Državi su neophodne efikasne obavještajne i bezbjednosne službe s posebnim ovlašćenjima kako bi se zaštitila od prijetnji nacionalnoj bezbjednosti i bila djelotvornija u borbi protiv organizovanog kriminala. Mjere tajnog nadzora (MTN) omogućavaju joj preventivno djelovanje, rano otkrivanje i otklanjanje raznih oblika prijetnji. Ipak, osim što su instrument zaštite, one su i poluga moći države podložna zloupotrebi. Takvim zloupotrebama nanosi se ozbiljna šteta osnovnim vrijednostima demokratskog društva, zbog čega je potrebno vršiti stalnu kontrolu i razvijati mehanizme nadzora nad primjenom MTN.
Pod mjerama tajnog nadzora, koje primjenjuje Agencija za nacionalnu bezbjednost (u daljem tekstu: ANB), tretiraju se one mjere tajnog prikupljanja podataka za koje je potreban viši stepen autorizacije, odnosno: 1. nadzor nad elektronskim komunikacijama i poštanskim pošiljkama, koji odobrava predsjednik Vrhovnog suda; i 2. nadzor unutrašnjosti objekta, zatvorenih prostora i predmeta uz koršćenje tehničkih sredstava, koji na obrazloženi pisani prijedlog direktora ANB odlukom odobrava Vijeće sudija Vrhovnog suda. Mjere se primjenjuju kada postoje osnovi sumnje da je ugrožena nacionalna bezbjednost. Tri su oblika kontrole nad primjenom mjera: sudska, unutrašnja i parlamentarna kontrola.
Namjera autora je da analizom pravnog okvira i prakse primjene MTN ukaže na rješenja koja nijesu u skladu sa standardima i najboljim praksama u ovoj oblasti i pruži odgovor na pitanje: Koje su mogućnosti i ograničenja za vršenja nadzora sva tri nivoa kontrole nad primjenom mjera nadzora? U traženju odgovora na ovo pitanje akcentovan je parlamentarni nadzor.
