U nastavku pročitajte intervju sa istraživačicom javnih politika u Institutu alternativa, Dinom Bajramspahić, o policijskoj torturi i postupanju Tužilaštva:
1. Zašto i nakon nekoliko godina od nekažnjivosti za prebijanje pokojnog Aleksandra Pejanovića, takođe od strane specijalaca, sada imamo nekažnjivost specijalaca u slučaju Mija Martinovića?
Zapravo ta dva slučaja su veoma povezana u simboličkoj ravni. Upravo je slučaj prebijanja Aleksandra Pejanovića pokazao MUP-u i Policiji da se i pored ogromnog pritiska domaće i međunarodne javnosti, mogu “izvući”, proći nekažnjeno i njihova djela donekle pasti u zaborav u moru drugih problema i afera.
Svako nekažnjeno nedjelo ohrabruje da se dese druga nedjela i šalje poruku policijskim i ostalim državnim i lokalnim službenicima da će ih država zaštiti i kad postupaju nezakonito, ako budu bespogovorno branili “državne” interese. U našem slučaju, zbog višedecenijske nesmjenjivosti vlasti, nacionalni i državni interesi su poistovijećeni sa interesima vladajućih političkih partija.
Nekažnjivost policijskih službenika ima višestruke posljedice, od kojih je najveća nepovjerenje građana i njihov strah od Policije, strah da mogu biti tretirani na nezakonit način bez ikakvih posljedica po Policiju.
Prebijanje Mija Martinovića se nije desilo spontano već vrlo svjesno i sastavni je dio višesatnog zastrašivanja i divljanja SAJ-ovaca ulicama Podgorice sa namjerom da prenesu poruku da je država moćnija od demonstranata. Ta “strategija” je krajnje nedemokraska i nezakonita.
2. Da li zbilja tužioci nemaju mehanizme da “primoraju” policiju na saradnju, ili se pak ide linijom manjeg otpora?
U ovom konkretnom slučaju, Tužilaštvo je apsolutno išlo linijom slabijeg otpora, formalno i nezainteresovano sprovodilo mjere i radnje kako bi se samo stvorio privid da nešto preduzimaju a zapravo prećutno prihvatilo poruku da je ovo pitanje “od višeg državnog interesa”.
Najbolji dokaz ove tvrdnje je što smo iz odluke Ustavnog suda saznali da je državni tužilac koji je postupao u ovom predmetu saslušavao žrtve, svjedoke i 55 službenika SAJ-a i da nikome nije postavio nijedno pitanje. Drugim riječima, samo je slušao njihove izjave bez ikakve želje da istraži pojedinosti slučaja i da ih suoči sa činjenicom da postoji snimak na kojem se jasno vidi da preko dvadeset služenika SAJ-a postupa brutalno.
Osim toga, tužilac je bio dužan da procesuira SAJ-ovce i za opstrukciju istrage i za krivično djelo falsifikovanje službene isprave budući da su dali neistinitu izjavu pred tužiocem i potpisali Izvještaj o upotrebi sredstava prinude koji sadrži neistine. Tako da mehanizmi postoje i ja čvrsto vjerujem da da su SAJ-ovci bili procesuirani za ova druga krivična djela da ne bi bili tako solidarni sa kolegama koji su prekomjerno upotrijebljavali silu.
Ipak, kako bi se smanjio prostor tužilaca iz Osnovnih i Viših tužilaštava za izgovore o tome kako ih Policija ne sluša, i za njih treba zakonom propisati mogućnost da iniciraju disciplinski postupak protiv svakog policijskog službenika koji ne ispuni njihov nalog. Ovakvu mogućnost za sada imaju samo specijalni tužioci.
3. Uprkos najavama VDT-a Stankovića da će svako odgovarati za svoj (ne)rad, i dalje nema tužilaca protiv kojih su pokrenuti disciplinski postupci. Da li je zbilja sve tako savršeno u tužilačkim redovima ili i dalje nema spremnosti za tzv. čišćenje u svojim redovima?
Za sada sva obećanja o većoj odgovornosti u Tužilaštvu ostaju samo prazne riječi. U prvih šest mjeseci ove godine, disciplinski je odgovarao samo jedan tužilac za nedostavljanje podataka o imovini i prihodima u skladu sa propisima kojima se uređuje sprječavanje sukoba interesa. Državnom tužiocu je izrečena disciplinska sankcija – novčana kazna u visini od 20% od zarade u trajanju od tri mjeseca.
Nema nikakve dileme da smo u proteklom periodu imali niz kontroverznih predmeta koji su iziskivali neodložno pokretanje relevantnih postupaka protiv državnih tužilaca. Međutim, budući da se nama iz civilnog društva spočitava kako smo subjektivni i kako smo “pravni laici”, sada imamo nekoliko slučajeva u kojima su i nadležni sudovi konstatovali da neki tužioci ne rade kako treba. Naime, Ustavni sud je kontatovao nedjelotvornu istragu u slučajevima Milorada Martinovića, Branimira Vukčevića i Momčila Baranina, a Osnovni sud u Podgorici nedjelotvornu istragu u slučaju Tufika Softića. U ovim slučajevima je jasna i nedvosmislena odgovornost postupajućih tužilaca i ja očekujem hitno pokretanje postupaka za utvrđivanje odgovornosti. Dosadašnje iskustvo mi ne daje nijedan razlog da budem optimistična ali se zaista pitam kako će Tužilački savjet ostati nijem na vrlo utemeljeno obrazložene odluke sudova.
4. Kako ocjenjujete postupanje Tužilačkog savjeta u ovom i brojnim drugim slučajevima? Da li članovi zbilja nadziru rad tužilaca ili su pak samo dekor u još jednoj reformi pravosuđa?
Način na koji je Tužilački savjet pokušao da zataška kršenje zakona svog člana, prikrivanjem i da je ta tačka dnevnog reda razmatrana i prikrivanjem svoje odluke, kao što je eksluzivno objavio vaš medij, narušava i onako slabo povjerenje u njihov rad. Tumačenje po kojem su članovi Tužilačkog savjeta dužni da poštuju samo jedan crnogorski zakon je posebno problematično.
Ono što najviše zamjeramo Tužilačkom savjetu je nedovoljna rigoroznost u zapošljavanju, napredovanju i ocjenjivanju državnih tužilaca. To dovodi do toga da mi i dalje nemamo merit-sistem u Tužilaštvu, odnosno precizno mjerenje profesionalnog učinka tužilaca, na kvalitativan i kvantitativan način koji bi omogućavao temeljno obrazložene odluke o izboru kandidata. To sada nije slučaj i čak su mnogi tužioci obeshrabreni tim da “bolje prolaze” tužioci koji rade lakše predmete i “odbačaje” pa imaju bolju statistiku. Mislim da je pooštravanje kriterijuma Tužilačkog savjeta najvažnije pitanje za reformu Tužilaštva i sve dok ne budemo birali najbolje i najsposobnije za tako odgovorna mjesta, nijedna druga reforma neće imati efekta.
FOS priču u cjelini pročitajte ovdje.
