Diskriminaciju prilikom zapošljavanja u javnom sektoru je teško dokazati; ipak, slučajevi pred Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda ukazuju da je diskriminacija upravo najizraženija u oblasti zapošljavanja i radnih odnosa, dok su nacionalna i politička pripadnost najčešća svojstva zbog kojih do nje dolazi.
O diskriminaciji prilikom zapošljavanja u javnom sektoru, brojnim problemima i mogućnosti dokazivanja, u petoj epizodi podkasta Instituta alternativa (IA), pod nazivom (Re)Forma, razgovarali smo sa Sinišom Bjekovićem, Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda.
„Statistika je neumitna, i što se tiče diskriminacije ona je najviše izražena u oblasti rada i zapošljavanja“, istakao je Bjeković, ukazujući da je ta pojava zapažena i u ostalim zemljama regiona Zapadnog Balkana. Precizirao da se skoro 35 odsto predmeta koji se tiču diskriminacije upravo odnosi na ovu oblast, a da se etničko svojstvo i politička pripadnost vrlo često poimaju kao najčešći oblik diskriminacije.
Govoreći o ilustrativnim primjerima diskriminacije prilikom zapošljavanja u javnom sektoru, Ombudsman je ukazao da se susrijeću i sa slučajevima tzv. političkog revanšizma, tj. da se u nepovoljan položaj dovode pripadnici ranije garniture vlasti, što je i ranije bilo na isti način percipirano od strane onih koji nisu učestvovali u vlasti. Naveo je da je takvu vrstu diskriminacije teško dokazati, imajući u vidu širok spektar različitih funkcija i radnih mjesta unutar organa uprave, pa i teškoće da se nađe tzv. „uporednik“. Ukazao je i na slučaj diskriminacije pod okriljem sudskih institucija, konkretno, u Bijelom Polju, gdje su uspjeli da utvrde diskriminaciju u zapošljavanju pripravnika po nacionalnom osnovu.
„Moram da kažem da je postupak zaštite od diskriminacije vještina, jednako kao što je i pravna sposobnost da to učinite“, poručio je Bjeković, zaključujući da je krajnja situacija ta da ljudi često svaku nepravdu u društvu doživljavaju kao diskriminaciju, te da je to razlog više da se javlja opšte uvjerenje da se od diskriminacije ne možete zaštititi.
Odluke bez obrazloženja
Na pitanje zašto se uporno ponavlja problem da organi uprave donose važne odluke po živote građana i građanki bez adekvatnog obrazloženja, Bjeković je istakao važnost principa dobre uprave, odnosno prava na dobru odluku.
„Bez obrazložene odluke vi u suštini ne znate na čemu se temelji odluka, i nemate načina kako da odredite, odnosno opredijelite sredstvo zaštite, kako da pravni lijek podesite sopstvenim potrebama“, poručio je Bjeković.
U odnosu na procedure zapošljavanja u javnom sektoru, on je istakao da je zakonodavstvo u jednom dijelu bilo sporno, jer je predviđalo da se kandidat samo obavijesti, a ne daju posebni razlozi o tome zašto je neko primljen na rad u službu.
„To se negdje prenijelo i na našu stalnu naviku da ako je neko odradio bodovanje, ispunio formalno-pravne uslove i primijenio kriterijume – nema potrebe dalje objašnjavati šta je to navelo donosioca odluka da donese takvu odluku. To je nedopustivo iz dva razloga: jer pravo Evropske unije (pravo na dobru upravu) ne predviđa takvu odluku već traži jasno obrazloženje, ali i jer smo mi, sa druge strane, odluku sveli praktično na jedan od standarda koji se primjenjuje u samom radu Zaštitnika upravo po ovom principu. Ako smo mi to izdigli na nivo standarda, odnosno zahtjeva, onda to tako mora i biti“, istakao je Bjeković.
Problem neraspoređenih službenika
Na pitanje zašto je problem neraspoređivanja službenika, posebno izražen u radu policije, toliko uporan, Bjeković je istakao da se otvara sumnja zašto jedan dio službenika Uprave policije dugo vremena nije raspoređen, te da ako postoje razlozi sadržajni u kvalitetu rada tog službenika i problema u doprinosu rada, onda to tako i treba definisati.
„Ali, ako vi uslovno rečeno nekoga držite na „stand-by“ duže vrijeme a ne objašnjavate razloge, to je samo po sebi razlog da se zapitate šta se iza toga krije. Nama se nije pojavio veliki broj službenika Uprave policije da se žali na tu, nazovimo ga, pasivnu poziciju gdje čekaju raspored na neko mjesto – valjda očekuju da će se riješiti taj problem. Pretpostavljam da nekome nije odgovarao službenik zbog nekih stvari koje nije moguće javno reći, pa je dobio takav status, što je po mom dubokom uvjerenju zaista nedopustivo, pogotovo u jednoj senzitivnoj službi kakva je Uprava policije“, kazao je on.
Ugovori o djelu i ugrožavanje prava
Govoreći o problemu korišćenja mehanizma zapošljavanja po ugovoru o djelu u javnoj upravi, Bjeković je pozvao da se ovim problemom posvete i inspekcijski organi, ali i svi oni koji su dužni da prate finansijske tokove i rashodne strane budžeta.
„Postoji više načina da se spriječi ova zloupotreba: razlika između formalnog i fiktivnog rada je jedan od načina, a drugi je da dobijemo što više signala – sudskih postupaka koji će dokazivati da ono što ste obavili nije klasični posao“, naglasio je Bjeković, ukazujući i na niz problema sa kojima se suočavaju lica angažovana na ovaj način, od nemogućnosti da žene ostvare pravo na porodiljsko odsustvo do uskraćivanja doprinosa kojima se zaključuje osnov penzijskog i invalidskog osiguranja.
On je istakao da ne postoji samo problem sa ugovorima o djelu, nego i sa zaključenjem ugovora o radu na određeno vrijeme, pogotovo u pogledu oročavanja ugovora na tačan period da službenik ne bi prešao u odnos na neodređeno vrijeme.
U toku je izrada novog Zakona o Zaštitniku ljudskih prava i sloboda. Na pitanje o mogućim pravcima unapređenja snage preporuka ove institucije, Bjeković se osvrnuo na praksu sudova koji, i kada imaju mišljenje Ombudsmana, kažu da ono nije pravno obavezujuće i zanemaruju ga: „To je apsolutno netačno, sama činjenica što je Ombudsman ustavna kategorija valjda govori nešto o položaju Ombudsmana i njegovih akata kada je u pitanju čitav pravni sistem, ne samo sudovi. Sa druge strane, on treba da uzme u obzir mišljenje Ombudsmana, a da li će ga prihvatiti to ostaje na sudu da odluči, s tim što ako ga ne prihvata mora da ga obrazloži kao i svaki drugi akt državnog organa.“
Bjeković je istakao važnost zadržavanja autoriteta institucije Ombudsmana, navodeći da je veliki broj urgencija tokom 2024. godine indikator da su se organi oglušavali na njihov zahtjev za izjašnjenjem, ali i da kad se izjasne – ono bude šturo i ne pogađa suštinu. Novim zakonom, kako je naveo, planirana je sankcija za slučaj da se ne izvrši preporuka Ombudsmana ili organ ne podnese izvještaj o izvršavanju preporuka, iz kojeg se može vidjet da li postoje objektivni ili subjektivni razlozi za neizvršavanje preporuka Zaštitnika.
Na sljedećem linku možete pogledati epizodu podkasta.
Ovaj podkast je nastao u okviru projekta Snaženjem zahtjeva građana i građanki do meritokratije, koji Institut alternativa sprovodi uz podršku Britanske ambasade u Podgorici. Sadržaj podkasta isključiva je odgovornost Instituta alternativa i nužno ne odražava stavove donatora.