U Crnoj Gori, broj zaposlenih u javnoj upravi, obrazovanju, zdravstvu, odbrani i socijalnim službama na 100.000 stanovnika veći je 2.7 puta od prosjeka u Evropskoj uniji (EU). To nam je, doduše vrlo posredno, saopštila naša Vlada, uz napomenu da podaci variraju od zemlje do zemlje i da je pokazatelj teško izmjeriti, budući da ne postoji jedinstvena definicija i obuhvat javnog sektora za sve države. Zaista, podaci bi mogli biti još lošiji po Crnu Goru da je Vlada ikada prebrojala zaposlene u javnim preduzećima.
Kao što nije.
Možda bismo mogli pomisliti kako taj podatak i nije toliko loš. Da to možda znači da su efikasnost, broj dostupnih usluga i korisničko iskustvo isto barem 2.7 puta bolji. Ipak, dobro znamo da nije tako. A zna i naša Vlada, jer je takođe svjesna podatka da je indikator efektivnosti vlade, koji mjeri Svjetska banka, značajno nepovoljniji u Crnoj Gori nego u EU.
Sve ovo je samo na drugi način saopštena opštepoznata činjenica: da imamo glomaznu birokratiju. Ključni problem je što nakon svih ovih uvida obično uslijedi: ništa.
To „ništa“ je odlično razložila Državna revizorska institucija (DRI) u Izvještaju o efikasnosti uspostavljanja optimalne administracije u procesu reforme javne uprave. Ukratko, DRI je utvrdila da je optimizacija javne uprave propala. Od svih ključnih rezultata, koji se odnose na ograničavanje broja zaposlenih planiranih kroz čak dva strateška dokumenta (za period 2016-2020. godine i za period 2022-2026. godine), jedan je ostvaren sasvim slučajno. Odnosi se na navodno smanjenje udjela zaposlenosti u javnoj upravi u ukupnom broju zaposlenih u Crnoj Gori – faktor koji je, DRI ispravno tvdi, “posljedica fluktuacija broja zaposlenih u javnom i realnom sektoru na koju nije izvršen uticaj mjerama i politikama ograničavanja broja zaposlenih”.
Posebna zanimljivost u izvještaju DRI je da su članovi jednog koordinacionog tima za primjenu strateških mjera primili naknade, iako su se sastali – nijednom. Ima li bolje inverzije reforme javne uprave? Boljeg postera za administraciju, koja se pretvara da se reformiše, i navodno nastoji da “optimizuje” sve od procesa rada do zapošljavanja, a onda umnožava navodne strukture za koordinaciju koje dobijaju naknade za ono što bi trebalo da im bude redovan posao, a čak ni to ne rade.
Osim što umnožava strukture za koordinaciju reformi koje se ne sprovode, naša Vlada voli da množi i planove. Tako je, svega nekoliko dana nakon izvještaja DRI, koji je prošao prilično nezapaženo, usvojen Dinamički plan mjera za unapređenje kapaciteta administracije u javnoj upravi za 2025-2026. godinu, u kontekstu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima.
Dugačak naziv. Zvuči ambiciozno. Implicira da plan može da bude i statičan. Ali da ovaj nije takav. Ili ipak jeste, jer je dokument u cjelosti retrospektivan, i zapravo sadrži isključivo prikaz dosadašnjih rezultata, kretanja broja zaposlenih, realizacije ranijih obaveza u procesu pristupanja EU, i uporednu praksu, koja nam je i donijela ove otrežnjujuće brojke sa početka teksta.
Na prvo čitanje, zaključci, koje je Vlada objavila prošle sedmice kao prilog primjeni ovog plana, otišli su korak dalje. Službe Vlade, organi uprave i sva ministarstva dobili su zaduženje da u roku od sedam dana dostave podatke o broju zaposlenih, starosnoj strukturi, broju zaposlenih potrebnih za zatvaranje poglavlja sa EU, ali i za druge poslove. Napomena je data da se prije oglašavanja radnih mjesta, koristi nova mogućnost uvedena izmjenama Zakona o državnim službenicima i namještenicima – a to je trajni raspored zaposlenih između različitih državnih organa.
Zvuči malo bolje. Ali samo za one koji ne poznaju važeći zakonski okvir. Jer, svi ovi “dinamički planovi” su zapravo redovne obaveze kadrovskog planiranja i popune radnih mjesta rasporedom i javnim oglašavanjem, propisane zakonom. Doduše, istina je da se ove obaveze ne poštuju, i o tome smo mi u Institutu alternativa nekoliko puta pisali, jer je posljednji kadrovski plan na nivou čitave Vlade usvojen prije pet godina.
Ali, zar nam je prag toliko nizak, da moramo da donesemo plan da poštujemo zakon?
Na drugoj strani, Vlada je, bez konsultovanja javnosti i mimo radne grupe za izmjene Zakona o državnim službenicima i namještenicima, usvojila Uredbu koja reguliše testiranje za posao u državnim organima. Ovaj podzakonski akt je uveo značajne novine u sistem zapošljavanja. Uveo je nove kompetencije čija će se procjena vršiti od strane komisija, koje bi trebalo da budu oslobođene političkog uticaja. Ne sporeći potrebu da se unaprijede standardi u ovoj važnoj oblasti, nije dobro što je Vlada, u hipeprodukciji timova koji se ne sastaju i planova koji ne donose ništa novo, propustila da uključi domaću zainteresovanu javnost u donošenje ovog važnog akta. Jer, uprkos okviru kompetencija i odredbama koje sprečavaju politički eksponirane ličnosti da ocjenjuju kandidate, kao do sada, Uredba ne donosi prijeko potrebne garancije transparentnosti i potpunog izvještavanja o sprovedenim testiranjima. A bez pouzdane procjene sposobnosti, nema ni jačanja administrativnih kapaciteta.
Na kraju, Vladi očigledno nedostaje odlučnost da isprati zapošljavanje u lokalnim samoupravama, koje gomilaju dugove za neisplaćene poreze i doprinose na zarade zaposlenih. Umjesto rezova, prilično su raskalašne u procjeni potreba: istraživanje Instituta alternativa pokazalo je da neke opštine planiraju skoro da udvostruče broj zaposlenih, a sve one za koje smo uspjeli da dobijemo kadrovske planove imaju namjeru da zaposle ukupno preko 1.300 osoba.
Zato nijedan novi plan ne može biti zamjena za odsustvo rezultata, niti ikoga ubijediti ni u privid reforme.