Odomaćila se ideja nacionalne podjele vlasti, kao da je pravedna raspodjela i “prirodno pravo” da svako ima udjela u vlasti onoliko koliko ga ima u društvu. Šta bi sa programima?
Ide se i korak dalje, pa se provlače i teze da građani imaju ljudskih prava proporcionalno svom nacionalnom učešću u društvu – “ravnopravni” su koliko su “zastupljeni”. Novi poslanik državne skupštine u predizbornoj emisiji 27.8. je rekao: “Rafet i Meho će uvijek odlučivati o sudbini Crne Gore, ali onoliko koliko im pripada, proporcionalno koliko ima manjinskih i svih drugih naroda u Crnoj Gori.” Oguglali smo na to pa većini i ne para uši. Suština je da nije važno da li si u pravu ni šta je istina, važno je koje si nacionalnosti i koliko vas je. Ime mijenja sve.
Ideja nacionalne podjele vlasti je najprimitivnija od svih mogućih izbornih ponuda koje bi mogle postojati. U normalnom demokratskom društvu na izborima se takmiče ideje a ne nacije i religije. Izbori nisu nacionalno prebrojavanje. Zamislite na trenutak, hipotetički, da smo svi Ljudi. Čime bismo se sve bavili, šta bi sve gradili, postigli, kako bi živjeli, kad ne bi morali da se neprestano nadgornjavamo oko toga ko smo i šta smo. Svi neprestano u ofanzivnom i defanzivnom položaju. I neću da kažem da ne postoje opravdanja i razlozi, svako će naći za sebe, samo pitam dokle će ovo ovako i da li primjećujete koliko svi gubimo zbog toga.
Ma kako to birokratski i tehnokratki zvučalo, ideja profesionalizacije i deopolitizacije javne uprave je superiorna u odnosu na svaku drugu. Imamo li zajedničko razumijevanje da radna mjesta u upravi treba da popunjavaju isključivo oni koji imaju potrebno znanje, iskustvo i specijalizaciju u datoj oblasti, bez obzira na partijsko, vjersko ili bilo koje drugo lično svojstvo? Da li stvarno? Ili je pobjeda na izborima osvajanje plijena koji pripada partijama? Odoše principi kroz prozor.
U (dalekoj?) budućnosti koju još ne vidim ali priželjkujem, javna uprava treba da radi vrijedno kao mravinjak, da i ne diže glavu da pogleda ko je došao na vlast, jer im to ništa ne mijenja. Imaju svoju nadležnost i svoj zakon koji im određuje postupanje. Sve ostaje isto, rukovodioci se mijenjaju, stil i finese, ali zakon diktira rad a ne vlastodršci. Takav integritet mora da se gaji, podržava, vrednuje, neće doći sam od sebe. Svaki pojedinac mora da brani svoju tvrđavu utemeljenu na znanju i zakonu. U tome treba da leži ponos.
Umjesto toga, danas u društvu preovlađuje teški cinizam. Usamljeno je zalaganje za koncept strogog profesionalizma i uopšte vjerovanja u mogućnost postojanja pojedinaca koji rade za dobrobit svih. Ne, bolje “naš” bilo kakav, nego “njihov” pa makar bio i stručan. Zastanimo na trenutak kod te misli da primjetimo koliko je to poražavajuće za jednu zajednicu. Trijumfuju nacionalizam i partitokratija.
Svi u upravi moraju da služe svih 600,000 građana/ki i na društvu je da vrši pritisak da tako bude. Građansko društvo mora da bude budno. Ako ministar saobraćaja napravi put, tih putem ću hodati ja, kao i svi drugi narodi i narodnosti. Ako ne napravi, neće biti ni za mene ni za druge. Samo postojanje ili nepostajanje puta, škole, ambulante, bolnice, biblioteke, pozorišta, smije biti kriterijum i cilj. Uprava koja je servis svih građana/ki i orijentisana ka konkretnom unaprijeđenju kvaliteta života. Ne dajmo da ovu frazu otrcaju nego da se ispuni.
Vlast ne smije da bude staratelj koji opslužuje svu svoju djecu direktnom pomoći (posao, socijala, subvencija, nabavka). Na taj način se održava nezdravi klijentelizam koji zarobljava društvo i derogira kvalitet i postignuća u svim oblastima života i rada. Teško je sačuvati integritet sa ispruženom rukom. Dužnost vlasti jeste da popravi šanse onima koji su iz bilo kojeg razloga u neravnopravnom položaju, ali strateški, a ne praveći od uprave socijalnu službu za zbrinjavanje mahom manje kompetentnih partijskih aktivista. Takvi, svjesni nedostataka u svom znanju, nisu brana političkom uticaju u pitanjima u kojima bi struka morala da caruje.
Umjesto stvaranja zavisnika od vlasti, zadatak javne uprave je kreiranje pretpostavki za dostojanstven život – javnim politikama kojima obezbjeđuje jednake šanse svoj svojoj djeci da steknu znanja i vještine kojima će “stati na svoje noge” i ostvariti svoje potencijale. Državni intervencionizam mora da bude opšteg karaktera a ne u korist partikularnih interesa. Na Balkanu sve ovo zvuči idealistički i “školski” ali to je realnost, recimo, skandinavskih zemalja. Hajde da se barem zagledamo u nešto bolje.
Takođe nije sporno da javna uprava treba da bude slika društva, da odražava sve nacionalnosti, seksualne orijentacije, pol, rod, invaliditete, hobije i bilo koje druge različitosti u društvu. To je poželjno, ali mora se graditi društvo u kojem će ta lična svojstva biti irelevantna i usputna, a ne presudna za izbor. Vidljivost svih predstavnika društva je važna, ali nikada na uštrb znanja i sposobnosti za obavljanje posla. Zato treba da bude nula tolerancija za partitokratske i nacionalistički motivisane poteze.
Alternativa je da od Crne Gore napravimo Bosnu i Hercegovinu, disfunkcionalnu državu, koja se ne može iščupati iz kandži nacionalne podjele vlasti. To je model javne uprave zasnovan na nacionalnom ključu umjesto na meritokratiji. Bez povjerenja u ikog “tuđeg”. On produbljuje razlike, insistira na njima, živi od produžavanja konflikata i krčka na tihoj vatri trajnu međusobnu suprotstavljenost, kako bi opravdao svoje postojanje. Svaki nivo vlasti u BiH predstavlja mini konfederaciju zavađenih etničkih grupa i dovodi do kolapsa uprave. Građanski rat produžen dijalektičkim sredstvima. Stavljanje nacionalnog ispred stručnog predstavlja poraz ljudskog.
Uprava treba da nam prioritetno zadovolji goruće životne potrebe koje su nadnacionalne – dobre škole, bolnice, putevi, kultura i sport, zdrava životna sredina… Valjda se i kao podijeljeno društvo možemo dogovoriti toliko. A do kvaliteta se stiže samo stvarnom otvorenošću prema svima koji mogu da doprinesu zajedničkom dobru i nikako drugačije.
Budućnost nije napisana, zavisi od svih nas. Mir će trajati dok neko nekome opet ne gurne prst u oko. Ko će biti prvi?
Autorka: Dina Bajramspahić, istraživačica javnih politika u Institutu alternativa
Tekst je originalno objavljen u dnevnim novinama ”Vijesti” i na portalu Vijesti.
