Ovog mjeseca obilježavamo deset godina od osnivanja Instituta alternativa. Počeli smo od nule. Pet godina nam je trebalo da postanemo relativno stabilna, a deset da, sa desetoro zaposlenih, obezbijedimo mjesto među najaktivnijim i najvidljivijim organizacijama.
Teško je govoriti o uspjesima i neuspjesima u stvarima kojima se bavimo, jer mnoge ne zavise isključivo od nas, već od onih koji imaju moć. Zato ne bi bilo fer da se ponosimo polovičnim uspjesima, niti da ostvarene promjene prisvajamo kao isključivo svoj uspjeh. Ovaj jubilej, kojem se u našem malom timu radujemo, prilika je da ponovo postavimo pitanja o promjenama, da se zapitamo gdje smo mi mogli bolje ili drugačije, a gdje su nam drugi mogli više pomoći, a manje odmagati. Problemi ovog društva i države su razlog našeg postojanja i rada, a koliko god iz vlasti tražili da vidimo ono dobro i pohvalimo, naša je profesionalna obaveza da se bavimo sistemskim slabostima, ključnim problemima i lošim praksama, i o njima javno govorimo. Zato hoćemo da kažemo kako stvari stoje u oblastima kojima se bavimo. Suprotan pristup bi bio suprotan našim nastojanjima da stvari pomjeramo unaprijed, i da ne dozvolimo da nas fasadne promjene i deklaracije uvjere kako smo daleko odmakli u ostvarenju svoje misije.
Svjedočili smo kao učesnici procesa i posmatrači neuspjehu planova Vlade da reformiše javnu upravu. Danas je i dalje više zaposlenih na nepotrebnim mjestima, a manjak na najvažnijim pozicijama. Budžetska sredstva koja se izdvajaju za administraciju na svim nivoima bi kudikamo mogla biti manja ili bolje utrošena. Finansijska situacija u opštinama svela se na presipanje iz šupljeg državnog budžeta u prazne lokalne budžete. Zapošljavanje je samo donekle regulisano u dijelu državne uprave, ali ministri još uvijek imaju posljednju riječ, dok je u najvećem dijelu javnog sektora zapošljavanje, nagrađivanje i napredovanje ostavljeno na milost diskrecione volje političkih moćnika.
Pisanje strategija i zakona i dalje se odvija tako da se ne koristi ni dio potencijala i znanja zainteresovanog dijela društva i ne propituju potrebe onih na koje se propisi i planovi odnose. Ni nove analitičke tehnike koje uvozimo, nisu nam bile garant da kako u Vladi tako i u Parlamentu nećemo praviti greške koje nas koštaju više desetina miliona.
Dok nas uporno i redovno ”vrte” od organa preko agencija do suda i nazad u potrazi za slobodnim pristupom informacijama, novim zakonskim izmjenama uvode se sve snažnijaograničenja. Još uvijek smo na začelju u otvorenosti podataka, a građani nemaju besplatan pristup cjelovitim tekstovima zakona i drugih propisa na internetu.
Nadzor nad sektorom bezbjednosti postoji samo na papiru, dok u praksi sistem odgovornosti nije profunkcionisao. Unutrašnja kontrola Policije, a naročito ANB služe kao ukras, a ne mehanizam za proaktivne istrage protiv službenika koji su zloupotrijebili svoj položaj. Tužioci i sudije i dalje ne odgovaraju za svoje nezakonite postupke, posljedično tome, ni funkcioneri za svoje. Rezultata finansijskih istraga nema na vidiku, a istrage za pranje novca su pravi izuzetak. Policija i tužilaštvo i dalje nisu proaktivni u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a Specijalno državno tužilaštvo se nakon djelimičnog uspjeha u slučaju Budva nalazi u lavirintu političko – obavještajnog spektakla navodnog državnog udara.
Kroz tri parlamentarne istrage i desetine kontrolnih saslušanja, uz opstrukcije parlamentarne većine i lutanja opozicionih poslanika, propuštene su dobre prilike za snažnije korišćenje potencijala parlamentarnog nadzora.
Važno je da se ovi mehanizmi onda kad Parlament bude u punom sastavu ne istroše pod parolom ”više je bolje” već da se ciljano upotrebljavaju, a dalje investira u kapacitete i pripremu poslanika i njihove profesionalne podrške.
Već osam godina čekamo na registar državne imovine, bez kojeg ne znamo šta sve država posjeduje. Nakon uspona i razvoja, sticanja ugleda i uticaja, višegodišnje opstrukcije imenovanja članova Senata, danas je Državna revizorska institucija, koju smo sa pažnjom i nadom podržavali svih ovih godina, pred najvećim izazovom da zadrži nezavisnost i integritet.
Desetine miliona tekuće budžetske rezerve se godišnje dijeli bez nadzora i tajno – javnost ne smije da zna kome i za koje potrebe.
U sistemu javnih nabavki stvorenom da podstiče konkurenciju i smanjuje cijene, pedeset firmi dobije više od polovine ukupne godišnje vrijednosti javnih nabavki. Dok na jedan tender se prosječno jave samo dva ponuđača, dvostruko manje nego prije pet godina, dok cijene nabavki vrtoglavo rastu, zašto su ljekovi najbolji primjer.
Nakon četiri godine utvrdili smo propast koncepta budžetske inspekcije, a slabe ili nevidljive rezultate internih revizora, čiji je (ne)rad neopravdano proglašen tajnim. Pored bolje dostupnosti informacija o budžetima na našim portalima mojgrad.me i mojnovac.me, građani rijetko učestvuju u formalno organizovanim raspravama o predlozima budžetima. Iako je uvedena napredna baza ”socijalni karton”, socijalna davanja se i dalje zloupotrebljavaju i na državnom i na lokalnom nivou.
Sve što smo radili, radili smo u ovom društvu i državi, sa svim manama i slabostima. Mi ovakvi kakvi smo, sa svim svojim ličnim i organizacionim ograničenjima. Najmanje bismo željeli da kažemo kako je ono što radimo najvažnija stvar na svijetu. Ipak, vjerujemo da smo pitanje i problem kojima smo se bavili izabrali razumno i objektivno uvažavajući stvarnost Crne Gore.
Naši uspjesi i neuspjesi i ubuduće zavisiće i od vas koji čitate ovaj tekst, od volje političara i visokih državnih službenika, razumijevanja političkih partija, fokusa i prioriteta medija, saradnje sa drugim akterima civilnog društva i podrške građana.
Stevo Muk
Predsjednik Upravnog odbora
Tekst originalno objavljen u rubrici Forum dnevnog lista Vijesti
