Tortura nad Aleksandrom Pejanovićem ne smije ostati nekažnjena

Aleksandra Pejanovića, našeg sugrađanina, u dva navrata su brutalno pretukli, po svemu do sada poznatom iz sudskog postupka, pripadnici specijalne interventne jedinice policije dok se nalazio u državnom pritvoru u stanici policije u Podgorici, tzv. Betonjerci, od 31. oktobra do 2. novembra 2008. godine. Sudski vještaci (bilo ih je tri) kod Pejanovića su utvrdili 19 teških i lakih tjelesnih povreda po cijelom tijelu.

Poslije punih pet godina i 11 mjeseci suđenja, 9. oktobra 2014, tri nedjelje prije nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja, Viši sud u Podgorici je pravosnažno presudio da su tri policajca zadužena za obezbjeđenje Pejanovića u “Betonjerci” izvršili krivično djelo zlostavljanja putem pomaganja i osudio ih na po tri mjeseca zatvora. Oni su otvorili vrata specijalcima koji su došli da pretuku Pejanovića (nisu ih onemogućili) i nisu prijavili što se dogodilo. Do kraja suđenja, sva trojica osuđenih policajaca kao i dvojica u međuvremenu oslobođenih, tvrdili su da se u spornom periodu nije desilo ništa sumnjivo i da Pejanović nije ni povrijeđen. Jedino je policajac Goran Stanković svjedočio da se prebijanje dogodilo i da je naređenje stiglo ”s vrha”. Ovaj čovjek, jedini do sada poznati ”zviždač” iz policije, tamo više ne radi. Tvrdi da je službu napustio zbog pritiska i prijetnji po svoju bezbjednost.

Iako je sud utvrdio da su policajci krivi jer su pomogli da se dogodi prebijanje i nisu učinili ništa da ga spriječe, odlučio je da ih kazni minimalno, sa po tri mjeseca zatvora, iako je mogao da im izrekne kazne do tri godine. Sud je tako postupio suprotno međunarodnim standardima i izričitoj preporuci Komiteta protiv torture Crnoj Gori da kazne moraju biti srazmjerne ozbiljnosti zločina. Ako se osuđeni policajci budu dobro vladali u zatvoru, sva je prilika da će tamo boraviti svega dva mjeseca, a i to ako ne bude donijet neki novi Zakon o amnestiji ili ih ne pomiluje predsjednik Filip Vujanović.

Može li iko ozbiljno očekivati da ovako blage kazne ubijede druge policajce da ne postupaju po nezakonitim naređenjima da terorišu građane? Da li se ovako hrabre građani da prijave policijsko zlostavljanje?

Ne zaboravimo da je Unutrašnja kontrola policije 2009. godine, pod upravom Zorana Tomčića (sada direktor Forenzičkog centra Uprave policije), utvrdila da u slučaju Pejanović policajci nisu prekoračili ovlašćenja, i tako očigledno zaštitila kriminalce u policiji, što je takođe krivično djelo isto kao i ovo za koje su prošle nedjelje osuđena trojica policajaca.

Ni šest godina nakon ovog zločina ne zna se ko je naredio prebijanje Pejanovića, ni ko su pripadnici specijalne interventne jedinice koji su sproveli takvo naređenje. Budimo sigurni da svi još uvijek rade u policiji, pod upravom direktora Slavka Stojanovića i pod okriljem ministra Raška Konjevića, koji do sad nisu učinili ništa poznato javnosti da se batinaši ili nalogodavci kazne.

Dodatno zabrinjava to što su visoki državni zvaničnici – premijer Milo Đukanović i tadašnji direktor policije Veselin Veljović (sada savjetnik za bezbjednost predsjednika države) opstruirali istragu, jer nikada nisu postupili po nalogu tužioca i dostavili spisak pripadnika interventne jedinice koji su u vrijeme zločina bili na dužnosti.

Međutim, kako je primjetio Evropski komitet za sprječavanje mučenja (CPT), to što premijer i direktor policije nisu htjeli da sarađuju, ne znači da je nadležna državna tužiteljka – Ljiljana Klikovac (nedavno izabrana za rukovoditeljku Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici), trebalo odmah da odustane, umjesto da, na primjer, izda nalog za pretres, procesuira one koji opstruiraju istragu, sasluša sve pripadnike interventne jedinice, itd. Podsjećamo i da je CPT tražio detaljne odgovore od crnogorskih vlasti o ovom pitanju, ali se Vlada na to oglušila (vidi u nastavku).

Pošto je i pravosnažno utvrđeno da se zločin u odnosu na pokojnog Aleksandra Pejanovića desio, kao i to da su nalogodavci i batinaši ostali nekažnjeni, u cilju uspostavljanja povjerenja u vladavinu prava u Crnoj Gori, Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković bi nastavak istrage u ovom slučaju morao da postavi visoko na listu prioriteta. Kada su izvršioci krivičnih djela službenici policije, sva odgovornost je na državnom tužilaštvu da obezbijedi nepristrasnu istragu. Gospodin Stanković bi morao da utvrdi i odgovornost nadležnih u državnom tužilaštvu za dosadašnje nedjelotvorno procesuiranje ovog slučaja.

Akcija za ljudska prava, Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica

Centar za građansko obrazovanje, Daliborka Uljarević, izvršna direktorica

Institut alternativa, Stevo Muk, predsjednik Upravnog odbora

DODATAK 1:

Osobe koje su u vrijeme izvršenja ovog zločina bile nadležne da procesuiraju odgovorne i danas pokrivaju iste funkcije, ili su u međuvremenu unaprijeđene u državnoj službi:
Milo Đukanović, tadašnji i sadašnji premijer, u vrijeme ovog zločina direktor Uprave policije je odgovarao direktno njemu, a ne ministru unutrašnjih poslova (Uprava policije tek 2012. godine ulazi u sastav Ministarstva unutrašnjih poslova);
Ljiljana Klikovac, tada Osnovna državna tužiteljka, čiji je rad CPT kritikovao u izvještaju, nedavno je izabrana za rukovodioca Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici; Vrhovna državna tužiteljka u vrijeme zločina, od aprila 2008. do aprila 2013. bila je Ranka Čarapić;
– Veselin Veljović, tadašnji direktor Uprave policije, sada na funkciji savjetnika predsjednika države Filipa Vujanovića;
– Zoran Tomčić, tadašnji šef Unutrašnje kontrole policije, sada na funkciji direktora Forenzičkog centra Uprave policije.

DODATAK 2:

Izvod iz izvještaja CPT-a o posjeti Crnoj Gori 2013, u dijelu koji se odnosi na slučaj Pejanović (prevod HRA), original dostupan na: http://www.cpt.coe.int/documents/mne/2014-16-inf-eng.htm

Napomena: Odmah po objavljivanju izvještaja, 22. maja 2014, HRA je pismeno zatražila od Vlade Crne Gore da prevede izvještaj na crnogorski i objavi ga na svom sajtu, ali to do danas nije učinjeno. Takođe, Vlada Crne Gore nikada nije obezbijedila detaljne odgovore na pitanja koja joj je povodom ovog slučaja postavio CPT, ili bar u okviru ostalih odgovora na izvještaj nije objavila i te odgovore.

CPT izvještaj, tačka 20: “U toku posjete 2013, delegacija je ispitivala jedan poseban slučaj koji se tiče navodnog prebijanja osobe X u novembru 2008. u podgoričkoj policijskoj pritvorskoj jedinici.

Policija je X lišila slobode 30. oktobra 2008, nakon njegovog učestvovanja u masovnim protestima u Podgorici, i prebacila ga u policijsku pritvorsku jedinicu poznatu kao “Betonjerka”. Prema različitim svjedočenjima, neidentifikovana grupa od deset maskiranih policajaca iz specijalne interventne jedinice ušla je u njegovu ćeliju dva puta (izmedju 31. oktobra i 2. novembra 2008) i izložila ga udarcima nogama, rukama i palicama. Pregledan je od strane doktora nakon izlaska iz policijskog pritvora 5. novembra 2008. i kombinacija 19 težih i lakših povreda je zabilježena na njegovom cijelom tijelu (što je kasnije potvrdio i sudski forenzičar). Državni tužilac u Podgorici inicijalno je pokrenuo istragu 6. novembra 2008. i podigao optužnicu 1. septembra 2009. za mučenje i zlostavljanje protiv 6 policajaca koji su bili na dužnosti sa zadacima čuvanja u pritvorskoj jedinici tokom perioda kada je X bio u policijskom pritvoru. Tokom suđenja u Osnovnom sudu u Podgorici, jedan od optuženih policajaca je izjavio da je mučenje X “naručeno sa vrha” i da je u dva navrata izvršeno od strane neidentifikovanih članova interventne policije. Državni tužilac je tražio od direktora policije 15. juna 2010, i u dva navrata direktno i od samog premijera, da dostave imena policajaca iz interventne jedinice policije koji su bila na dužnosti 31. oktobra i 2. novembra 2008. Međutim, delegacija je obaviještena od strane državnog tužioca da nije dobio odgovor na ove zahtjeve. I, koliko je delegacija mogla utvrditi, sve je ostalo na tome.

Komitet je takođe primijetio da je Unutrašnja kontrola policije (UK) zaključila u martu 2009. da nijedan od policajaca uključen u navodno prebijanje X nije prekoračio svoja ovlašćenja.

Očigledno, navedeni zaključci kao i nespremnost visokih zvaničnika da obezbijede tužilaštvu informacije koje su neohodne za krivičnu istragu su izuzetno zabrinjavajući. Istovremeno, može se postaviti pitanje da li je tužilaštvo imalo drugačija sredstva na raspolaganju da bi pribavilo potrebne informacije (npr. izdavanjem naloga za pretres).CPT bi želio da dobije detaljne informacije od crnogorskih vlasti po ovom pitanju.”

Odgovor Vlade Crne Gore, Ministarstvo unutrašnjih poslova:

“Pokrenut je sudski postupak pred Višim sudom u Podgorici protiv trojice policajaca za koje se sumnja da su fizički zlostavljali X. Nakon žalbe koja je dostavljena Višem sudu, Osnovni sud je donio oslobađajuće presude za pomenute policajce. Slučaj je proslijeđen Višem sudu što je dovelo do suspenzije policajaca, koji će ostati suspendovani sve do okončanja predmeta.”

DODATAK 3:

Izjava advokata Dalibora Kavarića

Povodom odluke Višeg suda u Podgorici, kojom je potvrđena osuđujuća presuda Osnovnog suda u Podgorici, trojici policajaca za prebijanje Aleksandra Pejanovića u pritvoru, u podgoričkoj stanici policije u Podgorici, tzv. Betonjerci, u periodu od 31. oktobra do 2. novembra 2008. godine ističem:

Za predmetno djelo osuđeni su najniži i najmanje odgovorni službenici policije koji nisu imali dovoljno jaku zaštitu da budu oslobođeni. Činjenica je da policajci Leković, Kljajević i Paunović nisu direktno prebili Pejanovića, međutim oni po prirodi svoje službe nisu imali privilegiju da budu posmatrači ovoga događaja već su morali preduzeti sve mjere i radnje da spriječe prebijanje. Iako službenici Leković, Kljajević i Paunović nisu direktni izvršioci već su praktično sporedna šteta u ovom događaju, ipak, odgovornost ovih službenika je u tome što su svojim ćutanjem i prikrivanjem direktnih izvršilaca, pokušali pomoći tim izvršiocima, odnosno oni su se na taj način saglasili sa njihovim radnjama prebijanja.

Ono što u ovom događaju ne ostavlja utisak zadovoljenja pravde je činjenica da oni koji su u mraku, krvnički prebili bespomoćnog čovjeka i dalje nesmetano rade u policiji i dalje su u prilici da prebijaju ljude, jer praksa i iskustvo nesumljivo svjedoče da zločinac, iako se pod uticajem okolnosti privremeno primiri, ipak na kraju, uvijek ponavlja svoj zločin. Takođe, utisak zadovoljenja pravde grubo kvari i činjenica da i oni koji su mogli osmisliti i narediti ovakav gnusan zločin i dalje nose uniforme i zaštićeni svojom anonimnošću i pomiješani sa drugim službenicima policije svojim daljim radom i boravkom u policiji, opterećuju tu policiju, namećući joj hipoteku službe u kojoj se mogu desiti takve gadosti.
U konačnom sve dok se ne otkriju i ne procesuiraju hladnokrvni zločinci koji naređuju i rade naprijed opisana djela, to će i ogromna većina časnih policajaca u očima građana, biti neosnovano osumljičena da je spremna na takve radnje.

Dalibor Kavarić, advokat

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.