– i druga aktuelna pitanja o reformi tužilaštva
Nije dobar scenario da predsjednica Vrhovnog suda “instalira” svog kandidata/kandidatkinju za Glavnog specijalnog tužioca, kako se špekuliše u medijima, a nije dobro ni da ga izabere Vrhovni državni tužilac (VDT) po svom nahođenju. Potrebni su kriterijumi za objektivno ocjenjivanje kandidata i profesionalni rezultati kao preporuka, a pretpostavke za dobar izbor nisu još uvijek postavljene.
Iako i javni oglas kao procedura za izbor ostavlja prostora za manipulacije, on se ne može dovoditi u pitanje jer nema ozbiljnu alternativu. To je jedina šansa za lica koja ispunjavanju propisane uslove da formalno iskažu interesovanje za obavljanje odgovorne funkcije i budu javno i transparentno upoređeni. Alternativa konkursu bi bilo čisto diskreciono odlučivanje, i puna koncentracija moći u rukama donosioca odluke, a sa tim imamo dovoljno lošeg iskustva. Stoga pitanje nije da li će se Glavni i specijalni tužioci birati putem javnog oglasa, već da li su dobro postavljeni kriterijumi za izbor, i koja je procedura za izbor između onih koji su ispunili uslove. A tu je problem.
Naime, nakon prijave na oglas, Predlogom Zakona o specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) je predviđena je jedna vrsta “ocjenjivanja” kandidata bez davanja ocjena – jer Predlogom zakona nije propisano davanje bodova za kriterijume. Drugim riječima, Tužilački savjet će da “cijeni” kandidate kvalitativno, prema kriterijumima i podkriterijumima, i neće se moći odrediti koji ukupan “skor” je dobio koji kandidat. Predlog zakona propisuje da, na osnovu mišljenja institucija iz kojih dolaze kandidati i intervjua, Tužilački savjet “donosi odluku”. Nije propisano tačno kako i da li se pravi rang lista.
Kada bi kriterijumi bili detaljnije postavljeni i bliže se odnosili na konkretne vještine i sposobnosti koje su od značaja za rad SDT, što sada nije slučaj, sasvim bi svejedno bilo da li sa liste kandidata koji su ispunili uslove, VDT davao predlog za Glavnog specijalnog Tužilačkom savjetu ili bi Tužilački savjet na osnovu bodovanja imenovao direktno onog koji ima najviše bodova.
Tokom javne rasprave o Nacrtu zakona o SDT, Institut alternativa je zastupao rješenje da se Glavni i specijalni tužioci ne biraju samo iz reda državnih tužilaca jer je Državnom tužilaštvu prijeko potrebno “otvaranje” i raznovrsnost u iskustvima i pristupima, kako bi odgovorilo na postavljene izazove. Pozitivno je što je Vlada prihvatila taj predlog i omogućila sudijama i advokatima da se prijave za ove pozicije. Nema sumnje da najteži zadaci stoje pred specijalnim tužiocima, i da od njihovog rada ili nerada u narednom periodu zavisi da li ćemo napredovati u pregovorima ili ne. Bio bi dobro da upravo ta činjenica bude motivacija za prijave zainteresovanih.
Tako dolazimo do pitanja odgovornosti. Postoji tendencija u javnosti da se uloga Vrhovnog državnog tužioca preuveličava preko svake (objektivne) mjere. Osim što je nemoguće da VDT radi sve, zna sve, odlučuje o svemu i odgovara za sve, takođe je i nefunkcionalno, jer ne podstiče ostale da daju svoj maksimalni doprinos. Time se pravi višestruka šteta samom Državnom tužilaštvu jer stvara gomilu neodgovornih koji se kriju iza VDT-a a uredno zauzimaju mjesta.
Upravo zato je pohvalno što se započelo sa praksom češćeg javnog istupanja samih državnih tužilaca koji govore o svojim predmetima i svom radu. Za bolje rezultate Državnog tužilaštva je ključno insistirati na odgovornosti svakog pojedinca i težište pažnje pomjeriti na objektivno mjerenje učinaka svih tužilaca i rukovodilaca, i individualnu odgovornost. Umjesto toga, do sada je bila praksa u radu Državnog tužilaštva da se neprestano insistira na subordinaciji (podređenosti nižih tužilaca višim) i Ustavnoj “jedinstvenosti” tog organa koji, tako bukvalno shvaćeni, prave od državnih tužilaca marionete. Posebno kada tužioci znaju da im dalje napredovanje u hijerarhiji zavisi od “poslušnosti” i strpljivosti. Subordinaciju treba vidjeti kao zakonsku mogućnost regulacije, a ne redovan način funkcionisanja, naročito kada je riječ o Specijalnom tužilaštvu – gdje se prednost mora dati specijalizaciji u odnosu na hijerarhiju. S tim u vezi, a imajući u vidu važnost postizanja rezultata u domenu borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, treba propisati da Glavni specijalni tužilac odgovara i podnosi izvještaje i Parlamentu i nadležnom odboru, a ne samo VDT-u i Tužilačkom savjetu.
Takođe, treba imati u vidu da će novim Zakonom o državnom tužilaštvu u još većoj mjeri upravljanje Državnim tužilaštvom biti podijeljeno između VDT-a, rukovodilaca tužilaštava (a Glavni specijalni tužilac je jedan od njih) i Tužilačkog savjeta. O odgovornostima Tužilačkog savjeta, koje donosi važne odluke sa dugoročnim posljedicama, se ne govori dovoljno. Tužilački savjet kao kolektivno tijelo za upravljanje Državnim tužilaštvom će, između ostalog, utvrđivati broj državnih tužilaca u svim tužilaštvima, ocjenjivati tužioce i rukovodioce, odlučivati o njihovom napredovanju i disciplinskoj odgovornosti, starati se o njihovoj edukaciji, razmatrati pritužbe na njihov rad, obezbjeđivati korišćenje pravosudnog informacionog sistema, itd. Iako ovim tijelom predsjedava sam VDT, on može biti preglasan od strane ostalih članova, ali to ne treba da ga sprječava da pred Tužilačkim savjetom pokreće reformske procese i podnosi predloge za koje neće uvijek imati većinu.
Dina Bajramspahić
istraživačica javnih politika
Tekst originalno objavljen u sekciji ,,Forum” dnevnog lista Vijesti
