Strah i sreća

Najnovije istraživanje javnog mnjenja “Balkan Monitor” koje je u zemljama Zapadnog Balkana sprovela agencija Gallup Europe u organizaciji Evropskog fonda za Balkan pokazalo je zabrinjavajući trend u pogledu slobode izražavanja u Crnoj Gori. Naime, čak 64 % ispitanika smatra da se većina ili mnogi ljudi plaše da slobodno izraze svoje političke stavove. U ranijem istraživanju iste agencije ovaj podatak je iznosio 50 %. Riječ je o najvećem procentu na Zapadnom Balkanu!

Tako izgleda da nas proces evropskih integracija, konsolidacije demokratskih procesa, kakav takav ekonomski razvoj ne čine slobodnijim individuama, već naprotiv.

Ranija istraživanja koja je sproveo CEDEM takođe su pokazala da je diskriminacija po osnovu političkog uvjerenja najčešći oblik diskriminacije, a da je diskriminacija po ovom osnovu najprisutnija prilikom zapošljavanja.

Kada ove podatke stavimo u kontekst činjenica saopštenih u Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu Crne Gore za sticanje statusa kanididata kako je naša javna uprava „visoko politizovana“, kao i činjenice da u javnom sektoru radi preko četvrtine ukupnog broja zaposlenih, onda dobijamo jasniju sliku o uzrocima tako visokog stepena neslobode.

Vjerujem da u osnovi ovakvog odnosa prema slobodi izražavanja stoji svijest o nepromjenjivosti državno partijskog sistema koji kad hoće da pomogne zaista pomogne, a kad neće onda primijeni zakon. Ne treba zaboraviti da među zaposlenima u privatnom sektoru većinski nastalom, razvijenom i opstalom na državno partijskim monopolima i privatnim vezama, takođe postoji snažna svijest o poželjnom političkom mišljenju i ograničenjima slobode izražavanja i političke akcije.

U takvoj situaciji gdje još uvijek prečesto čujete one stare mudrosti „ne talasaj“, „ ne žuri“, „ne moraš ti biti prvi koji će nešto da kaže“, „ ima ko misli o tome“, „ ne mora znati svako što misliš“ razvila se svijest da je korisnije, oportunije, svrsishodnije, racionalnije ne govoriti, ćutati i čekati. Drugim riječima, da se nesloboda isplati.

Neki drugi odgovori iz istraživanja ne korespondiraju sa očekivanim nezadovoljstvom ovakvim stanjem, dok s druge strane govore o tome da nesloboda većinu ipak ne boli toliko koliko bi očekivao neki civilni ili politički aktivista.

Zato u istraživanju Gallupa kod naših građana prosječno zadovoljstvo životom raste, pa je na skali od 0 do 10, ono sada na nivou 5.5 gotovo kao u susjednoj Hrvatskoj (5.6), a najveće od 2006. godine od kada se ovo istraživanje sprovodi. Treba li isticati da je povjerenje koje naši građani imaju prema Vladi daleko najveće u regionu, pa joj čak 70 % ispitanika uglavnom ili u velikoj mjeri vjeruje.

Možda objašnjenje leži u riječima Ivana Krasteva napisanih u uvodniku predstavljanja ovogodišnjeg Gallupovog istraživanja “Građani regiona su naučeni da žive u disfunkcionalnim državama, u demokratijama sa lošom upravom u kojima razvijaju umjetnost življenja u podnošljivom nezadovoljstvu”.

Bojim se da je razvoj umjetnosti podnošljivog nezadovoljstva postao u Crnoj Gori i razvojna šansa i vrhunski umjetnički domet i poželjna mjera odnosa prema svijetu koji nas okružuje.

Ipak, umjesto prezira prema ljudima koji svoju koru hleba ( kruha, hljeba itd) čuvaju i ne govore, vrijedi raditi na ubrzavanju procesa depolitizacije i uvođenja sistema zapošljavanja i napredovanja zasnovanog na zaslugama, ubrzavanju privatizacije kroz balansiranu proporciju učešća nespornog inostranog kapitala, racionalizaciju broja zaposlenih u javnoj upravi.

Ipak, ništa neće pomoći oslobađanju zarobljene slobode izražavanja kao uspostavljanje prakse smjenjivosti vlasti. Onda kad se demokratska smjena vlasti utemelji u svijesti ljudi kao iskustvo, kao stvarnost, onda će se i sloboda pojaviti na mjestima gdje je bilo teško očekivati. Višedecenijski kult lidera i sveprisutne državne partije najveća je brana slobodi mišljenja I izražavanja.

Oslobađanje je preduslov ne samo održivog konkurentnog političkog sistema već prije svega same suštine civilnog društva. Već sam na ovim stranicama pisao da nam se lako može dogoditi da se civilno društvo isključivo sažme u malobrojnim profesionalnim organizacijama pored kojih neće biti manjih, sporadičnih, građanskih inicijativa I akcija. Kao što danas mnoge političke partije žive kroz uski profesionalni sastav političara i zaposlenih, a bez partijske baze i veze sa građanima.

Neophodno je otvaranje svih struktura (državnih, stranačkih, civilnih, privrednih), uklanjanje monopola i osnaživanje konkurencije, smanjivanje državnog miješanja, osnaživanje sindikalnih organizacija i mehanizama zaštite radničkih prava, snažnije povezivanje medija i građana.

Ako oni koji odlaze i oni koji će ih zamijeniti, u svim strukturama, budu imali strateški, liderski, emancipatorski odnos prema ovim pitanjima, možda bi istorija mogla jednog dana o njima suditi na način koji bi ih smjestio značajno više nego što se to danas može suditi po doprinosu koji daju oslobađanju Crne Gore i njenih građana, bez obzira na to koliko su sami doprinijeli ovakvom stanju.

Stevo Muk
Predsjednik Upravnog odbora

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.