetu političkih nauka u Podgorici “Kontrolna funkcija Skupštine Crne Gore u oblasti bezbjednosti i odbrane”, na smjeru evroatlantske integracije. Uključena je u pristupne pregovore Crne Gore sa Evropskom unijom kao članica Radne grupe za poglavlje 23 “Pravosuđe i temeljna prava” i aktivno se bavi politikom proširenja i instrumentima EU u odnosu na region.
Institut alternativa već godinama daje preporuku da Program rada Vlade, najvažniji akt za određivanje prioriteta rada Vlade, bude otvoren za sugestije javnosti.
Ovu preporuku smo sada aktuelizovali u pismu predsjedniku i potpredsjedniku Vlade Crne Gore, gospodinu Zdravku Krivokapiću i Dritanu Abazoviću.
Smatramo da građani i građanke imaju pravo da daju obrazložene ideje, predloge i sugestije za program rada Vlade u tekućoj godini.
Vjerujemo da se kroz javni poziv i primjeren rok za davanje sugestija, uz dodatni napor nadležnih ministarstava i razgovor sa predlagačima, može značajno unaprijediti kvalitet programa rada Vlade.
Očekujemo da ministarstva ubuduće, za razliku od ranije prakse, u skladu sa utvrđenim zakonskim obavezama, blagovremeno objavljuju programe svog rada i spisak akata koji će biti na javnoj raspravi tokom godine.
Prvi preduslov za konsultovanje javnosti je planiranje i obavještavanje javnosti o prioritetima i obavezama, kako bi stručna i laička javnost mogla da se pravovremeno pripremi i da kvalitetan doprinos u kreiraju politika.
Vlada i ministarstva treba da otvore dijalog prije donošenja važnih odluka, kako bi odluke dobile veći legitimitet i povjerenje javnosti. Potrebno je unaprijediti srednjoročno i dugoročno planiranje i koordinaciju javnih politika jer je to preduslov za uspješno rješavanje kompleksnih problema.
Za učešće građana u razvoju javnih politika je takođe veoma važno da javna uprava proaktivno objavljuje analize, mišljenja na kojima temelji svoje planove i odluke, kako bi svi koji žele raspolagali sa potrebnim informacijama za ravnopravno učešće u javnoj raspravi. Važno je da uprava uloži napor da jednostavnim jezikom, što manje birokratskim, objasni složene koncepte kako bi što veći broj građana bio uključen, a odluke što bolje odgovarale konkretnim potrebama onih na koje se odnose.
Najave raspodjele starješinskih i visokorukovodnih pozicija suprotne su ranije najavljivanom otvaranju uprave, ohrabrivanju najboljih da dobiju posao i profesionalizaciji državne uprave.
Institut alternativa je ranije ukazivao da licitiranje imenima i partijskom pripadnošću prilikom popune rukovodećih pozicija, naročito onih koje podliježu javnom konkursu, nije u duhu profesionalizacije niti privlačenja najboljih kadrova.
Podsjećamo, prema Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, radna mjesta starješina organa i visokog rukovodnog kadra, primjera radi, direktora uprava i njihovih pomoćnika, popunjavaju se na osnovu javnog konkursa, u skladu sa prethodno propisanom procedurom koja podrazumijeva pravo svih koji ispunjavaju uslove konkursa da se prijave na ta mjesta, i da budu ocjenjivani isključivo u odnosu na određene rukovodne kompetencije i druge neophodne uslove za zasnivanje radnog odnosa.
Informacije koje su procurile šalju poruku da su te i druge pozicije javnog sektora predodređene i dogovorene u odnosu na svojevrsne “partijske kvote”. To je bila i ranija praksa Demokratske partije socijalista i koalicionih partnera. Godinama smo svjedočili lošim posljedicama takvog pristupa i sklonosti da se partijski interesi podrede javnom interesu.
Izgovor da pozicije koje su u petogodišnjem ili četvorogodišnjem mandatu nijesu dovoljno privlačne za stručni kadar nije ubjedljiv, naročito jer rukovodioci u državnim organima po isteku mandata imaju pravo da budu raspoređeni na druga radna mjesta i postoje zakonski mehanizmi da im se omogući pravna sigurnost i uslovi koji neće odvraćati visokokvalifikovane kandidate da se prijavljuju na konkurse.
Političke partije bi trebalo da rade na poboljšanju tih uslova i pravne sigurnosti rukovodećih pozicija, kako bi se omogućila neophodna ekspertiza i kontinuitet državne službe nezavisno od političkih promjena, ali i spriječile situacije da kada god se promijeni vladajuća većina ona se suoči sa “opozicijom” na formalno ekspertskim rukovodnim pozicijama. U suprotnom, ukoliko su informacije o raspodjeli mjesta tačne, mi ostajemo u začaranom krugu partijskih raspodjela. Dodatno, kao što smo ukazali u decembru 2020. godine u našoj analizi “Ka upravi po zaslugama, a ne po mjeri partija”, time se stvara alibi da svaka nova vlast po sličnoj matrici vrši imenovanja uz izgovor da su oni prije nje radili isto.
Njemačko predsjedavanje Evropskom unijom, pored najbolje namjere i uloženog napora, nije uspjelo da da očekivani zamah pridruženju Jugoistočne Evrope Evropskoj uniji, već samo da te odnose spašava od ozbiljnog urušavanja. Sama ta činjenica dovoljno govori o tome koliko je problema ispod površine i koliko je otpora u državama-članicama prema ideji daljeg proširenja. Mnogo aktera u Uniji ne vjeruje da će se Balkan ikad transformisati u ozbiljne zemlje sa vladavinom prava. Sumnjaju oni u vezi sa nama, sumnjamo i mi u vezi sa njima, da će nas ikad „pustiti unutra“. U takvoj atmosferi, teško je sačuvati euro-entuzijazam. Ali to je za nas i dalje najbolji put, od svih mogućih.
„Iskakanja“ iz zacrtane politike proširenja i utvrđene metodologije se dešavaju u kontinuitetu i ta činjenica prilično deprimira i demotiviše one koji rade na tome da se Zapadni Balkan transformiše u razvijenu, progresivnu sredinu. Zašto? Proces pristupanja težak i zahtjeva od našim zemalja da se mijenjaju, da se popravljaju, da se odriču svojih problematičnih praksi, da sužavaju samovolju autoritarnih lidera, a da pri tome, one zapravo s pravom sumnjaju da će za to biti pravedno nagrađene. Zapadni Balkan pregovara po najstrožim kriterijumima do sada od svih zemalja koje su postale članice a neki od njih ni same nisu usvojile sve standarde. EU treba da ima razumijevanja za tu stvarnost i da pored „štapova“ kojima kažnjava zemlje kada ne ispune zadatke, osimisli i više „šargarepi“ kojima će nagraditi države kada stvarno postižu rezultate.