Novine koje predlaže Nacrt zakona o javno-privatnom partnerstvu nisu podsticajne, ne regulišu adekvatno nadzor nad sprovođenjem ovih ugovora i nisu zasnovane na ”naučenim lekcijama” iz dosadašnje, loše, primjene koncesione politike. Izbjegavanjem primjene Zakona o javnim nabavkama i sprečavanjem mogućnosti periodičnog uvida u stanje naplate naknada stvara se ogroman prostor za korupciju i manipulacije.
Nacrt zakona o javno-privatnom partnerstvu, koji je dat na javnu raspravu, predviđa uspostavljanje Agencije za investicije kojom se centralizuje nadležnost za koordinaciju, stručnu podršku i izvještavanje u ovoj oblasti. Ovo je pozitivno s aspekta ukidanja četiri tijela koja su trošila značajna budžetska sredstva s izuzetno malim obimom nadležnosti. Međutim, to je jedno od rijetkih unapređenja koje nudi ovaj Nacrt. Način imenovanja Savjeta ove Agencije otvara prostor za izbjegavanje angažovanja na osnovu kriterijuma stručnosti i kvalifikovanosti za rad na ovim poslovima. Dodatno, nejasno je da li Agencija preuzima kadar iz organa koji se njenim osnivanjem ukidaju.
Iako Nacrt zakona o JPP detaljno propisuje faze i elemente u pripremi i odobravanju JPP i koncesija, kao i vođenje dva različita registra (projekata i ugovora) ovo ne mora biti podsticajno ni za javna tijela, niti za investitore. Predložene izmjene ne doprinose transparentnosti. Javnost neće ni ubuduće moći da ostvari uvid u planove finansijskih otplata i kvartalno stanje kod naplate naknada, što je bila jedna od preporuka Državne revizorske instutucije prilikom revizije prihoda budžeta Crne Gore po osnovu zaključenih ugovora o koncesijama u maju 2014. godine. Tekstom, dalje, nije predviđeno ni periodično objavljivanje informacija o nadzoru nad sprovođenjem koncesija i JPP, što je važno u pravcu prevazilaženja dosadašnjih problema, odnosno višemilionskih gubitaka zbog loše koncesione naplate.
Nacrt zakona ne upućuje na Zakon o javnim nabavkama kada su procedure za izbor privatnog partnera u pitanju, već definiše nove i na drugačiji način uređuje sastav tenderske komisije. Osim što se ostavlja prostor za manipulacije kod sprovođenja tenderske procedure, ovo nije u skladu ni sa praksama u zemljama regiona i Evrpopske unije. Potrebno je unapređivati Zakon o javnim nabavkama, a ne izbjegavati njegovu primjenu kod zaključivanja višemilionskih ugovora.
Tekst, dalje, ne propisuje ni maksimalan period za zaključenje ugovora između javnog i privatnog partnera. Osim mogućnosti uvida u godišnji izvještaj o radu Agencije za investicije čije se uspostavljanje planira u periodu od 90 dana nakon stupanja na snagu Zakona, Skupština je u potpunosti izuzeta iz kontrole u ovaj oblasti.
Najzad, sama javna rasprava o ovom zakonu je skraćena na 20 dana, čime je prekršena relevantna Uredba koja uređuje učešće zainteresovane javnosti u razmatranju zakona. Nedopustivo je da se u pripremi ovako važnog antikorupcijskog zakona, nakon višegodišnjeg kašnjenja, skraćuje upravo vrijeme predviđeno za javnu raspravu.
Jovana MAROVIĆ
Koordinatorka istraživanja
