U Crnoj Gori cvjeta korupcija. Kao država i društvo najmanje smo uspješni u iskorijenjivanju one na visokom nivou, iako ni protiv ”sitne” nemamo odgovarajući lijek. Uspješna borba protiv ove pojave primarno podrazumijeva veći broj krivičnih prijava, potvrđenih optužnica, presuda i utvrđene odgovornosti, što u potpunosti pomjera fokus sa dosadašnjih, prvenstveno, zakonskih unapređenja, na aktivnosti policije, sudova i Tužilaštva. A u ovom trouglu institucija malo šta funkcioniše kako treba. Saradnja između policije i Tužilaštva, uključujući i razmjenu podataka, je izuzetno slaba. Ustaljena je praksa odugovlačenja sudskih procesa, pa izostaju presude i u slučajevima gdje su istrage urodile plodom. Tužilaštvo je izuzetno pasivno, a o tome svjedoči mali broj istraga koje se sprovode na inicijativu ove institucije, nepostupanje po navodima o zloupotrebama iz izvještaja državnih institucija ili medija, opadanje broja potvrđenih optužnica za krivična djela sa elementima korupcije, kao i prenošenje jednog broja predmeta iz godine u godinu. Uz sve to, prisutna je i selektivnost u borbi protiv korupcije na visokom nivou, odnosno gotovo isključivo postupanje nadležnih organa u slučajevima kada je politička podrška očigledna.
Upravo kako bi odgovorila na ove izazove, Vlada je krenula u formiranje novog institucionalnog okvira, koji podrazumijeva uspostavljanje Agencije za borbu protiv korupcije i Specijalnog državnog tužilaštva, i sve nade polaže u njih. Stoga bi samo postojanje ovih institucija trebalo nedvosmisleno svima da nam pokaže čvrstu opredijeljenost za borbu, pa će korupcija kao čarobnim štapićem nestati iz društva. Otuda su ovih dana sve oči uprte u izbor glavnog specijalnog tužioca, koji će biti na čelu SDT, a neposredno odgovoran VDT-u. Tri kandidata: tužiteljka, sudija i advokat. Jedna sa iskustvom “na vrhovnoj poziciji” za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali bez rezultata koji bi joj bili preporuka za novi izbor. Drugi je favorit Vrhovnog državnog tužioca, koji se “pesnicama” izborio da se ”pita” u izboru, pa zato blagu prednost moramo dati njemu. Treći, kako se kalkuliše ovih dana u medijima, koga podržava DPS, što bi opet mogla biti ”zamka” kako bi se mislilo da je izabran kandidat bez neposredne podrške vladajuće partije. Takav zaključak se nametnuo i pri izboru rješenja za imenovanje glavnog specijalnog tužioca, budući da je oštra polemika između VDT-a i tadašnjeg ministra pravde više izgledala kao ”kamufliranje” onoga što DPS zapravo želi, a to je, ipak, malo više diskrecionog prava u izboru, na čijoj god strani, a malo manje fokusa na stručnim kvalifikacijama kandidata.
Bilo kako bilo, izborom glavnog i deset specijalnih tužilaca koji očekujemo do kraja mjeseca, uz usvajanje zakona o Specijalnom državnom tužilaštvu sa početka godine, biće stvoreni institucionalni i zakonski preduslovi za organizaciono čvršću i kompaktniju strukturu Tužilaštva za borbu protiv korupcije na visokom nivou i organizovanog kriminala. Ipak, kao što se može vidjeti iz primjera zemalja koje su više odmakle u procesu demokratizacije od nas, jasno je da je ovo tek mali korak i da će se u praksi ponovo javljati problemi sa početka priče. Otklon od takvih praksi je ključ za uspjeh. Postoji nepopularna sintagma u političkom diskursu koja je lijek za sve ove boljke, ali hajde da je izbjegnemo i upotrijebimo riječnik rezultata.
Šta onda treba raditi? Nedavno sam zamoljena od studentkinje sa Univerziteta u Jorku da odgovorim na nekoliko pitanja u vezi sa integracijom i demokratizacijom zemalja Zapadnog Balkana. Jedno od pitanje je glasilo: ”Šta čini Hrvatsku drugačijim primjerom u procesu integracije u EU? Mentalitet? Da li su Hrvati više Evropljani od ostalih naroda Zapadnog Balkana?” Možda. Ali, evo kako izgleda taj mentalitet na primjeru hrvatskog specijalnog tužilaštva. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, USKOK, do 2012. godine dostigao je stepen osuda u 95% slučajeva i krivično gonio bivšeg premijera, bivšeg zamjenika predsjednika, bivše generale i druge visoke zvaničnike. Akcenat je na funkcijama, ali i na ”bivši”. Politička podrška za rad ovog tijela je obezbjeđivana sporo. Prvobitna rješenja kojim su uređene nadležnosti USKOK-a mijenjana su dva puta kako bi se obezbijedila dobra saradnja sa policijom i sudovima.
Ključna postignuća Hrvatske u borbi protiv korupcije nam govore da nam predstoji iscrpna borba sa mentalitetom, klijentelizmom, višedecenijskom kontrolom svih državnih struktura od strane jedne političke partije. Dugačak je put od zakona do USKOK-a. Ili, institucije su te koje bi trebalo da budu nedodirljive, a ne javni funkcioneri.
dr Jovana MAROVIĆ
Koordinatorka istraživanja u Institutu alternativa i članica radne grupe za poglavlje 23
Tekst originalno objavljen u sekciji ,,Forum” dnevnog lista Vijesti
