Sve je moglo biti drugačije. Vlada i lokalne samouprave u konsultaciji sa građanima, raspravljaju o pitanjima ekonomije, turizma, investicija. “Šta ćemo da radimo sa najvećim lokalitetima pogodnim za dalji razvoj turizma? Kako – samostalno ili traženjem investitora?; Koliko veliko (dugo, široko i visoko)? Kako uskladiti sa zaštitom prirode? Šta ćemo sa infrastrukturom (voda, struja, put)? Kako do investitora?” – Nakon što bi se na ova pitanja odgovorilo u Crnoj Gori, postigla saglasnost ključnih aktera i pripremio okvirni plan, moglo se započeti sa postupkom tendera, nakon čega bi se došlo do investitora iz UAE ili neke treće zemlje.
Ništa od navedenog se nije desilo. Vlada je očigledno uvodila projektovanog investitora na mala vrata, kuda nije smio da uđe, i čime su otvorena velika vrata, velikim sumnjama. Nastavak vladine priče je još jedan u nizu dokaza o hronično lošim odnosima sa javnošću, pokušajima da se javnost fascinira, zbuni, sludi, anestezira. Sporazumi sa UAE su potpisani, a da se nije postigla saglasnost, čak ni unutar vladajuće parlamentarne većine. Zato je bolje i odgovornije izgledalo ono što je saopštio Alabar, od onoga što nam je govorio predsjednik Vlade Spajić. Ali sama činjenica da mediji odlaze kod Alabara, da bi došli do istine, govori o nedopustivo lošem odnosu Vlade prema sopstvenim građanima.
Početna pozicija Vlade i njenog predsjednika nije nerazumljiva. Crnoj Gori je razvoj turizma strateška ekonomska grana, a već predugo nema investicija na lokalitetima koji imaju potencijal za velike projekte. Političare biramo da nešto rade, i da radom donesu ekonomski napredak. Političari hoće uspjeh, pobjede koje mogu da pokažu svojim starim i budućim biračima. Vlada hoće da radi velike stvari, da realizuje velike projekte, da radi sa velikim investitorima. Spajić istovremeno priznaje neefikasnost i sporost administracije da se nosi sa zadacima koje ovakve investicije nose, a sa druge strane ne radi gotovo ništa da to sistemski ispravlja. Vlada je krajem prošle godine pripremila Nacrt zakona o strateškim investicijama, ali ga nakon javne rasprave nije utvrdila kao predlog i uputila Skupštini na usvajanje. Umjesto zakona koji bi ubrzao postupanje administracije, dobili smo sporazume sa UAE koji propisuju izuzetke od pravila uspostavljenih nacionalnim zakonodavstvom.
Međutim, pravni sistem ne može biti suspendovan zbog jednog projekta, ma kako on velik, značajan, i potencijalno koristan bio. Kao što je neprihvatljivo da se sve češće suspenduje proces donošenja odluka o javnom interesu, koji ima svoja pravila i određeni postignuti nivo transparentnosti, učešća javnosti, organizovanog civilnog društva i građana.
Ponekad čak izgleda da Spajić ne uspijeva, ali i da mu nije stalo, da svoje odluke i prakse uskladi sa već dostignutim nivoom, makar formalnih pravila, koje je čak i prethodna vlast poštovala. Na taj način, on opravdava i potpomaže stav opozicije i njima bliskih struktura oličen u paroli “Ova vlast je loša, ako ne i gora od vlasti DPS-a”.
Protiv sam statusa quo, ili jednako sam daleko i od onih koji hoće da sve ostane “wild beauty” i od divljih investitora koji ne mare za pravila i prirodu. Vjerujem da je u interesu daljeg ekonomskog razvoja da se razvijaju ozbiljni turistički kapaciteti ne nekoliko velikih lokacija na primorju i sjeveru, u transparentnoj i konkurentnoj proceduri, u skladu sa zakonima koji uređuju zaštitu prirode, i u skladu sa infrastrukturom koja se mora blagovremeno razvijati.
Preduga je lista onih projekata koje je lokalna ili nacionalna javnost odbacila, zaustavila, odložila. Ostali smo tako već decenijama bez novih velikih izvora hidrenergije, bez najmanje četiri kolektora. Nećemo kolektor u našem mjestu, nećemo deponiju u našoj opštini, nećemo da se zaražene krave zakopaju u našem selu, već u komšijskom. I tako redom, uglavnom na sopstvenu štetu.
Ne želim da generacije posle nas vode raspravu o ovim istim temama, da kunu prethodne generacije koje nisu mogle da se dogovore i omoguće trajna i održiva rješenja.
Sada kad imamo ozbiljno upozorenje Evropske komisije da bi primjena sporazuma mogla da nas odvede dalje od EU, čini se da se Vlada i Skupština moraju učiniti dodatne napore da investicionu saradnju zadrže u ustavnim okvirima i pravilima EU.
Pred nama je nekoliko mogućih scenarija.
Prvi – sporazumi su ponovo potvrđeni u Skupštini, a u nastavku se kroz transparentan, sveobuhvatan dijalog svih zainteresovanih traže najbolja rješenja za zaštitu interesa Crne Gore, nakon čega se ulazi u konkretizaciju projekata na izabranim lokacijama. To podrazumijeva ozbiljnu analizu ekonomske opravdanosti izabranog modela investicije, uključujući i troškova infrastrukture, kao i saglasnost sa standardima zaštite životne sredine.
Drugi scenario – postupak se nastavlja bez analize ekonomske opravdanosti mogućih modela investiranja, o svemu se odlučuje u uskom krugu ljudi, zamenarujući pravila i procedure koje mogu da doprinesu kvalitetu, investicija se realizuje uprkos protivljenjima, ali na kraju ekonomsku korist ima uzak krug aktera, na štetu države, lokalne zajednice i prirode.
Treći scenario – sporazumi su potvrđeni, ali se i dalje proces odlučivanja odvija na način kao i ranije, što izaziva dalje kritike, neslaganja, podjele i opstrukcije, što u krajnjem dovodi do propasti sporazuma i investicije.
Četvrti scenario podrazumijeva da Vlada i Skupština donesu Deklaraciju da se ništa neće graditi, i da će “wild beauty” biti naša budućnost, ekološka, ekonomska i svaka druga.
Ako Skupština potvrdi sporazum u ponovljenom glasanju, nema ograničenja da se Ustavni sud izjasni o ustavnosti spornog sporazuma. Pogrešno je mišljenje, koje se čulo u javnosti, da Ustavni sud ne može ocjenjivati ustavnost zakona o potvrđivanju međunarodnog ugovora Crne Gore i treće zemlje jer u Ustavu piše “Potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva.” Takva mišljenja nisu u skladu sa ciljem navedene norme Ustava, niti sa duhom cjeline ustavnog teksta, i nadležnostima Ustavnog suda.
Kada bi takva mišljenja bila ispravna, onda bi Crna Gora i neka treća država mogle da potpišu ugovor kojim bi svoje građane obavezali da hodaju na rukama, ili propišu da se smrtna kazna može izreći i primijeniti za djela koja počine državljani država potpisnica. Vlada potpiše ugovor, Skupština ga potvrdi, a Ustavni sud nema pravo da ocijeni njegovu ustavnost? – Bio bi to apsurd, i zato je potrebno pročitati šta su o ciljevima ove norme pisali akteri procesa pripreme i usvajanja Ustava Crne Gore, ali i mišljenje Venecijanske komisije na tadašnji nacrt Ustava. A tamo piše da je cilj ove norme bio da se podigne i proširi stepen zaštite ljudskih i manjinskih prava, a ne da se ograničavaju prava ili suspenduje pravni poredak i vladavina prava.
Kakva god bila budućnost ovih naših ne(sporazuma), važno je da ova i svaka buduća vlada, uradi mnogo više da javna uprava može spremnije, fleksibilnije i efikasnije da sprovede male i velike projekte i investicije. Takođe, da vlada umjesto potcjenjivanja javnosti, ponudi dijalog kao preduslov dogovora u društvu o putevima razvoja. Bez otvorenosti, poštenog dijaloga zasnovanog isključivo na činjenicama, ne mogu se donositi odluke koje se tiču cijele zemlje.