Institut alternativa poziva zainteresovane nevladine organizacije da se pridruže mreži “Naša uprava”.
Mrežu “Naša uprava” trenutno čini 13 organizacija civilnog društva: Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont, Centar za istraživačko novinarstvo, Centar za građansko obrazovanje, Centar za razvoj nevladinih organizacija, Centar za ženska prava, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, Aktivna zona, Udruženje za razvoj civilnog društva, NADA, Adria. Ciljevi mreže su učešće u nezavisnom monitoringu reforme javne uprave i dalje osnaživanje crnogorskog civilnog društva za učešće u procesu reforme.
Poziv za pridruživanje mreži “Naša uprava” otvoren je za ograničen broj nevladinih organizacija koje se bave pitanjima odgovornosti, transparentnosti, efikasnosti javne uprave, pružanja usluga, odnosno, u najširem smislu, oblastima dobrog upravljanja i reforme javne uprave.
S obzirom na jedan od naših ciljeva, da ostvarimo dodatnu vrijednost u svom redovnom nadgledanju rada javne uprave i doprinosimo stvaranju jednakih šansi za sve, posebno ohrabrujemo nevladine organizacije koje se bave rodnom ravnopravnošću, zaštitom i unapređenjem prava osoba sa invaliditetom, zaštitom prava iz radnog odnosa da se prijave za pridruživanje mreži.
Članice mreže će imati mogućnost da tokom 2018. godine prisustvuju radionici o monitoringu reforme javne uprave, kao i da prisustvuju sastancima mreže na kojima će se razmatrati dalje zajedničke inicijative i aktivnosti.
Mreža “Naša uprava” nastala je u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži” koji finansiraju Evropska unija u okviru Programa podrške organizacijama civilnog društva i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF),a a sprovode ga Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo.
Ukoliko ste zainteresovani da se pridružite mreži koja želi da doprinese izgradnji uprave jednake za sve, pošaljite nam prijavu. Prijava bi trebalo da sadrži kratko pismo motivacije za pridruživanje Mreži i reference organizacije.
Prijavu sa potrebnom dokumentacijom pošaljite Aleksandri Vavić, na e-mail adresu aleksandra@institut-alternativa.org do 5. februara 2018. godine. Na isti e-mail se možete obratiti i ukoliko imate bilo kakvih dodatnih pitanja.
Nakon isteka roka, projektni tim će donijeti odluku o pridruživanju novih članova mreži “Naša uprava” i obavijestiti organizacije putem e-maila.
Nakon parlamentarnih izbora 2016. godine, opozicija ima više poslanika u Skupštini Crne Gore nego ikada ranije u modernoj istoriji Crne Gore. Opozicija ima više glasova koji učestvuju u raspodjeli mandata (najmanje rasutih glasova) nego ikada ranije. Sada je podržava značajno uravnoteženija identitetska struktura birača. Najkrupnija pitanja koja dijele opoziciono biračko tijelo su ostavljena iza nas.
Politički trendovi naglašavaju sve izvjesniju mogućnost da opozicione partije u Skupštini Crne Gore imaju 42 poslanika. Otvoreno je pitanje: da li će se to desiti na narednim parlamentarnim izborima ili će ova šansa biti izgubljena? U najvećoj mjeri ovo zavisi od dobre političke volje i spremnosti opozicionih lidera i rukovodstava da preuzmu odgovornost i rizik vršenja vlasti, sposobnosti da kroz dijalog i kompromis utvrde najmanji zajednički imenilac opozicije umjesto insistiranja na razlikama. Takođe, odgovor zavisi i od spremnosti na izgradnju političkog predizbornog i postizbornog kompromisa, političkoj zrelosti svih da prihvate odluke koje je Crna Gora donijela 2006. i 2017.
Bojkot parlamenta je bio legitiman odgovor na manipulacije u toku izbornog dana, ali nije mogao donijeti rezultat bez prateće političke strategije i prakse. Na izmaku 2017. i početkom 2018. DPS je pozdravljao povratak u parlament DF, kojeg istovremeno optužuje za pokušaj državnog udara i veleizdaju, dok ostatak opozicije nije mogao da se dogovori šta, kako i sa kim da radi. Cijela 2017. je protraćena u već viđenim jalovim nadgornjavanjima među opozicionim strankama, a rezultat je prelivanje glasova iz jednog u drugi opozicioni tabor, bez velike štete za DPS. Ponekad se čini da je opozicionim partijama važnija pobjeda u opoziciji, od pobjede nad režimom. Sve dok bude tako, odnos snaga vlasti i opozicije ostaće nepromijenjen.
Uopšteni zahtjev opozicije za fer izbore je ”prazna puška”. Istorija pokazuje – nijedna bitna opoziciona partija za 27 godina višepartizma nije bojkotovala parlamentarne izbore. Znajući da opozicija nema hrabrosti za jedinstveni bojkot nefer izbora, DPS odbija dijalog o fer izborima, ”razvlači“ procese, lomeći ionako slabo opoziciono jedinstvo i dovodi opoziciju pred svršen čin.
Dok u opoziciji ne znaju što, kako i sa kim, DPS radi svoj posao. Vješto raspiruje ideološke, političke i druge razlike, širi novi strah od spoljnih i unutrašnjih neprijatelja, opozicije, NVO, nezavisnih medija. Vlada (DPS) u skladu sa ključnim problemima koje građani uočavaju (nezaposlenost, niske plate/penzije, kriminal) od sredine 2017. vodi predizbornu kampanju “borbe protiv kriminala” kroz pretrese objekata i bezbjednosno interesantnih lica, a praćenu medijskim objavama video snimaka i propagandističkih izvještaja provladinih medija. DPS vodi tihu akciju za pacifikaciju nezavisnih medija i NVO, i otvorenu akciju za preuzimanje javnog servisa RTCG. Sve ostale poluge izborne tehnologije, politički i ekonomski resursi su i dalje samo njihovi.
Opozicija se mora osloboditi tereta netransparentne postizborne politike. Birači imaju pravo da znaju kakvu vladu glasaju, umjesto “nužno nejasnog koncepta” kakvim se na štetu opozicije suviše dugo baratalo. Međunarodna zajednica je zapitana kakvu vladu i kakvu politiku može proizvesti šarenoliki sastav opozicionih partija kad jednom dođe na vlast.
Opozicione stranke, naročito suverenističke i građanskog profila, suočene su sa pitanjem ”Sa kime ćete posle izbora?” u namjeri da im se oduzme pravo na logičan odgovor ”Sa svim drugim strankama opozicije!” Ukoliko je odgovor na ovo pitanje zaista onakav kakav DPS sugeriše građanskoj opoziciji i Demokratama – ”možete sa svima osim sa DF“, onda je promjena vlasti u Crnoj Gori nemoguća. Na takav zaključak nas navodi izborna matematika koja pokazuje da u dobitnoj varijanti u kojoj opozicija ima 42 poslanika broj poslanika DF može biti, prema izbornim rezultatima i rezultatima istraživanja javnog mnjenja najmanje 12 poslaničkih mjesta. Zato svako ko kaže da hoće smjenu vlasti ali ne računa na DF, u suštini, i po objektivnim posljedicama svog stava, radi da do smjene ne dođe.
Teza da Crna Gora nije spremna da 2020. godine, četrnaest godina nakon obnove nezavisnosti i tri godine nakon učlanjenja u NATO, formira vladu u kojoj učestvuje politička grupacija koja se (uglavnom) protivila toj nezavisnosti i članstvu u NATO, dovodi u pitanje demokratski princip smjenjivosti vlasti i mogućnosti da svi legalni politički takmaci učestvuju u vladi. Tako se privileguje DPS čiji se poziv svim strankama opozicije smatra legitimnim i dobrodošlim, ali se istovremeno eventualni poziv opozicije DF-u za formiranje vlade smatra za jeres. Takva teza je u svemu identična argumentaciji Pozitivne Crne Gore iz vremena kada je u parlamentu podržala vladu Mila Đukanovića, s tim što bi 2020. takav pristup bio mnogo manje vjerodostojan. Naročito jer u društvu, u opoziciji, a posebno u ukupnom političkom spektru ubjedljivu većinu čine oni koji nesporno prihvataju državu Crnu Goru, a članstvo u NATO smatraju završenim poslom.
Zato je okvir za politički kompromis jasan – Crna Gora je nezavisna država i članica NATO. Unutar tog okvira, pametna politika je sposobna da pronađe kompromis, posle svega i uprkos svemu. Vrijeme je da se skine težak teret sa leđa svih opozicionih stranaka.
Uopšte gledano, opozicija mora ostati otvorena za eventualne reformske političke struje u DPS i otvorena za autentične i relevantne manjinske stranke (Bošnjačku stranku i relevantne stranke Albanaca). Krovna politička platforma opozicije mora biti privrženost priključenju Evropskoj uniji, reformama koje će ubrzati pregovore, sa ciljem što skorijeg članstva u EU. Program opozicije mora biti usmjeren na ekonomska i socijalna pitanja.
Moguća “mapa puta“ opozicije uključuje solidarnost, komunikaciju i saradnju na više nivoa (političkom i operativnom; nacionalnom i lokalnom); pakt o nenapadanju; kombinovanje metoda parlamentarne i vanparlamentarne borbe; definisanje uslova za izlazak na parlamentarne izbore (bez obzira na oblike, forme i nivoe predizbornog udruživanja) što osim preporuka OEBS ODIHR uključuje ”čišćenje” biračkog spiska; najviše garancije nepristrasnosti institucija za kontrolu izbora i javnog servisa; efikasan nadzor nad diskrecionim budžetskim troškovima, itd.
U političkom dijelu je od najvećeg značaja pametno udruživanje opozicionih partija, sprečavanje rasipanja glasova, udruživanje resursa, formiranje i promocija koalicija – bolje što prije nego kasnije (o važnosti faktora vremena najbolje svjedoči rezultat zakašnjele i neobjašnjene koalicije Ključ na izborima 2016.); podrška najbolje plasiranom opozicionom kandidatu u prvom krugu predsjedničkih izbora; zajednička strategija u oba kruga u odnosu na kandidata DPS. Na izborima u Podgorici opozicija može oprobati poželjne modele saradnje kroz što širi zajednički predizborni nastup stranaka opozicije, praktikovanje zajedničkog mehanizma za borbu protiv izbornih neregularnosti i druge forme ostvarivanja sinergije.
Ostaje da se vidi hoće li opozicioni lideri nastaviti desetogodišnju igru gluvih telefona ili će preuzeti istorijsku ulogu i odgovornost da Crnu Goru uvedu u društvo demokratskih država u kojoj je smjenjivost vlasti moguća. Najveća odgovornost je na najvećim političkim grupacijama, Demokratama i Demokratskom frontu. Demokratama da pokažu širinu prema drugim partijama građanske opozicije i otvore se za široku koaliciju i vode proces, a DF da pomogne podizanju mostova sa ostatkom opozicije i prihvati opisani okvir za razgovor i dogovor. Što prije to bolje. Vremena je sve manje.
Kolumna je objavljena u rubrici Forum na portalu Vijesti
Iz državnog budžeta je u 2017. godini izdvojeno gotovo dva miliona eura za jednokratnu socijalnu pomoć. Od toga je samo 700.000 eura dodijeljeno najugroženijim slučajevima. Skoro dvostruko više je kroz netransparatne procedure otišlo zaposlenima, deset ili dvadeset eura, dok zaposleni u državnoj upravi dobijaju 500, ili čak nekoliko hiljada eura.
Još oko četiri miliona podijeljeno je za razne oblike pomoći odlukama Vladinog užeg kabineta i Komisije za raspodjelu sredstava rezervi, a dokumentacija o tome je proglašena tajnom.
I budžetom za 2018. godinu predviđena je slična suma za dodjelu jednokratnih pomoći zaposlenima u državnoj upravi. Stručnjaci traže da se sa ovom praksom prekine.
Ministarstvo rada i socijalnog staranja je potvrdilo za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da je prethodne godine predložilo 700.000 eura za isplatu jednokratnih novčanih pomoći za najugroženije kategorije stanovništva i da je to prihvaćeno. Za preostalu sumu peru ruke.
„ U nadležnosti Ministarstva rada i socijalnog staranja nije određivanje koji državni organi mogu isplaćivati jednokratne novčane pomoći, kao ni određivanje visine iznosa za jednokratne pomoći zaposlenima“, naveli su iz tog resora.
Više sagovornika CIN-CG ističe da su mogućnosti zloupotrebe ovog novca velike, te da se dodjeljuje bez adekvatne kontrole i netransparentno. Eksperti stoga kažu da bi fondovi ove vrste trebalo da se ukinu, sistem centralizuje, da se poštuje Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, a novac preusmjeri onima koji su zaista u teškoj situaciji.
Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisuje da se posredstvom centara za socijalni rad jednokratna socijalna pomoć dodjeljuje ugroženima zbog teškog materijalnog, stambenog ili zdravstvenog stanja. Zakonom o budžetu, međutim, predviđa se i novac za ove vrste pomoći zaposlenima u državnim institucijama i ministarstvima.
U državnoj upravi i institucijama koje su na budžetu je 39.300 zaposlenih, sa prosječnom platom koja je u novembru iznosila 593 eura. Granskim kolektivnim ugovorima je predviđeno da se novac jednokratno daje isključivo za smrt zaposlenog ili člana uže familije, za duže i teže bolesti, nabavke ljekova, zdravstvene rehabilitacije i otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda. Svako ministarstvo i organ državne uprave bi trebalo da donesu podzakonske akte, pravilnike kojima regulišu ovu oblast, ali, prema nalazima CIN-CG, nerijetko rukovodioci sebi daju za pravo da odlučuju kome je od zaposlenih potreban novac.
Problem je i to što su ministarstva i institucije slobodni u procjeni o tome šta smatraju socijalnim davanjem, pa je za nekoga to i usavršavanje u inostranstvu, štampanje knjiga, zimnica… Sporno je i što sve te institucije same sebe kontrolišu kako troše ovaj novac.“Utvrđivanje prioriteta iz određenih oblasti, način i zakonitost trošenja budžetskih sredstava je isključivo u nadležnosti budžetskog korisnika”, saopšteno je za CIN-CG iz Ministarstva finansija.
Pregledom budžeta uočljivo je i da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja koje bi trebalo da bude krovno za dodjelu ovih vrsta pomoći, prethodnih godina imalo u budžetu neuporedivo manje novca za te namjene od, recimo, Ministarstva prosvjete, Fonda PIO i MUP-a. Tako je Ministarstvo prosvjete u 2015. i 2016. godini imalo na raspolaganju više od milion eura za te svrhe, dok je Ministarstvo rada u istom periodu raspolagalo sa svega 345.000 eura.
Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo rada nijesu dostavili podatke, prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, o tome kako su trošili ovaj novac. Ova tajnovitost u suprotnosti je sa proklamovanim strateškim opredjeljenjem Vlade za većom transparentnošću upravljanja javnim finansijama. U takvim slučajevima, vjerovatno, leži i razlog što, prema istraživanju rađenom prošle godine za potrebe Instituta aleternativa, 57 odsto građana smatra da se javni novac uopšte ili uglavnom ne troši u prave svrhe.
Iz Akcije za ljudska prava (HRA), koja je doprinijela ovom istraživanju, ranije su apelovali da se pomogne djeci u socijalnoj potrebi, iznemoglim i bolesnim ljudima koji u Crnoj Gori žive na ulici, ili u uslovima siromaštva nedostojnim čovjeka. Prema UNICEF-u, više od 15.000 djece u Crnoj Gori živi u siromaštvu. Po podacima MONSTAT-a, oko 60.000 ljudi u Crnoj Gori živi ispod linije siromaštva, koja iznosi 186 eura mjesečno po osobi. Fond PIO registruje da 29,5 hiljada penzionera prima ispod 180 eura, a više od 3.500 penzionera ni po 100 eura. Crna Gora ima oko 22 hiljade korisnika socijalne pomoći, kao i više od 50 hiljada nezaposlenih. Podaci Poreske uprave govore o tome da je 12.000 zaposlenih osigurano na minimalnu zaradu od 193 eura.
Iz HRA podsjećaju da minimalni iznosi socijalne pomoći nisu dovoljni za preživljavanje:,”Materijalno obezbjeđenje porodice – MOP, osnovno davanje iz socijalne pomoći za porodicu sa pet i više članova od 2010. godine do danas je poraslo samo za nepunih 7 eura i iznosi 120,7 eura, dok je, prema poslednjoj računici MONSTAT-a, minimalna potrošačka korpa prešla 800 eura još 2015. godine, od kada se više i ne računa”. Martina Markolović, socijalna radnica iz HRA upozorava da time nije primijenjena preporuka UN Komiteta iz 2014. godine da se povećaju iznosi socijalnih davanja da bi se obezbijedio odgovarajući životni standard socijalno ugroženima i kaže da će se to sigurno konstatovati kada se taj komitet ponovo bude bavio Crnom Gorom ove godine.
Ivana Bogojević iz Instituta alternativa objašnjava da se u državnim organima jednokratna socijalna pomoć ne dodjeljuje iz sredstava socijalne zaštite, već iz novca namijenjenih pojedincima, u skladu sa pravilnikom o jedinstvenoj klasifikaciji računa za državni i opštinske budžete. Ovakva budžetska klasifikacija, zaključuje ona, u koliziji je sa odredbama Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, koji kao oblike materijalne pomoći definiše: materijalno obezbjeđenje, ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć, troškove sahrane, zdravstvenu zaštitu i jednokratnu novčanu pomoć. Bogojević ističe da je i na lokalnom nivou situacija slična, pa dodjela pomoći podliježe slabijoj kontroli i volji pojedinaca.
”Svi opštinski pravilnici, kojima se uređuju dodjele jednokratnih socijalnih pomoći, u hitnim situacijama garantuju diskreciono pravo predsjednika opštine da dodjeljuje ova sredstva”, pojašnjava ona.
Ovakva evidencija, i na nacionalnom i na lokalnim nivou, zaključuje Bogojević, za posljedicu ima neistinito finansijsko izvještavanje, skrivanje stvarne potrošnje za socijalnu pomoć i nerealno sagledavanje potreba za socijalno ugrožene kategorije stanovništva.
Nekadašnji ministar rada i socijalnog staranja u Vladi izbornog povjerenja Boris Marić je za CIN-CG ocijenio je da bi praksu dodjeljivanja jednokratne socijalne pomoći mogli okarakterisati kao zakonski problematičnu, neefektivnu i sa nepristojnim nivoom diskrecije, što stvara prostor za manipulacije. On ističe da Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, predviđa centralizovanje ove pomoći u okviru državne uprave.
„To znači da bi opredjeljena sredstva za ovu namjenu trebalo da postoje samo u dijelu budžeta resornog ministarstva, koje bi donijelo podzakonski akt i bliže uredilo kriterijume dodjele jednokratne novčane pomoći. Kompletna raspodjela bi trebalo da ide preko jedino osposobljenih subjekata, a to su centri za socijalni rad”, pojašnjava Marić.
Foto: Vijesti
On tvrdi da je svojevremeno u Ministarstvu rada i socijalnog staranja zatekao prilično haotično stanje i pokušao da uradi sve što je bilo moguće da sistem jednokratne novčane pomoći ne bude prikriveni oblik finansiranja političkih partija.
”Postavlja se pitanje, da li je kolizija samo promakla neopreznim donosiocima odluka, ili se radi o sistemski postavljenoj korisnoj nejasnoći u korist višedecenijskih vršilaca vlasti? Kako smo imali prilike da se upoznamo na koji način i za koje potrebe su dijeljena sredstva u formi jednokratne novčane pomoći, nemam dileme da se radi o mehanizmu kojim se hrani klijentelistička mreža i na taj način ubiraju politički poeni, pardon glasovi”, rekao je bivši ministar rada.
I advokat Sergej Sekulović je za CIN-CG ocijenio da na centralizaciju sistema jednokratne pomoći upućuju rješenja iz Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti.
Foto:Vijesti
“Član 37 stav 2 jasno propisuje da se ovo pravo (na jednokratnu socijalnu pomoć) ostvaruje u skladu sa kriterijumima i po postupku koje propisuje nadležni organ državne uprave; dok se u trećem stavu kaže da visinu pomoći određuje centar za socijalni rad zavisno od potrebe pojedinca , odnosno porodice i materijalnih mogućnosti države”, pojašnjava advokat.
To bi trebalo da znači da Ministarstvo rada podzakonskim aktom (pravilnikom) utvrđuje kriterijume i postupak, a centri za socijalni rad utvrđuju činjenice, donose odluku i određuju visinu pomoći.
I iz HRA su ranije apelovali da se preispita javni interes za postojanje paralelnih fondova kojima se pojedinim građanima omogućava poboljšanje materijalne situacije, liječenje i štampanje knjiga.
Ta nevladina organizacija je u januaru prošle godine tražila od premijera Duška Markovića i vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića da ispitaju zakonitost trošenja 4,25 miliona eura na ime “jednokratnih socijalnih pomoći”, koje su Vlada i drugi budžetski korisnici isplatili kao pomoći za liječenje, školovanje ili poboljšanje materijalne situacije od januara 2014. godine do danas.
Nije im odgovoreno na te zahtjeve.
Socijala za crkvu, putovanja, izložbe…
Dvije državne institucije, Fond za manjine i Narodni muzej Crne Gore su, tokom 2015. i 2016. godine dale zaposlenima više od 70.000 eura na ime jednokratnih socijalnih pomoći, za poboljšanje materijalne situacije, kupovinu u marketima, za Osmi mart, Novu godinu, za prevoz, zimnicu, adaptaciju stambenog prostora…
To se može zaključiti iz podataka koje je CIN-CG u saradnji sa HRA dobio na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama.
Fond za manjine je, u 2015. i 2016. godini zaposlenima dijelio jednokratne socijalne pomoći na ime poboljšanja materijalne situacije, s tim da je u 2016. iz te odluke bio izuzet samo direktor Fonda Safet Kurtagić. Za zimnice su dali jednokratnu pomoć od 1.500 eura za osmoro zaposlenih, dok je svega 3.000 eura, u dva slučaja, dato za liječenje članova uže porodice zaposlenih.
Narodni muzej je, osim zaposlenima za adaptaciju stambenog prostora, prevoz, zimnicu, trgovinu u marketima i praznike, novac na ime jednokratne socijalne pomoći davao i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, pojedincima za putovanja, troškove izložbi i slično.
Ni jedna od ove dvije institucije, na zahtjev HRA nije dostavila interne akte na osnovu kojih dijele jednokratnu socijalnu pomoć, a obje se, u spornim odlukama pozivaju, između ostalog, na statute.
Iz odredbi njihovih statuta jedino je uočljivo diskreciono pravo direktora da dodjeljuje novac po sopstvenoj, ili procjeni Upravnog odbora (Savjeta) institucije.
Fond za manjine na zahtjev CIN-CG-a nije pojasnio na osnovu čega su svim zaposlenima davali jednokratne socijalne pomoći za poboljšanje materijalne situacije.
Direktor Narodnog muzeja Pavle Pejović tvrdi za CIN-CG da su sporne isplate za jednokratne socijalne pomoći obavljane iz sopstvenih sredstava Muzeja, a ne od novca iz budžeta.
” Tih 100.000 eura koje zaradimo preko onoga što je predviđeno budžetom, odlukama Savjeta raspoređujemo tako što nastojimo da pomognemo nekome iz kolektiva”, rekao je Pejović.
Uprkos ovakvoj logici, da se svi troškovi pokriju iz državne kase, a da je eventualna zarada čist višak koji se može trošiti kako kome padne na um, podaci do kojih je prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama došao CIN-CG, govore da Pejovićevo objašnjenje ne stoji. Novac koji je, recimo, dat crkvi, za prevoz, izložbe, Osmi mart, sportskim klubovima i slično, prema ovim odlukama, isplaćen je iz budžeta i to kao jednokratna socijalna pomoć.
Pejović je potvrdio za CIN-CG da nemaju poseban pravilnik, ali i da su tek od prošle godine obavezani kolektivnim ugovorom da novac isplaćuju samo zaposlenima, dok su ranije mogli da ih daju bilo kome za koga procijene da bi trebalo.
Budžetska rezerva pod velom tajne
Iz budžetskih rezervi, prema izvještaju DRI, za period od oktobra 2016. do oktobra 2017. odlukama užeg kabineta Vlade i Komisije za raspodjelu dijela sredstava rezervi isplaćeno je još oko četiri miolina eura pomoći za poboljšanje materijalne situacije, liječenje, školovanje i za ostale oblike pomoći.
Za poboljšanje materijalne situacije komisija je dodijelila 2.089.000 eura, a uži kabinet 621.850 eura. Odlukama užeg kabineta za pomoć fizičkim licima za liječenje isplaćeno je 463.817 eura, a Komisija za raspodjelu budžetske reserve dodijelila je još 43.100 eura. Za pomoć za školovanje uži kabinet je odobrio 45.250 eura a Komisija 22.200 eura.
U kategoriji “ostali oblici pomoći” po odlukama užeg kabineta Vlade isplaćeno je 490.800 eura naknade štete od elementarnih nepogoda, a 212.692 eura građanima za rješavanje stambenih potreba, izdavanje knjiga i slično. Komisije za raspodjelu dijela sredstava budžetske rezerve u ovoj kategoriji dodijelila je 19.800 eura.
U većini slučajeva, nije poznato kome i gdje je otišao novac. U odgovoru na zahtjev Instituta alternativa da dobije ovu dokumentaciju, Generalni sekretarijat Vlade navodi da ona “sadrže informacije koje se smatraju zaštićenim podacima koji se mogu objelodaniti samo za namjenu koja je zakonom propisana ili uz prethodnu saglasnost lica čiji se lični podatak traži“. Uži kabinet Vlade, po pravilu, čine premijer, potredsjednici i po potrebi ministri iz resora o kojem se donosi neka odluka. I u sastavu Komisije za raspodjelu dijela sredstava budžetske rezerve nalaze se sva tri potpredsjednika vlade Rafet Husović (predsjednik Komisije), Milutin Simović i Zoran Pažin, ministri unutrašnjih poslova i zdravlja Mevludin Nuhodžić i Kenan Hrapović, ministarka bez portfelja Marija Vučinović i zamjenik generalnog sekretara Vlade Nikola Dedeić.
Tužilaštvo ispituje samo Ministarstvo prosvjete
Državno tužilaštvo za sada nema u fokusu način trošenja novca namijenjen jednokratnoj pomoći. Osnovno tužilaštvo u Podgorici na pitanja CIN-CG potvrdilo je da se vodi samo jedan postupak i to u cilju utvrđivanja da li su u toku 2014. godine službenici Ministarstva prosvjete odobravali nezakonite isplate.
“U navedenom predmetu izviđaj je u toku i u ovom trenutku ne možemo dati više podataka”, rečeno je iz tužilaštva.
Nova srpska demokratija je, u januaru prošle godine, objavila dokumentaciju koja pokazuje da je Ministarstvo prosvjete na čelu sa Slavoljubom Stijepovićem u 2014. godini dodijelilo od 300 do 1.000 eura pojedincima, uz obrazloženje da je u pitanju jednokratna pomoć zbog teške materijalne situacije.
Tako je jednokratnu materijalnu pomoć, između ostalih, dobio i bivši glavni ekonomista Centralne banke Nikola Fabris, koji je saopštio da je novac bio namijenjen za štampanje knjige, te da nije riječ o primanju socijale.
Stijepović je tada rekao da je u pitanju „tehnička greška, jer je bilo nekoliko rješenja u kojima obrazloženje nije usklađeno sa namjenom i primjenom pomoći, jer ih nijesu radili pravnici“. Nedavno su objavljeni i primjeri zloupotreba fondova lokalnih centara za socijalni rad. Prema podacima koalicije „Zdravo Berane,“ Milijana Vučeljić, supruga bivšeg predsjednika opštine Berane Vuke Golubovića, dobila je 2012 godine od Centra za socijalni rad pomoć od 350 eura za hranu, iako je njena mjesečna zarada bila 1.071 euro.
Socijalni karton ne obuhvata jednokratnu pomoć
Socijalni karton je informacioni sistem socijalnog staranja, koji je umrežavanjem devet državnih registara sa centrima za socijalni rad, trebalo da rastereti građane obaveze prikupljanja hrpe potvrda za ostvarivanje socijalnih prava, ali i da osigura da pomoć dobiju oni kojima je zaista potrebna.
Međutim, Institut alternativa je na predstavljanju analize o socijalnom kartonu prošle godine upozorio da ovaj informacioni sistem nije obuhvatio dodjelu jednokratnih socijalnih pomoći. To znači, da ne postoji objedinjena evidencija primalaca ove pomoći ni u socijalnom kartonu, pa uvođenjem sistema nijesu spriječene zloupotrebe u najmanje transparentnoj oblasti socijalnih davanja, zaključuju u Institutu alternativa. Na ovo je upozorio i bivši ministar rada i socijalnog staranja u Vladi izbornog povjerenja Boris Marić, zaključujući da kompletan sistem jednokratne pomoći mora da završi pod kišobranom informacionog sistema u Ministarstvu rada i socijalnog staranja.
Prema informacijama sa početka novembra, kroz socijalni karton izdato je oko 350 hiljada rješenja.
Autorke: Maja Boričić, Ana Komatina
Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).
Korupcija u javnim institucijama je, iz perspektive građana, realnost crnogorskog društva. Preovlađujuća većina smatra da je zastupljena i u političkim i u drugim javnim institucijama dok manje od polovine navodi nevladine i međunarodne organizacije.
Imajući u vidu socijalnu poželjnost odgovora i pravne posljedice koje sa sobom može vući priznavanje učešća u korupciji, zabrinjavajuće je da u prosjeku svaki peti građanin otvoreno govori o tome da je u proteklih godinu dana dao poklon (22%), novac (15%) ili učinio uslugu (18%) javnom službeniku da bi riješio svoj problem.
Iako većina građana ne odobrava korupciju, manje od polovine (44%) nikada ne bi pristalo na ovakav vid razmjene.
Institucije koje bi trebalo da rješavaju ovaj problem građani uglavnom smatraju nedjelotvornim u tom pogledu – Agenciju za sprječavanje korupcije kao nedjelotvornu navodi 57% građana koji su upoznati sa njenim postojanjem, dok Specijalno državno tužilaštvo kao nedjelotvorno u rješavanju korupcije percipira njih 56%.
Takođe, mišljenje velikog broja građana je da ove institucije ne tretiraju sve javne službenike jednako i da veću zaštitu imaju oni koji pripadaju vladajućim partijama – ovaj podatak je posebno izražen kada je u pitanju procjena nepristrasnosti Specijalnog državnog tužilaštva – njih 53% smatra da povoljnije tretira javne službenike koji su u vladajućim partijama.
Treba dodati i da je rad Agencije nepoznanica za čak četvrtinu građana Crne Gore.
Istraživanje javnog mnjenja je za potrebe Instituta alternativa sprovela Agencija Ipsos. Projekat «Ka efikasnijoj borbi protiv korupcije» finansijski je podržala Ambasada Kraljevine Holandije.
Zajednički konsultativni odbor civilnog društva Evropske unije i Crne Gore je pozvao državne institucije da preispitaju usvajanje odredbi koje bi u ozbiljnoj mjeri ograničile sprovođenje javnih rasprava.
Milena Milošević, naša istraživačica, učestvovala je krajem decembra na sastanku Zajedničkog konsultativnog odbora civilnog društva Evropske unije i Crne Gore.
Na sastanku je prezentovala naše ključne nalaze i sugestije za unapređenje reforme javne uprave, uključujući i učestvovanje građana u donošenju odluka.
Ona je podsjetila da je Vlada, van planiranih aktivnosti Strategijom reforme javne uprave, na sjednici 16. novembra 2017. godine utvrdila predlog izmjena Zakona o državnoj upravi.
Predlog predviđa da se javna rasprava neće sprovoditi ”kad se zakonom, odnosno strategijom uređuju pitanja iz oblasti odbrane i bezbjednosti i godišnjeg budžeta; u vanrednim, hitnim ili nepredvidljivim okolnostima; kad se zakonom bitno drukčije ne uređuje neko pitanje.”
Predložene zakonske izmjene takođe su uvrđene bez javne rasprave.
“U pogledu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj upravi, ZOK poziva državne organe Crne Gore da preispitaju usvajanje odredbi koje bi u ozbiljnoj mjeri ograničile dobru praksu sprovođenja javnih rasprava”, piše u Deklaraciji koju je ovo tijelo usvojilo na posljednjem sastanku, koji je organizovan 19. decembra 2017. godine u Briselu.
Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj upravi je trenutno u skupštinskoj proceduri.
Poslanik Željko Aprcović je uložio amandman, kojim se predlaže da se umjesto eksplicitne zabrane sprovođenja javnih rasprava u prethodno opisanim situacijama, predlagačima ostavi mogućnost da procijene da li je javna rasprava neophodna ili ne.
“Predloženim amandmanom se, ipak, daje mogućnost da se i u navedenim situacijama sprovodi postupak javne rasprave, s tim što ista nije obaveza za obrađivača zakona ili strategije”, piše u obrazloženju amandmana.
Ipak, ni ova norma ne bi suštinski otvorila proces donošenja odluka o planiranju budžeta ili propisima iz oblasti bezbjednosti, koji se tiču svih građana, jer bi nadležne institucije arbitrarno odlučivale da li da u proces donođenja određenih zakona ili strategija uključe građane ili ne.
Stoga, Institut alternativa još jednom apeluje na Skupštinu da ne usvoji izmjene zakona, koje su utvrđene bez učešća građana, a kojima se značajno ograničava prostor njihovog uticaja na donošenje odluka.
S obzirom na jedan od naših ciljeva, da ostvarimo dodatnu vrijednost u svom redovnom nadgledanju rada javne uprave i doprinosimo stvaranju jednakih šansi za sve, posebno ohrabrujemo nevladine organizacije koje se bave rodnom ravnopravnošću, zaštitom i unapređenjem prava osoba sa invaliditetom, zaštitom prava iz radnog odnosa da se prijave za pridruživanje mreži.
Nakon parlamentarnih izbora 2016. godine, opozicija ima više poslanika u Skupštini Crne Gore nego ikada ranije u modernoj istoriji Crne Gore. Opozicija ima više glasova koji učestvuju u raspodjeli mandata (najmanje rasutih glasova) nego ikada ranije. Sada je podržava značajno uravnoteženija identitetska struktura birača. Najkrupnija pitanja koja dijele opoziciono biračko tijelo su ostavljena iza nas.
Ivana Bogojević iz Instituta alternativa objašnjava da se u državnim organima jednokratna socijalna pomoć ne dodjeljuje iz sredstava socijalne zaštite, već iz novca namijenjenih pojedincima, u skladu sa pravilnikom o jedinstvenoj klasifikaciji računa za državni i opštinske budžete. Ovakva budžetska klasifikacija, zaključuje ona, u koliziji je sa odredbama Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, koji kao oblike materijalne pomoći definiše: materijalno obezbjeđenje, ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć, troškove sahrane, zdravstvenu zaštitu i jednokratnu novčanu pomoć. Bogojević ističe da je i na lokalnom nivou situacija slična, pa dodjela pomoći podliježe slabijoj kontroli i volji pojedinaca.
“Član 37 stav 2 jasno propisuje da se ovo pravo (na jednokratnu socijalnu pomoć) ostvaruje u skladu sa kriterijumima i po postupku koje propisuje nadležni organ državne uprave; dok se u trećem stavu kaže da visinu pomoći određuje centar za socijalni rad zavisno od potrebe pojedinca , odnosno porodice i materijalnih mogućnosti države”, pojašnjava advokat.
