Šest godina nakon otvaranja pregovora o pristupanju, Crna Gora je i dalje primjer zarobljene države. Kao što godinama i decenijama iscrpljuje demokratsku javnost, tako Vlada Crne Gore strategiju iscrpljivanja majstorski primjenjuje na proces evropskih integracija, pri tom zloupotrebljavajući potrebu Evropske unije za novim integracijskim optimizmom.
Građani ne vide napredak u suzbijanju isprepletenosti javnih i privatnih interesa niti u razbijanju veza sa organizovanim kriminalom i korupcijom na svim nivoima upravljanja. Slabe i politizovane institucije, nekažnjivost korumpiranih funkcionera i zloupotrebe javnih fondova, državna intervencija u medijsko tržište i akcija DPS-a kojom se ugrožava nezavisnost javnog servisa, neprijateljsko djelovanje prema kritički orijentisanim NVO i napadi na njihove lidere – sve je to i dalje prisutno u Crnoj Gori, lideru u pristupanju EU na Zapadnom Balkanu.
Stoga, ključno pitanje na koje treba odgovoriti u odnosima EU i Crne Gore je: da li će Evropska unija i dalje zatvarati oči pred izostankom održivih rezultata, upornim održavanjem starih i uvođenjem novih nedemokratskih praksi.
Pohvale napretkom i uporno ukazivanje na ”liderstvo u regionu“ ne podstiču vlast da radi više i bolje niti osnažuju ili suštinski uključuju zainteresovano civilno društvo, medije i demokratsku opoziciju.
Niko ne očekuje da EU mijenja vlast u Crnoj Gori niti da utiče na političke tokove u tom pogledu, ali je prirodno i razumno očekivanje promotera evropske integracije da Evropska komisija vjerodostojno pokaže evropskoj i domaćoj javnosti da se status lidera i napredak ne mogu postići drugim sredstvima osim političkom voljom i sprovođenjem reformi koje daju održive rezultate.
Vrijeme je da regionalna saradnja, dobrosudsjedski odnosi i spoljna politika usaglašena sa EU i potvrđena članstvom u NATO, ne budu glavni pokazatelji uspjeha države i dovoljan kredit za sve očigledniji izostanak unutrašnjih demokratskih reformi.
U ovom papiru predstavljamo niz primjera koji pokazuju neuspjeh ili fasadu reformi u ključnim područjima vladavine prava, uključujući izostanak epiloga u slučajevima izbornih prevara, napumpanu statistiku uslijed nedostatka značajnih rezultata u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije i selektivni pristup ključnih institucija za borbu protiv korupcije. Oni ukazuju na potrebu za drugačijim pristupom Evropske unije Crnoj Gori, koji bi spriječio vlasti da simuliraju reforme i doveo do rezultata potrebnih za trajnu društvenu promjenu.
