Nepromišljeni eksperiment ne može riješiti ozbiljne probleme u preduzećima kojima je povjereno najvrednije što ova država ima
U Crnoj Gori postoji (najmanje) 57 preduzeća u većinskom državnom vlasništvu, čiji je ukupni neto rezultat za prošlu godinu bio minus od deset miliona. Zapošljavaju preko 12 hiljada ljudi, na zarade troše gotovo 200 miliona godišnje, a o tim ljudima država nema evidenciju, ni o broju ni o zaradama. Imaju preko pola milijarde eura kredita za koje je garantovala država i koji mogu pasti na teret budžeta, a koliko duguju mimo garancija, država ne zna. Nešto znamo jedino o poreskom dugu jer su na crnoj listi najvećih poreskih dužnika deset državnih preduzeća na samom vrhu.
Preduzeća kojima je povjereno najvrednije što ova država ima su mahom skupi, glomazni i nefunkcionalni sistemi, ostrva javnog sektora mimo nadzora i partijske tvrđave u kojima se smjenjuje straža zavisno od rezultata izbora.
Šta je doprinos nove Vlade da se riješi ovaj problem? Preduzeća su data u ruke partijama nove većine, a problem je umnožen tako što su osnovana tri nova državna preduzeća, uz još dva u najavi. Ministarstvo kapitalnih investicija prikuplja podatke, ali samo o dvadesetak preduzeća u njihovoj nadležnosti.
Jedno od novih preduzeća je i Montenegro Works, osnovano preko noći, a predstavljeno kao sistemski odgovor na problem upravljanja državnim preduzećima i ispunjenje preporuke međunarodnih partnera.
Preporuka sa kredibilne adrese da se osnuje privredno društvo koje će da dovede u red ostala preduzeća jednostavno ne postoji (na stranu što u RIA obrascu izričito kažu da se ni sa kim nisu konsultovali tokom osnivanja). Postoji smjernica OECD-a da država treba da obezbijedi centralizaciju vlasničke funkcije, ali u vidu državnog organa ili koordinacionog tijela različitih resora, a da to ne znači centralizaciju pravnog vlasništva. Drugim riječima, tijelo bi bilo zaduženo za nadzor i regulatornu politku, ne za vlasništvo nad preduzećima, što je očigledno cilj Montenegro Works, iako je holding javnih preduzeća nestao iz našeg pravnog sistema 2010. godine, zajedno sa ukidanjem Zakona o javnim preduzećima.
U procjeni uticaja za Montenegro Works veći dio teksta čine pitanja na koja treba odgovoriti nego sami odgovori. Tih dvadeset rečenica ne sadrže procjene koštanja preduzeća, broja zaposlenih, biznis plan niti u primisli objašnjavaju kako će se preduzeće finansirati kada potroši osnivački ulog od 490 000 eura iz državnog budžeta (zašto baš ova suma, ni to nije objašnjeno). Kaže se da niti će poslovati na tržištu, niti finansirati iz budžeta – treći put su možda donacije, ali od koga i u kojem iznosu, ni riječi. A ako se već računa na međunarodnu pomoć u finansiranju i ekspertizi, zašto onda formirati preduzeće za nadležnosti koje u svemu priliče državnom organu? Država već prima takvu pomoć sa raznih adresa u bezbroj projekata, ali ne formira preduzeće za svaku od njih.
Šta će to moći da uradi Montenegro Works? Da postavlja pitanja drugim preduzećima, traži informacije, piše izvještaje, daje preporuke. Drugim riječima, isto što i ja, kao građanin ili član nevladine organizacije. Uz tu razliku da jedan Monteput nema nikakvu obavezu da DOO Montenegro Works dostavi ni prazan papir, ali ima zakonsku obavezu da građaninu po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama dostavi sve informacije koje traži.
Ideja da se preko Montenegro Works Vlada umiješa u rad u državnih preduzeća, niti je sprovodiva u praksi, niti je racionalno na njoj raditi pored već postojećih organa upravljanja. U sadašnjem pravnom okviru, u mreži fragmentisanih vlasničkih struktura, različitih statuta, osnivačkih akata i posebnih zakona, združenih sa partijskim menadžmentima, Vlada jedva da može ostvariti neki uticaj u sopstvenim preduzećima. Najskoriji primjer je Vladin zaključak iz aprila, da sva preduzeća uplate svoju dobit u budžet, o koji se bez ikakvih posljedica oglušilo makar 17 preduzeća pod vođstvom novih odbora direktora. Šta tek očekivati od njih kada im Montenegro Works nešto zatraži ili Vlada na osnovu njihovog izvještaja naloži? Ako se ništa sistemski ne promijeni, realnije je očekivati da će Vlada imati problem da se umiješa i u rad samog Montenegro Works.
Svako od gotovo 60 preduzeća je problem za sebe koji zahtijeva posebnu ekspertizu – ni četiri željeznička društva koja su skoro bila jedno preduzeće nemaju iste probleme. Stoga je očekivanje da će se u okviru Montenegro Works uspostaviti mreža ljudi koji će moći da pokriju sve oblasti nerealno ili barem mnogo skuplje od 490 000 eura. Takvi ljudi već postoje u različitim resorima Vlade, samo ih do sada niko nije htio iskoristiti ni uvezati, niti istinski pratiti sprovođenje zakona i zaključaka od strane preduzeća i reagovati prema onima koji ih ne poštuju.
Da bi se uveo red u oblast državnih preduzeća potrebno je more reformi, ali su najhitnije dvije: novi pravni okvir koji državna preduzeća neće tretirati kao bilo koju privatnu firmu, već prepoznati veći nivo obaveza u pogledu uloge države kao vlasnika, otvorenosti i odgovornosti, kao i formiranje centralnog nadzornog tijela, odgovornog Vladi i Skupštini. Novo preduzeće u istom sistemu je samo novi problem, a ne rješenje.
Marko Sošić
Tekst originalno objavljen u rubrici Forum dnevnog lista Vijesti.
