Novi Zakon o državnim službenicima i namještenicima (ZDSIN) primjenjuje se od 1. januara 2013. godine. Na osnovu ovog akta, sposobnosti kandidata treba da budu ključni osnov zapošljavanja i napredovanja u državnim organima.
Evropska komisija ocijenila je usvajanje Zakona kao uspostavljanje temelja profesionalizacije i depolitizacije javne uprave u Crnoj Gori. Glavne novine koje donosi su: strože procedure za provjeru sposobnosti kandidata za posao u državnim organima i obaveza starješina organa da, po pravilu, za određeno radno mjesto biraju kandidata ili kandidatkinju čije su sposobnosti najbolje ocijenjene. U skladu s tim, cilj ovog monitoring izvještaja je da, pregledom prve godine primjene novog Zakona, utvrdi poštovanje ovih pravila, identifikuje izazove u njihovom spovođenju i pruži preporuke za njihovo prevazilaženje.
Izvještaj se fokusira na 54 organa državne uprave i na popunu onih radnih mjesta za koja je neophodno proći kroz utvrđene procedure usmenog i pisanog testiranja, a to su radna mjesta iz kategorije ekspertski, ekspertsko-rukovodni i izvšni kadar i namještenici. Zbog drugačijih procedura koje su predviđene za izbor i imenovanje visokorukovodećeg kadra i starješina državnih organa, kao i pripravnika, koje se uglavnom svode na sprovođenje intervjua, Institut alternativa (IA) nije se bavio detaljnijom analizom ovih slučajeva. Relevantne informacije prikupljene su kontinuiranim praćenjem internet prezentacije Uprave za kadrove (UZK) i zahtjevima za slobodan pristup informacijama, koji su poslati ovoj instituciji i organima državne uprave.
Izvještaj obuhvata period od 1. januara 2013. godine do 1. januara 2014. godine, s tim što smo, u cilju potpunijeg sagledavanja zapošljavanja i napredovanja, u izvještaj uključili i podatke o ocjenama rada u određenim organima državne uprave, koje je trebalo donijeti do 31. januara 2014. godine na osnovu kontinuiranog praćenja rada državnih službenika i namještenika u protekloj godini.
Prilikom istraživanja naišli smo i na određene metodološke teškoće, koje se u najvećoj mjeri odnose na kašnjenja u odgovorima na zahtjeve za pristup informacijama, ali i na nepouzdanost odgovora od strane organa državne uprave. Primjera radi, jedno ministarstvo dostavilo je kopiju sporazuma o preuzimanju radnika s ministarstvom koje, u odvojenom odgovoru na zahjev za pristup informacijama, tvrdi da nije sklapalo takve sporazume. Takođe, praksa odgovora na zahtjeve za pristup informacijama je neujednačena kada su u pitanju organi u sastavu ministarstava, s obzirom na to da tražene informacije nisu uvijek u posjedu ovih organa već samo ministarstava u čijem su sastavu. Međutim, to nije uvijek slučaj, što otežava prikupljanje podataka.
U prvom dijelu izvještaja predstavljen je pregled podzakonskih propisa za primjenu Zakona, koji su usvojeni do 1. januara 2014. godine, i pregled ispunjenosti institucionalnih uslova za njihovu implementaciju. Drugi dio izvještaja fokusira se na kvantitativne podatke u vezi s popunom radnih mjesta u državnoj upravi, na transparentnost ovih postupaka i konkretne izazove u njihovoj implementaciji, naročito u pogledu izbora i provjere sposobnosti kandidata, ocjenjivanja državnih službenika i namještenika i u pogledu mogućnosti zaobilaženja i kršenja novih pravila. Nakon nalaza o izazovima u primjeni novih odredaba koje se tiču zapošljavanja i napredovanja u organima državne uprave, date su preporuke za unapređenje ovih postupaka.
