Odavno ova država nije besmislenije namučila svoje građane kao sada obavezom vađenja novih ličnih karata. Uz stalna upozorenja i prijetnje, a na kraju i ucjenu blokadom računa, stampedo građana nije imao kud bez da se obruši na šaltere MUP-a. A zašto nam je ovo priređeno i šta smo dobili?
Kratak odgovor je – ništa. Sem administrativne glavobolje i Monty Python zavrzlamama sa aktivacijama lične karte, kodovima i sertifikatima, ništa novo ne možete danas, što nijeste mogli juče sa starom ličnom kartom; nema usluge koja je sada lakša za obaviti elektronski nešto što je to bilo ranije.
Razlog leži u činjenici što je država, dok vas je šibala da idete na šalter i vadite novu ličnu, sama sebi u beskraj produžavala rokove da vam pruži bilo kakvu smislenu e-uslugu za koju bi nova lična karta bila podesna.
Idite na portal eUprava i uvjerite se sami – pokušajte da pronađete bilo koju elektronsku uslugu za koju vam treba nova lična. Ona vam treba samo da se registrujete na portal, a nakon toga možete mirno pretraživati desetine praznih stranica u izradi – “trenutno nema rezultata” je odgovor na svaki upit.
Da vas oči ne varaju potvrđuju i sva objektivna istraživanja koja pokazuju da kaskamo, ne samo za EU, nego i za zemljama regiona u tome koliko ništa ne možete završiti elektronski. Dok premijer govori o vještačkoj inteligenciji i blokčejnu, njegovi građani čekaju u redovima pred šalterom i uživaju najmanji stepen digitalizacije usluga u regionu.
Prema izvještaju Evropske komisije, eGovernment Benchmark 2023, koji mjeri i upoređuje koliko su razvijene digitalne javne usluge, Crna Gora ima najslabije rezultate u regionu, a skoro na samom dnu od svih 35 država uključenih u mjerenje. Od 4 kategorije digitalizacije uprave koje su mjerene u izvještaju, čak u dvije smo posljednji na listi, a u preostale dvije pri samom dnu.
Po UN-ovom e-Government indexu koji mjeri nivo razvoja elektronske uprave u 193 zemlje svijeta, Danska je na prvom mjestu, Estonija na drugom, Srbija na 39, Albanija na 62, a mi tek na 81. mjestu. U dimenziji elektronskih usluga, CG je među najgorima u Evropi: od 43 zemlje, mi smo na 39. mjestu, iza Bjelorusije, a nešto malo bolji od Bosne i Hercegovine.
Po istraživanju SIGMA/OECD o kvalitetu javne uprave, Crna Gora godinama ostvaruje najslabije rezultate u oblasti digitalne uprave i kvaliteta javnih usluga, zaostajući za regionalnim prosjekom, a posebno za Albanijom i Srbijom, koje su miljama ispred nas. U indikatoru koji mjeri pružanje usluga, ove godine smo imali najslabiji rezultat u cijelom regionu.
U istraživanju koje smo mi u Institutu alternativa radili sa kolegama iz regiona, Crna Gora je na samom dnu regiona po rezultatima u pogledu pružanja usluga i digitalizacije, gdje uspijevamo da budemo nešto bolji jedino od Bosne i Hercegovine. Naše istraživanje javnog mnjenja u cijelom regionu, pokazalo je da najmanje u Crnoj Gori građani misle da mogu uticati na razvoj usluga.
Agonija naše digitalizacije će se po svoj prilici nastaviti – prema Vladinom Planu usluga za digitalizaciju iz februara ove godine, predviđena je digitalizacija ukupno 162 usluge do kraja 2027. godine ali je u dokumentu je više pažnje posvećeno objašnjenju izgovora zašto do toga vjerovatno neće doći, nego obrazloženju šta će se digitalizovati i kako. Usluge su izlistane površno, mahom bez procjene troškova, preciznih rokova i aktivnosti, a neke institucije čak nijesu htjele ni da učestvuju u izradi ovog plana i nijesu dostavile podatke – kako onda očekivati da će učestovati u njegovom sprovođenju.
Nova lična karta je prvi put pomenuta 2018. godine, sasvim iznenada i bez ikakve analize. Mjesecima smo od Ministarstva javne uprave tražili Elaborat – tvrdili su da postoji ali da nam ga ne mogu dati. Dakle, bez prethodne analize potreba, troškova i koristi, ovaj projekat je uključen u strateška dokumenta, bez tehničkih specifikacija i bez jasnog upoređivanja sa praksom drugih zemalja. Time je javnost dovedena pred svršen čin i uvučena u složen i skup projekat koji je više ličio na nepromišljenu improvizaciju nego na pažljivo planiranu reformu. Ono što je stalno ponavljano je da se radi o preduslovu da bismo razvili složene elektronske usluge javne uprave – da se uz zaštitu ličnih podataka građanin može identifikovati pred upravom i završiti svoje obaveze uz minimalan napor. Sedam godina kasnije, imamo nove lične karte, ali usluge koje su nam obećane su još uvijek tek u planu.
Priča o novim ličnim kartama je ilustracija kako teku reformski procesi u javnoj upravi – najlakše je nametnuti obavezu građanima, a obaveze države prema građanima nemaju rok.
Umjesto da dobrim elektronskim uslugama koje olakšavaju život, država motiviše građane da sami žele da promijene lična dokumenta, ona ih prvo natjera da uzmu nova dokumenta, a onda obeća da će im nekada koristiti za nešto mimo šaltera.
Građani trpe posljedice neefikasne države, koja se ne libi da im zagorča život i propiše stroge rokove, dok obećanja države da svoje procese učini bržim, jeftinijim, lakšim za podnošenje, stradaju u vrtlogu praznih obećanja, neodgovornosti, neozbiljnosti, stalnog probijanja rokova i prebacivanja odgovornosti.