Osim velikih priča o demokratskom dijalogu, u svrhu izgradnje izbornog povjerenja neophodno je pozabaviti se javnim politikama u tančine, kako za četiri godine ne bismo ponovo došli u situaciju da se nekoliko mjeseci pred izbore pokušava uvesti red u oblasti kojima se političari inače bave samo sporadično.
Dvije hiljade šesnaesta je godina izbora, a izborno povjerenje njen lajtmotiv.
U središtu pažnje je dijalog o stvaranju uslova za fer i poštene izbore. Iako je neupitno da u Crnoj Gori postoji potreba za stvaranjem većeg povjerenja u izbore, postoji opasnost da donosioci odluka ostanu zaronjeni u simbolima, koji građane tek zapljusnu u svakodnevnom mimohodu od posla do čekanja na zaradu i naplatu Limenke.
Velike priče su u igri. Politički subjekti parlamentarnog dijaloga. Kontrola korišćenja javnih resursa. Izborni proces. Istina je da sistemski problemi zahtijevaju sistemska rješenja. Međutim, i u ovom slučaju, na neki način, manje je zapravo više.
Kako to funkcioniše?
Afera Snimak je stara već četiri godine, ili, politički gledano, jedan izborni ciklus. Prvoklasan primjer preplitanja javnih resursa i privatnih partijskih prćija, koji je s pravom dobio razmjere afere.
Jednim dijelom, Institut alternativa je ovaj romantični zagrljaj države i partije, od 2012. godine naovamo, pomno pratio na primjeru zapošljavanja u državnim organima. Posao je, međutim, daleko od jednostavnog. Opozicioni političari koji možda uđu u tzv. prelaznu vladu, ne bi trebalo da imaju iluziju da će za nekoliko mjeseci raskrinkrati godinama taloženu praksu zloupotreba pri zapošljavanju u državnim i lokalnim organima, regulatornim agencijama, javnim ustanovama i preduzećima u kojima država ima većinsko vlasništvo ili čiji je osnivač. I da, istina je, ovo su sve različiti organizacioni oblici koji obitavaju u glomaznom javnom sektoru. Ne postoje jedinstvena pravila koja se primjenjuju na funkcionisanje javnih institucija i organizacija.
Možda bi nekih pravila i bilo da su se građani, poslanici i opozicioni zagovarači ikada zapitali šta je bilo, primjera radi, sa Analizom položaja organizacija koje vrše javna ovlašćenja, koju je Vlada trebalo da donese još prije nekoliko godina, sa deklarisanim ciljem da se bori protiv tzv. agencifikacije Crne Gore i slabljenja vladavine prava.
Možda bi vjerovatnoća izbijanja nove afere Snimak bila smanjena da su se donosioci odluka osvrnuli na upozorenja da ne postoji osnovni preduslovi za shodnu primjenu Zakona o državnim službenicima i namještenicima na lokalni nivo. Nije za toliko čudenje da ne postoje potpuni podaci o stanju u lokalnim upravama, iako su i Institut alternativa i Zajednica opština ranije upozoravali da u pogledu pravnog statusa zaposlenih na lokalnom nivou nema potpune pravne sigurnosti jer je pojam „shodno“ isuviše apstraktan.
Apstrakcija i pravne praznine su pogonsko gorivo za korupciju, zloupotrebu javnih resursa i ostale afere oko kojih se vode veliki parlamentarni dijalozi. Ipak, one su samo krajnje ishodište nagomilanih malih propusta, koje potiskuju razni novogovori političkih partija. Na drugoj strani, nije popularno i ekonomično govoriti o “sitnim” stvarima, kao što su međusobno uvezivanje baza podataka Ministarstva finansija i Uprave za kadrove ili procjena učinka javnih politika na osnovu precizno formulisanih indikatora.
Jedina razrađena inicijativa koja je došla od opozicije u cilju unapređenja zapošljavanja u javnoj upravi temeljila se na površnoj procjeni da je za fer zapošljavanje dovoljno uzeti u obzir prosječnu ocjenu tokom studiranja. Plagijati i seminarski radovi za 20 eura nemaju ništa sa tim.
Izuzetak je dosta razrađena debata o neposrednim uslovima za efikasno i transparentno sprovođenje izbora, kao što su elektronska identifikacija birača ili vođenje biračkih spiskova. Međutim, za ono što će se desiti u narednom četvorogodišnjem periodu, jednako je bitno i sve ostalo.
“Sitnice koje život znače” – možda je kliše, ali itekako primjenjiv na ovih dana popularnu oblast izgradnje provjerenja u izborni proces. Tačno je da se radi o izbornom procesu, koji ne lebdi izolovano u jednoj vremenskoj tački, već se gradi vremenom, naročito u odnosu na savremeno shvatanje odgovornosti i legitimiteta vlasti, kao kontinuiranog prava građana da traže i dobiju odgovore o primjeni onog što im je obećano.
U toku je priprema nove Strategije reforme javne uprave za period do 2020. godine, dokumenta koji će biti kišobran za mnoge stvari koje Vlada namjerava da uradi do narednih izbora, a u kojima se prepliću složeni odnosi države, biznisa i građana. Institut alternativa je Ministarstvu unutrašnjih poslova, koje priprema ovu Strategiju, dostavio 40 strana komentara. Obradili smo mnoge teme, ponekad do sitnih, tehničkih detalja, koji se itekako uklapaju u “meta-narativ” o neophodnosti izgradnje izbornog povjerenja. Vlada, nažalost, uporno odbija da usvoji neke ključne mjere, kao što su smanjenje diskrecionih prava ministara i praćenje smjena službenika na rukovodećim mjestima u postizbornom periodu. To su ljudi koji će u naše ime donositi odluke od izbora do izbora, a život tada ne bi trebalo da stane.
Niti interesovanje političkih partija i civilnog društva za zloupotrebu javnih resursa.
Milena MILOŠEVIĆ
Istraživačica javnih politika
Tekst originalno objavljen u rubrici Forum dnevnog lista Vijesti
