Ključno pitanje kojim se bavimo u ovom papiru je kako provjeriti da li su sredstva potrebna za sprovođenje mjera iz Akcionih planova za poglavlja 23 i 24 planirana godišnjem budžetom države. U odgovoru na ovo pitanje, analiza Zakona o budžetu teško da može dati adekvatan odgovor. Njegova struktura koja se svodi na linijski budžet smješten u programe, ne daje prostora za pronalaženje veze između uloženog novca i ostvarivanja strateških ciljeva institucija.
Ukoliko troškovi za sprovođenje mjera iz akcionih planova ne nađu svoje mjesto u budžetima institucija koje su zadužene da ih sprovode, nemoguće ih je sprovesti, a odgovornost za propust je decentralizovana na slabo planiranje. U tom smislu, posebna pažnja je posvećena budžetima Ministarstva unutrašnjih poslova (Uprave policije) i Tužilaštva, kao ključnih potrošačkih jedinica koje nose najveću odgovornost i, u slučaju MUP-a, najveći budžetski teret za sprovođenje mjera iz Akcionih planova.
Stoga u radu zagovaramo dalji razvoj programskog budžeta, kao ključnog instrumenta za praćenje rezultata javne uprave i onoga što je postignuto u odnosu na zacrtane ciljene i dodijeljena budžetska sredstva.
Uvođenje programskog budžeta omogućava uspostavljanje direktne veze izmedju sprovođenja strateških dokumenata i procesa budžetiranja, jer osigurava finansijsko planiranje usmjereno na sprovođenje ciljeva i zadataka institucija i uspostavlja temelje za sistem mjerenja da li su uložena sredstva dala rezultat.
Međutim, nakon cijele decenije rada uprave na uvođenju programskog budžeta, još uvijek smo na samom početku. Osim najjednostavnijih formalnih promjena koji se sastoje u smještanje budžetskih linija u okvire cjelina nazvanih programima, drugog napretka nije bilo. U radu preciziramo probleme koji su nastali i razloge koji su doveli do zastoja u sprovođenju reforme javnih finansija.
U potrazi za naučenim lekcijama o uvođenju programskog budžeta kao i načina na koji se to odnosi na tužilačke i policijske službe, izvršili smo i pregled uporedne prakse. Kao posebno interesantne, izdvojili smo primjere Norveške, Holandije i Hrvatske, koje su na većem stepenu razvoja programskog budžetiranja. Stoga u radu donosimo i pregled njihovih iskustava, uspjeha i neuspjeha od kojih možemo učiti u izgradnji sopstvenog sistema.
Na kraju su date preporuke za dalji rad na uvođenju programskog budžeta. U preporukama idemo dalje od opšteg stava da napore u ovoj oblasti treba osnažiti i predlažemo konkretne korake koje treba preduzeti da bi se proces pokrenuo sa mrtve tačke na kojoj se trenutno nalazi.
