Javni sektor Crne Gore čini oko 60 hiljada zaposlenih, na čije se zarade i naknade troši više od pola milijarde eura godišnje, s trendom rasta. Vlada je obećala da će do 2020. godine smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru za 5% na nacionalnom nivou i 10% na lokalnom nivou odnosno da će oko 3200 zaposlenih prestati da radi u javnoj upravi.
Ovo nije prvi put da Vlada daje slična obećanja. Obećanje da će broj zaposlenih biti smanjen za 10%, dato 2013. godine u Planu unutrašnje reorganizacije javnog sektora, ostalo je mrtvo slovo na papiru. U međuvremenu, postojale su sektorske inicijative, kao što je racionalizacija školske mreže i smanjenje broja zaposlenih u sektoru prosvjete, koje takođe nisu dale rezultata.
Zapošljavanje u javnom sektoru predstavlja jedan od ključnih političkih resursa, koji se koristi (i zloupotrebljava) tokom cjelog mandatnog perioda, ali je posebno vezan za izborni proces, u kojem se obećanjem posla u javnom sektoru kupuju glasovi.
Trenutni proces optimizacije, umjesto sistemskog rješavanja problema u kadrovskom planiranju u javnoj upravi, želi da kroz brza rješenja (penzionisanje, otpremnine, ukidanje ugovora na određeno vrijeme) dostigne planirane rezove. Na proces se gleda kao na obavezu nametnutu spolja, a čije sprovođenje ima finansijske koristi ‒ ne kroz uštede i smanjenje tekućih troškova, već kroz sektorsku budžetsku podršku EU.
Ova analiza predstavlja tok dosadašnjeg procesa optimizacije i skreće pažnju na lekcije koje možemo naučiti iz prethodnih pokušaja, ukazujući na suštinske mane procesa, zbog kojih je on osuđen na propast ukoliko ne dođe do korjenitih promjena u načinu njegovog sprovođenja.
