Smjene rukovodilaca, kao čin sankcionisanja za nedostatak rezultata i ozbiljne propuste, imaju smisla samo ako: smijenjeni nisu “pomjereni” na drugo rukovodeće mjesto; i drugo, mnogo važnije, ako su na njihovo mjesto došli bolji, profesionalniji, sposobniji službenici. U protivnom, smjena ne mijenja ništa, a sve okolnosti koje su izazvale smjenu ostaju “u kući”. I takva nam je praksa. Budući da nema ozbiljnog ocjenjivanja u državnoj upravi, rukovodioci se najčešće postavljaju bez stručnih kriterijuma, bez naročitih zasluga, bez rezultata koji ih preporučuju, potom smjenjuju bez objašenjenja, i postavljaju drugi na isti način. Problemi ostaju i vrte se u krug sa ljudima koji se takođe vrte po različitim organizacionim jedinicama i organima.
Krenimo od posljednjeg primjera smjena u policiji. U ovom državnom organu su možda i najučestalije i najkonfuznije smjene, budući da su posljedice propusta drastičnije i građanima vidljivije. Ali da li iko misli da će novi šef Sektora kriminalističke policije umjeti bolje od prethodnog da spriječi eksploziju automobila u blizini vrtića u sred bijela dana? Naravno da je neko morao da odgovora za sve alarmantno što se dešavalo u posljednje vrijeme, ali smjenama smo još daleko od rješenja problema. Pravo pitanje je da li se u dovoljnoj mjeri tretiraju uzroci za propuste. Ako se radi o nedostatku kapaciteta policije, da li se radi na Strategiji upravljanja ljudskim resursima, da li se analizira koje vještine nedostaju? Potrebno je temeljno preispitati sistem zarada, i sistem ocjenjivanja, jer policijski službenici čiji se rad adekvatno ne vrednuje, i koji su svjesni da se ne napreduje na osnovu objektivnih zasluga, nemaju interes da daju puni doprinos službi. Ključna je transparentnost, i građani i ostali zaposleni u organu moraju da znaju po čemu je unaprijeđeni bolji od svih ostalih.
Sa druge strane, 2014. godina je završena naprasnim odlaskom direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost, Bora Vučinića. Do danas javnost nije dobila nijednu ozbiljnu informaciju o tome šta se desilo. Umjesto toga nastavljaju se umnožavati zabrinjavajuće pretpostavke o razlozima ostavke, koje unose novi talas nepovjerenja u ANB. Ne zvuči nimalo ubjedljivo da se radi o činu “lične ostavke” i “zasićenju poslom” jer Vučinić nije sačekao ni da se izabere novi direktor, nije se javno izjasnio o razlozima ostavke, a nije ni prisustvovao sjednici Savjeta za odbranu i bezbjednost na kojoj je tema bila njegov odlazak. Ono što je važno u svemu ovome je posmatrati kako se sistem “ponaša” u ovoj situaciji. Za početak, postoje dvije osnovne teorijske mogućnosti za ovu smjenu/ostavku – da Vladi više ne odgovara Vučinić, ili da Vučiniću više ne odgovara Vlada.
Prva, uobičajena pretpostavka bi bila da je Vučinić napravio propust, problem, predstavlja prepreku za reforme ANB, i Vlada hoće da ga “kazni”, i postavi drugog da nastavi njegov posao. U tom slučaju, Vlada je dužna da obavijesti javnost o tome, jer ANB nije ničija privatna firma i u državnoj upravi se ne mogu ljudi postavljati i smjenjivati bez odgovornosti prema građanima koji sve to plaćaju. Da li ćutanjem Vlada sebi ostavlja prostor da Vučinića postavi na neko drugo rukovodeće mjesto? U atmosferi kada novinske stubce pune teorije o tome da je ANB u sprezi sa organizovanim kriminalom, u sprezi sa Rusima, i kakva sve ne, Vlada svojim arbitrarnim odlukama ne doprinosi smanjivanju tenzije.
Druga teorijska opcija bi bila da Vučinić izrazio protivljenje prema nekoj od Vladinih odluka koje se odnose na ANB, da je odbio da radi, ili nastavi da radi nešto što se od njega traži, i razlike u mišljenju su dostigle nivo međusobnog isključivanja. Ključno u tome je razumjeti da, u ovom trenutku, ne postoji nijedan efikasan institucionalni mehanizam koji bi podržao Vučinića ili drugog funkcionera koji nije saglasan sa politikom Vlade. Savjet za odbranu nije uspio institucionalno da doprinese rješavanju ovog pitanja. Predsjednik Vlade i predsjednik države su bili protiv toga da se uopšte razgovara o ovoj temi. Rezultat iznuđene sjednice je svođenje ovog pitanja na, maltene, lični odnos premijera i sad već bivšeg direktora koji će oni sami da riješe, a ne državno pitanje. Iako su predstavnici opozicije najavljivali bavljenje ovim pitanjem u Odboru za bezbjednost i odbranu, parlamentarna većina takođe nije imala interesovanja da razgovara o ovome.
Sviđalo se nekome to ili ne, Vučinić je dao svoj doprinos i reformi Vojske, dok je bio na čelu Ministarstva odbrane, i reformi ANB-a. Činjenica je i da NATO standardi za obavještajni sektor nisu baš neke prezavidne visine, ali sudeći po izjavama stranih zvaničnika, uglavnom je ispunjeno to što traže. Iz ovoga slijedi poruka zaposlenima u državnoj upravi: svako je zamjenjiv i nebitan, a rezultati i kvalitet ne znače ništa.
Svaka vlada sanja da ima neograničenu moć, da radi šta hoće, kako hoće i da ne odgovara, ali je takva praksa građanima neprihvatljiva. Izazovi po integritet, poštovanje profesionalnih standarda i principa su puno veći od npr. rizika za korupciju, jer se propisi ne krše samo za lične potrebe, nego i za račun države, odnosno vlasti. Zato mora da postoji sistem koji reaguje predvidljivo, ograničava svaku samovolju i podstiče profesionalizam.
Dina Bajramspahić
istraživačica javnih politika
Tekst originalno objavljen u sekciji ,,Forum” dnevnog lista Vijesti
