Ana Đurnić, istraživačica javnih politika u Institutu alternativa, dala je intervju za Monitor o javnim nabavkama u Crnoj Gori.
1. Kako komentarišete nalaze posljednjeg istraživanja koje je izvršilo nevladino udruženje Institut alternativa, a prema kojem čak 71 odsto građana ne zna šta su to javne nabavke? Šta nam to govori?
Ana Đurnić: Ovaj podatak prilično zabrinjava, naročito ako imamo u vidu da je u odnosu na 2015. godinu ovaj broj gotovo udvostručen. Prema sličnom istraživanju koje smo radili 2015. godine, udio građana koji tada nisu znali šta su javne nabavke bio je 37%. Ovogodišnji podatak od 71% neupućenih postaje još veći kada se u ovu grupu građana uračunaju i oni koji navode netačne odgovore (poput uvoza i izvoza robe), kao i oni koji navode korupciju, pranje novca i zloupotrebe položaja, što su negativne odrednice koje valja tumačiti prije kao stav prema procedurama javnih nabavki u Crnoj Gori nego kao upoznatost sa pojmom.
Ovo ukazuje da su javne nabavke birokratski proces i administrativna “zavrzlama” koju građani prosto ne razumiju, a ne bi smjelo tako da bude. Javne nabavke čine značajan dio javne potrošnje, a plaćaju se novcem građana. One nisu mnogo drugačije od odlaska na pijacu, sa kojim se sigurno svaki građanin može poistovijetiti, ali se u javnosti predstavljaju kao velika “glavolomka”. Sa druge strane, gdje je malo interesovanje javnosti, a velika potrošnja, velik je i prostor za zloupotrebe i malverzacije raznih vrsta.
Zato smo mi prije nekoliko dana objavili infografik kojim smo javne nabavke objasnili upoređujući ih upravo sa odlaskom na pijacu, u nadi da će pomoći građanima da ove birokratske procese malo bolje razumiju. Vjerujem da je to, između ostalog, potrebno kako bi se zloupotrebe smanjile – veća upoznatost građana sa javnim nabavkama, veće interesovanje, samim tim i veća javna kontrola. Kada znate da Vas svi gledaju, pazite šta radite, zar ne?
2. U 2019. godini zabilježena je najveća potrošnja za javne nabavke i najniži intenzitet konkurencije od početka primjene prvog Zakona o javnim nabavkama. Kako najjednostavnije objasniti zbog čega bi ova informacija trebalo da bude alarmantna za prosječnog stanovnika Crne Gore?
Ana Đurnić: Skoro po pravilu, nizak intenzitet konkurencije znači i slabiji kvalitet roba, radova i usluga koje se na ovaj način nabavljaju, a automatski i veće cijene. Ili još jednostavnije – ako samo jedan prodavac prodaje trešnje, kilogram košta oko 4 eura. Ako ih volite, nemate izbora nego da kupite od tog jednog prodavca, čak i ako nisu najkvalitetnije. Ali kako se na tržištu pojavljuje više prodavaca trešanja, cijena pada, a mogućnost izbora za Vas raste. Konačan ishod je da ćete kupiti ukusnije trešnje, a potrošiti manje novca. Ovo naravno pod uslovom da svi prodavci trešanja učestvuju na tržištu pod istim uslovima.
Slično je i u javnim nabavkama – što više ponuđača učestvuje na tenderima, veće su šanse da će država nabaviti kvalitetnije robe, usluge i radove po nižim cijenama. Ali preduslov za to su jednaki uslovi za sve ponuđače, što nije uvijek slučaj u našem sistemu javnih nabavki. Upravo to nam pokazuju podaci iz 2019. godine koje ste spomenuli.
3. Kako komentarišete nedavnu izjavu direktorice Direktorata za politiku javnih nabavki u Ministarstvu finansija Jelene Jovetić, da je, prema ocjenama eksperata TAIEX peer-review misije Evropske komisije, crnogorski sistem javnih nabavki jedan od najstabilnijih sistema u regionu? Koji su najznačajniji argumenti protiv ovakvih tvrdnji nadležnih? Činjenica da je, ukidanjem Uprave za javne nabavke Crna Gora postala jedina država u regionu koja nema samostalni organ uprave za nadgledanje javnih nabavki, može biti samo jedan u nizu..
Ana Đurnić: Eksperti su u više navrata u istom tom izvještaju napomenuli i da je Zakon o javnim nabavkama u trenutku njihove misije bio u Skupštinskoj proceduri i da bi brojne probleme koje su uočili upravo usvajanje i primjena tog novog Zakona trebalo da riješi, zbog čega im je “bilo izuzetno teško da daju detaljne preporuke” za unapređenje.
Činjenica je da su oni ipak uočili probleme u našem sistemu javnih nabavki i naveli u izvještaju da postoje izazovi sa kojima se tek treba suočiti, kao i prostor za unapređenje.
Iako je pomenuti Zakon usvojen mjesec dana nakon ekspertske misije, još uvijek nije počela njegova primjena, a podzakonski akti su tek u procesu pripreme. Tek ćemo u narednih nekoliko godina primjene moći da vidimo da li je Zakon ispunio očekivanja i da li će zaista riješiti postojeće probleme ili će stvoriti nove.
Međutim, Crna Gora još od 2015. godine, uz izuzetak izmjena i dopuna Zakona o javnim nabavkama iz juna 2017. godine, nije imala toliko problema sa samim zakonskim rješenjima, koliko sa primjenom. Vidjeli smo nedavno da su se, na primjer, hitne nabavke u minulom periodu zloupotrebljavale za nabavku nečega što i nije bilo tako hitno, a da je to promaklo svim kontrolnim instancama. Svjedočili smo i tome da se dobra zakonska rješenja nekako “izokrenu” kroz loša podzakonska akta, a da kroz primjenu još više izgube na smislu.
Imajući u vidu vrlo dinamične procese u proteklih nekoliko godina– nekoliko izmjena Zakona, uvođenje novih procedura, promjene institucionalnih i kadrovskih rješenja, variranja u pogledu prosječnog broja ponuda po tenderu i potrošnje i slično – STABILNO nije baš pridjev koju bih ja izabrala da opišem sistem javnih nabavki u Crnoj Gori.
Autorka: Andrea Jelić, Monitor
Tekst je originalno objavljen u nedjeljniku Monitor, a online verzija je dostupna na linku.
