Dva su krupna problema koji se mogu izdvojiti analiziranjem protesta koji su se desili u Crnoj Gori krajem 2015: prekomjerna upotreba sile i nedostatak transparentnosti policije
Politički i građanski protesti koje je prošlog oktobra organizovao Demokratski front, koalicija opozicionih partija, trajali su skoro mjesec dana, sa ciljem bojkota Skupštine, tražeći ostavke Vlade i dugogodišnjeg premijera.
Mirni protesti su eskalirali u nasilne, nakon što je nekoliko pojedinaca bacilo baklje u pravcu policijskih službenika koji su čuvali zgradu Skupštine. Policija se u početku branila, postupajući u zakonskim okvirima, ali je u nastavku noći upotrebila prekomjernu silu nad građanima. Posljedice protesta pokazale su koliko postupanje policije može biti neodgovorno i represivno.
Prekomjerna upotreba sile
Na policiji je odgovornost da održavan javni red i mir tokom javnih okupljanja, vodeći računa o svom i integritetu službe. Ovo znači da, čak i ako okupljanje postane nasilno, i policija mora da reaguje, sila mora biti upotrebljena u okviru zakonskih okvira uz princip poštovanja ljudskih prava.
Ovo nije bilo slučaj u oktobru, kada su suzavac i gumeni meci natjerali okupljene građane okupljene ispred Skupštine da se raziđu. Problem je nastao jer policija nije adekvatno postupila, propuštanjem da obezbjedi sigurno napuštanje skupa, što je nanijelo štetu mnogima koji su trpjeli efekte suzavca.
Flagrantan primjer upotrebe prekomjerne sile od strane policije tokom protesta je slučaj prebijanja Martinovića, kada su ga pripadnici SAJ-a izvukli iz automobile i brutalno pretukli (video).
Nedugo nakon protesta, komandir SAJ-a, Radosav Lješković, izjavio je pred Osnovnim tužilaštvom kako ne može identifikovati članove jedinice koji su tukli Martinovića, jer su nosili maske i kacige. Osam pripadnika jedinice je svjedočilo, ali su samo dvojica ostali u pritvoru.
Dakle, Lješković nije znao koji su pripadnici SAJ-a, jedinice koju on vodi i kontroliše, brutalno tukli Martinovića. Ipak, o političkoj odgovornosti nema govora ni na višim pozicijama; ni njegovi nadređeni, Slavko Stojanović, Direktor Uprave policije, ni tadašnji minister unutrašnjih poslova, Raško Konjević, nisu smatrali da bilo ko od njih treba da preuzme odgovornost za ovakvo postupanje službenika prema građanima.
Nepostojanje integriteta i odgovornosti trojice visokih funkcionera – Lješkovića, Stojanovića i Konjevića – je opasno, imajući u vidu represivnu prirodu policijskog aparata. Ono što je dodatno zabrinjava je očigledna namera policajaca da prikriju neetičko postupanje svojih kolega. To šalje poruku da je korišćenje prekomjerne upotrebe sile modus operandi crnogorske policije, institucije koja ionako ne uživa veliko poverenje građana.
Sedam mjeseci nakon protesta, i dalje ne znamo ko su bili pripadnici SAJ-a, zbog navodne nemogućnosti identifikacije i ćutanje policijskih službenika. Ko zna koliko bi ova sramotna tišina potrajala da Zaštitnik ljudskih prava i sloboda nije podnio krivičnu prijavu protiv komandira SAJ-a, nakon čega Osnovno tužilaštvo podiglo optužni akt protiv Lješkovića.
Dok su institucije i civilni sektor osudile ovakvo ponašanje policije, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Uprava policije su nastavili da pravdaju svoje aktivnosti, dok su pritom “zaboravili” da objave ave relevantne podatke vezane za upotrebu sile u noći 24. oktobra.
Nedostatak transparentnosti
Savjet za građansku kontrolu rada policije, nezavisno spoljno tijelo kontrole, reagovao je povodom “kulture ćutanja”koja još dominira policijskim aparatom.
Dva su problema koja se tiču transparentnosti. Prvi – policija nije spomenula upotrebu gumenih metaka u zvaničnoj komunikaciji sa Savjetom, u izvještaju Komisije za utvrđivanje okolnosti koje su dovele do upotrebe sile. Drugo, Komisija je naknadno dostavila izvještaj, koji je Savjet objavio na svojoj internet stranici. Nakon toga je tadašnji ministar Konjević inicirao postupak kod Agencija za zaštitu ličnih podataka, sa ciljem da se utvrdi da li je Savjet prekršio Zakon o zaštiti ličnih podataka
Iako Agencija nije utvrdila nepravilnosti, ovaj postupak ima dublje implikacijena nezavisnot institucija koje vrše spoljnu kontrolu, jer je protumačen kao pokušaj vršenja pritiska na Savjet.
Ne samo da je Ministarstvo obavezno da objavljuje i redovno ažurira spisak službenika i namještenika, objavljivanje ovog izvještaja je bilo vrlo bitno u momentu kada je Lješković odbijao da sarađuje sa Tužilaštvom. Ukoliko stremimo ka tome da izgradimo policiju koja će biti servis građana, nijedan policijski službenik ne bi smio da pokuša da sakrije svoj profesionalni identitet.
Obezbjeđivanje protesta u budućnosti
Postupanje policije mora biti u skladu sa principima zakonitoski, neophodnosti, proporcionalnosti i nediskriminacije, uz poštovanje ljudskih prava. Za pojedinačna postupanja protiv službenika moraju biti pokrenuti disciplinski postupci, dok visoki zvaničnici resornog ministarstva moraju osuditi prekomjernu upotrebu sile.
Takođe, potrebno je da se preciziraju način i uslovi koriščenja sredstava prinude, sa ciljem efikasnije kotrole upotrebe sile u budućnosti.
Da bismo osigurali dau budćnosti neće biti slučaja “nemogućnosti identifikacije službenika”, potrebno je da svi policijski sektori poštuju odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima koje se tiču identifikacije službenika. Ukoliko imamo slučajeve da određene jedinice koriste specijalne uniforme, maske ili kacige, oni bi trebalo da budu nose posebne oznake koje bi bile poznate njihovim nadređenima – simbole ili brojeve, na osnovu čega bi građani mogli da ih identifikuju i prijave potencijalne zloupotrebe.
Konačno, da bismo zaustavili (zlo)upotrebu sredstava prinude, i povećali nivo integriteta u policijskim redovima, službenici bi trebalo da imaju redovne psihološke provjere, kao i da pohađaju treninge u cilju osnaživanja kapaciteta za součavanje sa stresnim situcijama.
Aleksandra VAVIĆ and Ivana BOGOJEVIĆ
Istraživačice javnih politika
Tekst originalno objavljen na internet stranici POINTPULSE mreže.
