Zdravlje i politika

Stevo MukKrajem ovog mjeseca biće godinu dana od kada sam ostao bez oca. Poslije očeve smrti ostala su brojna pitanja u vezi sa medicinskom brigom i nebrigom tokom gotovo pedeset dana borbe za život. Što smo mi mogli drugačije? Što su ljekari mogli drugačije? Da li je sve moralo baš tako? Jedna draga osoba mi je rekla: “Jedno kajanje ti ne gine”. Ljudi koji su izgubili svoje najbliže razumjeće o čemu govorim. Pokušavam da sebe i ovaj tekst oslobodim ličnog osjećaja, nepravednog krivljenja drugih i uopštenog odnosa prema zdravstvenom sistemu. Zato ovaj tekst i pišem danas, godinu dana poslije, isključivo sa željom da podstaknem na promišljanje o pitanjima unapređenja kvaliteta zdravstva u Crnoj Gori.

Tokom tih pedeset dana naučio sam mnoge stvari i promijenio mišljenje o mnogo čemu. Stavove o nekim pitanjima sam trajno izgradio ili potvrdio. Jedan stariji ljekar, načelnik jedne od klinika Kliničkog centra, mi je krajem prošle godine kazao: “Najveći dio onoga što ovdje radimo odrađuje se zahvaljujući ljudima koji ovdje rade. Inače, što se tiče onoga što nam je na raspolaganju, Klinički centar bi trebalo sjutra zatvoriti”.

Govorio mi je i o činjenicama koje se odnose na vrijeme kada je zgrada Kliničkog centra projektovana i izgrađena za tadašnju, daleko manju populaciju Podgorice, o problemima mentaliteta i odnosa prema pacijentima. Da li će ovaj ili neki drugi ljekar o ovome govoriti javnije i glasnije? Ne vjerujem. Da li će se nešto značajnije promijeniti? Sumnjam.

Dovoljno je pogledati barake u parku Petrovića u kojima su smještena neka odjeljenja Kliničkog centra, da bismo vidjeli bijedne uslove u kojima rade ljekari i liječe se pacijenti. Dovoljno je proviriti na prijemno KC pa čuti kako je često primitivizam dobrodošlica zabrinutim ljudima. Jednako kao što je nehumana vožnja pacijenata dugim hodnicima, pretrpanim holovima i prastarim liftovima prema i iz operacionog bloka.

Najveći broj ljudi makar jednom u životu će dospjeti u neku od zdravstvenih ustanova ili će se u njima naći zbog dragih osoba. Zato je pitanje kvaliteta zdravstvenih usluga pitanje za sve građane – pitanje javne politike. To je pitanje zdravstvene politike – što nam javne ustanove mogu ponuditi i za koliko novca koji treba da izdvojimo kroz obavezno zdravstveno osiguranje. To je i pitanje i budžetske politike – kapitalnog budžeta za zdravstvene objekte, pitanje visokog obrazovanja (na primjer: da li je za Crnu Goru finansiranje sopstvenog medicinskog fakulteta racionalan izbor?).

Čitam izvještaj o radu Kliničkog centra za period 2007-2011. Navodi se: “Značajna i veoma ograničavajuća restrikcija finansijskih sredstava u 2010. i 2011. godini, koja ozbiljno prijeti održavanju postojećeg nivoa zdravstvene zaštite”.

Ministarstvo finansija i Fond za zdravstvo su najavili smanjenje finansija za zdravstvene ustanove u narednim godinama. Vidio sam da su ljudi koji vode KC negodovali. Koliko glasno? Bolno odzvanjaju novinski naslovi “Insulina samo do kraja mjeseca”, “U Kliničkom mjesecima nema tumor markera”, i slični. Prisjećam se da smo tokom tih prokletih pedeset dana prošle godine bili pozivani iz KC da kupimo različite ljekove, najčešće relativno jeftine i uobičajene, koji uz to “imaju da se kupe u apoteci u krugu KC” ili da obavimo analizu u privatnoj laboratoriji.

Građani imaju pravo da znaju kakav je stvarni kvalitet zdravstvene usluge koju mogu očekivati danas u crnogorskim zdravstvenim ustanovama. U kojoj mjeri protokoli koji se primjenjuju kod nas odgovaraju najnovijim standardima, koje zdravstvene usluge ovdje ne mogu dobiti. To uključuje i pravo pacijenata na procjenu rizika od planiranih operacija, podatke o statistikama preživljavanja, mogućnost da na osnovu tačnih podataka donose odluku o životnim pitanjima.

Istraživanja javnog mnjenja govore da je zdravstveni sistem visoko na ljestvici povjerenja građana. Svakodnevni razgovori sa ljudima govore suprotno. Ljudi nose novac ljekarima bez dileme. Kao što ga veliki broj njih bez problema prihvata. Koliko smo samo puta rekli ili čuli “ovdje se samo liječi onaj koji mora”, “za sve mimo prehlade treba ići van Crne Gore”.

Nekada smo nepravedni, vjerujući da je inostranstvu sve mnogo bolje. Znam da naši ljekari spasavaju brojne živote i donose zdravlje mnogim pacijentima. Međutim, vjerujem da postoji ogroman prostor da se spasu još mnogi životi i unaprijedi zdravlje ljudi.

Pomogla bi kvalitetna i kontinuirana javna i stručna rasprava, borba protiv negativne profesionalne solidarnosti među ljekarima, borba protiv korupcije u zdravstvu, udruživanje pacijenata, buđenje ljekarske komore, itd.

Vjerujem, takođe, da bi se moglo još više uraditi ako se organizuju i povežu ljudi koji žele da svoje nezadovoljstvo funkcionisanjem zdravstvenog sistema pretvore u pozitivnu energiju za njegove promjene.

Stevo Muk
Predsjednik Upravnog odbora

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.