Nakon svih peripetija i zavrzlama u imenovanju šefa specijalnog policijskog odjeljenja, izražavam svoje duboko lično uvjerenje da se ne radi o opstrukciji nego o nedostatku sposobnosti za kompromis.
Prvo da ponovimo formulaciju iz zakona: rukovodioca Policijskog odjeljenja postavlja direktor organa uprave nadležnog za poslove policije, uz saglasnost Glavnog specijalnog tužioca. Ova odredba nije nimalo slučajna i pretpostavlja da, zbog očiglednog zajedničkog interesa, obje strane treba da budu zadovoljne rješenjem i da sistemski problemi u saradnji Policije i Tužilaštva treba da se prevazilaze dogovorima a ne silom. Zato ne podržavam da se izmijeni zakon ni u korist jednog ni u korist drugog.
Sad se u vrlo bučnim raspravama o ovom pitanju zaboravlja da direktor policije postavlja i razrješava sve rukovodioce u policiji, ne samo kod nas nego u svakoj zemlji na svijetu, jer je on starješina odgovoran za rad te službe. Ipak, upravo imajući u vidu neophodnost da tužioci i policijski inspektori bliže i više rade zajedno, usvojena je ovakva odredba i glavni specijalni uključen u proceduru imenovanja rukovodioca u drugoj službi. Kada bi argumentacija kojom se glavni specijalni tužilac služi, a to je teza da “on odgovara pa treba da se pita” bila u potpunosti tačna, valjalo bi ukinuti sve rukovodioce u policiji pa neka državni tužioci odgovaraju za rad policije. Međutim, trebalo je mnogo mašte da se iko dosjeti da predmet sporenja može da bude svaka riječ u datoj odredbi zakona. Da vidimo sada kako su se preko šest mjeseci dogovarali.
Najprije je Katnić predložio tri osobe. Stojanović je odbio predloge, insistirajući na tome da Katnić samom inicijativom predlaganja krši zakon tj. da nije na Katniću da predlaže njemu, već on treba da predloži Katniću, a Katnić da se saglasi. Možda mu se nisu svidjeli predlozi, možda se nisu svidjeli nekome ko se pita više nego on, moglo je tu biti neke pozadine. Onda je Katnić predložio još jedno lice. Stojanović je odgovorio predlažući Katniću dva imena koja je sam Katnić predložio u prvom krugu. Time sva priča o opstrukciji pada u vodu, jer je Stojanović pristao na dva “Katnićeva” kandidata i time je zakon mogao biti primjenjen a tim formiran. Ali ih, avaj, Katnić više nije htio, htio je samo ovog svog posljednjeg i nikog drugog.
Zakon je neumoljivo tražio od njih da postignu dogovor. Da bude još gore, oba su apsolutno sigurna da su prinicipijelna, moralna i da su pokazala najbolju volju da se problem riješi. Međutim, odogovornost je zakonom podijeljenja pa je i poraz zajednički.
Uz ogromno poštovanje i uvažavanje za dosadašnji rad i rezultate Glavnog specijalnog tužioca, mislim da svi oni koji misle da mu pomažu time što sada pokušavaju da specijalni policijski tim usko vežu za Specijalno tužilaštvo a potpuno izoluju od policije a naročito Sektora kriminalističke policije, zapravo ne pomažu. Bilo koji policijski službenik, ma kako sjajan bio, u maloj Crnoj Gori ne može previše sam jer zavisi od operativnih podataka sa terena, često i od “rekla-kazala” što je polazna osnova za dalje prikupljanje dokaza, posebno o organizovanim kriminalnim grupama. Iscrpiće se u nekom trenutku godinama podnošene i zanemarivane krivične prijave i tada će biti veći teret na policiji da otkriva krivična djela.
Zbog druge stvari smatram da direktor policije danas mora da podnese ostavku. Na kontrolnom saslušanju u Odboru za pravosuđe, glavni specijalni tužilac je upoznao javnost sa činjenicom da iako je više puta od policije traženo, policija nije izvršila naloge Specijalnog tužilaštva u predmetu PGS Agency – što je apsolutno neprihvatljivo.
Baveći se integritetom policije, IA je tokom 2015. ukazao na pad u zaborav ovog predmeta “kupovine besplatnog softvera” u policiji koji je unutrašnja kontrola MUP-a je krajem 2012. dostavila specijalnoj tužiteljki. Predmet je zasnovan na sumnjama da je firma PGS policiji, tokom trogodišnje saradnje, uglavnom ugrađivala softvere za policijske sisteme koje su prethodno besplatno skinuli sa interneta, a vrhu Policije uredno dostavljali fakture za plaćanje “intelektualnih usluga”. U aprilu 2014. Tužilaštvo je kompletnu dokumentaciju dostavilo policiji sa nalogom da izvrše, na licu mjesta, poređenje dokumentacije sa softverskim aplikacijama koje su instalirane u policiji i utvrde da li su ugovorene usluge stvarno izvršene. Do danas, nakon pet urgencija, policija nije ispunila obavezujuće naloge Tužilaštva.
Ovo nije ni prvi ni jedini predmet u kojem se bivše rukovodstvo policije sumnjiči za zloupotrebe, ili u najmanju ruku nemarnost, a aktuelni vrh policije nije uložio ni minimum napora da se predmeti istraže i dobiju ishod – optuženje ili odbacivanje sumnji. Daleke 2006. prodat je kamp Zlatica, a 2011. ponovo kupljen za duplo veći iznos. Do danas ništa novo. Još nije utvrđeno ko je odgovoran za ogromnu štetu koju je državni budžet pretrpio zbog nezakonitosti prilikom izgradnje zgrade Uprave policije (CB Podgorica). Da ne govorimo o tome da samo dva policijska službenika odgovaraju za prekomjernu upotrebu sile nakon protesta. Odgovornost direktora policije za nerazrješavanje ovih pitanja je nesumnjiva. Iako je policija pokazala određeni nivo integriteta u sankcionisanju policijskih službenika za povrede zakona, službene dužnosti, etike, i dalje baštini politiku guranja pod tepih ozbiljnih sumnji da su u vrhu policije donošene odluke protivne javnom interesu.
Dina BAJRAMSPAHIĆ
Istraživačica javnih politika
Tekst originalno objavljen u sekciji ,,Forum” dnevnog lista Vijesti
