Reakcija Skupštine Crne Gore, u vezi sa rješenjem Osnovnog suda o određivanju privremene mjere kojom se nalaže Skupštini Crne Gore da u roku od osam dana Gorana Đurovića vrati na mjesto člana Savjeta RTCG, do okončanja sudskog postupka, skandalozna je i predstavlja otvoreni napad vladajuće partije na pravosudne organe u državi. Skupština je, u zvaničnom saopštenju, konstatovala da je Osnovni sud ovim “pokušao da obesmisli Ustavom Crne Gore utvrđenu podjelu vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, i na ovaj način pokuša urušavanje pravnog sistema države.”
Ovakav nezabilježeni napad Skupštine Crne Gore na pravosudni sistem predstavlja otvoreni partijski pritisak na pravosuđe i može imati dalekosežne posljedice na ukupno društvo. Skupština, odnosno poslanici vladajuće većine ovim pokazuju da oni ne priznaju Ustavom definisanu podjelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, te da ne razumiju ulogu sudske vlasti u kontroli zakonitog djelovanja ostalih grana vlasti. Kada se već pozivaju na Ustav, bilo bi dobro da poslanici vladajuće većine i pročitaju taj isti Ustav koji u članu 11. predviđa ograničenja vlasti Ustavom i zakonom i propisuje da odnos vlasti počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli.
Vladajuća većina očigledno smatra da je dovoljno da u sistemu postoji Skupština u kojoj će većinski proglašavati što je dobro a što nije, te i odlučivati o tome ko je kriv, ili nije, a da građani i građanke ne treba da imaju nikakav mehanizam zakonske zaštite od njihove samovolje.
Posebno su zabrinjavajući komentari poslanice DPS-a, Marte Sćepanović, partijske povjerenice za sprovođenje i odbranu nezakonitih odluka Skupštine koje se odnose na smjenu nepodobnih članova Savjeta RTCG. Njene tvrdnje da je Osnovni sud preko noći postao nadležan za odluke Skupštine, te da taj sud ne može da odlučuje o odlukama Skupštine, kao i da Osnovni sud po prvi put odlučuje o odlukama Skupštine Crne Gore su netačne.
Naime, Marta Sćepanović bi prva kao predsjednica Zakonodavnog odbora, kao i skupštinska većina morali znati da osim Ustavom i zakonima propisane mogućnosti ocjene zakonitosti odluka Skupštine od strane redovnog, osnovnog suda postoji već i takva praksa. Tu praksu je uspostavio upravo Vrhovni sud, tj. najviša sudska instanca. Da stvar bude joś poraznija po skupštinsku većinu, Vrhovni sud je potvrdio nadležnost osnovnog suda u sporu u vezi sa imenovanjem članova Agencije za elektronske medije u kojem je utvrdio kršenje zakona od strane Administrativnog odbora i Skupštine, a povodom tužbe Slavice Striković.
Stoga, nema dileme da je osnovni sud nadležan da preispituje odluke Skupštine, iako se poslanici vladajuće većine teško mire sa mogućnošću da bilo ko može dovesti u pitanje njihov samovoljan i u određenim slučajevima nezakonit rad.
Apelujemo na vijeće Osnovnog suda da istraje u primjeni zakona, da se odupre pritiscima i da sačuva svoj integritet braneći odluku svog sudije, a posebno u svijetlu značaja koje nepristrasno, kvalitetno i efikasno pravosuđe ima u kontekstu izgradnje vladavine prava kako je to apostrofirano i u Strategiji EU za zapadni Balkan. Nema sumnje da će postupanje pravosuđa prema ovom pitanju biti od izuzetne važnosti za ocjenu samog pravosuđa u nastupajućem izvještaju EK a vjerujemo da je ugled pravosuđa važniji od interesa bilo koje političke partije.
Ana Novaković, izvršna direktorka, Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO) Daliborka Uljarević, izvršna direktorka, Centar za građansko obrazovanje (CGO) Stevo Muk, predsjednik UO, Institut alternativa (IA) Zlatko Vujović, predsjednik UO, Centar za monitoring i istraživanja (CEMI)
Pozdravljamo rješenje Osnovnog suda u Podgorici o određivanju privremene mjere kojom se nalaže Skupštini Crne Gore da u roku od osam dana Gorana Đurovića vrati na mjesto člana Savjeta RTCG, do okončanja sudskog postupka a kako bi se spriječile posljedice koje se kasnije ne mogu ispraviti.
Mi smo i ranije ukazivali na nezakonitu smjenu Gorana Đurovića od strane Skupštine Crne Gore. Ovakvo postupanje Osnovnog suda vraća nadu da sudska zaštita može biti djelotvorna i da se građani i građanke mogu zaštiti od nezakonitih odluka Skupštine. Odluke poslanika o pojedinačnim pravima moraju biti predmetom sudske zaštite, jer praksa pokazuje da se poslanici u odlučivanju o tim pravima vode isključivo partijskom direktivom a ne poštovanjem zakona. Od takvog djelovanja poslanika građani i građanke moraju imati zaštitu upravo od strane nezavisnog pravosuđa.
Očekujemo da Skupština Crne Gore postupi po rješenju Osnovnog suda i da vrati Gorana Đurovića u članstvo Savjeta do konačne odluke. To bi bio i važan korak u procesu ispravljanja prethodnih nezakonitih radnji Skupštine Crne Gore prema Goranu Đuroviću i zaustavljanja urušavanja kredibiliteta najviše zakonodavne ustanove.
Izražavamo nadu da će i u daljem postupku sudovi biti rukovođeni principom zaštite vladavine prava u Crnoj Gori i otporni na sve političke i druge interese i uticaje.
Ana Novaković, izvršna direktorka, Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO) Daliborka Uljarević, izvršna direktorka, Centar za građansko obrazovanje (CGO) Stevo Muk, predsjednik UO, Institut alternativa (IA) Zlatko Vujović, predsjednik UO, Centar za monitoring i istraživanja (CEMI)
Pozdravljamo dogovor koji je na jučerašnjem sastanku postignut između predstavnika Vlade Crne Gore i RTCG, a u vezi sa potpisivanjem Ugovora o pružanju javnih radiodifuznih usluga 2018-2020.
Ipak, javnost ima pravo na istinitu informaciju pa treba precizirati da nije tačna informacija koju su juče objavili Direktorat za medije i Služba za odnose s javnošću Vlade Crne Gore da su “predstavnici Vlade na čelu sa ministrom kulture Aleksandrom Bogdanovićem i predstavnici Radio i Televizije Crne Gore na čelu sa predsjednikom Savjeta dr Vladimirom Pavićevićem u potpunosti usaglasili tekst ugovora i dogovorili se da usaglašeni dokument u podrazumijevanoj proceduri bude u najkraćem roku dostavljen Vladi”.
Samo Savjet RTCG može dati saglasnost na tekst ugovora i sve što je dogovarano nema suštinski značaj dok ne bude potvrđeno na formalnim tijelima RTCG i samoj Vladi. Dakle, ostaje činjenica da pomenuti ugovor ni nakon više mjeseci nije potpisan, upravo kako smo i naglasili u našem saopštenju.
Vlada Crne Gore i njene službe bi trebalo da se drže činjenica a ne da šire lažne vijesti, kao i da umjesto polemike sa nevladinim organizacijama konačno dovedu ovaj posao do kraja i odblokiraju sve ugovore koji utiču na funkcionisanje RTCG i preko kojiih pokušavaju vršiti politički pritisak na RTCG.
Direktorat za medije i Službe za odnose sa javnošću su značajan dio svog reagovanja posvetili oslikavanju nekakve pozitivne atmosfere sa navedenog sastanka i neodrživim kvalifikacijama na račun nevladinih organizacija kojima rukovodimo. Ti nepotrebni i digresivni detalji nijesu interes javnosti. Ali, interes javnosti jeste da Vlada potpiše Ugovor o pružanju javnih radiodifuznih usluga 2018-2020, kao i da odobri kolektivni ugovor RTCG. I uporno ćemo podsjećati Vladu na te obaveze, a javnost upoznavati sa zloupotrebama mehanizama vlasti zarad partijskih interesa.
Direktorat za medije i Služba za odnose sa javnošću nijesu nijednom riječju osporile optužbe da Vlada utiče na ostvarivanje prava zaposlenih i funkcionisanje RTCG zbog odbijanja da potpiše kolektivni ugovor RTCG. Kolektivni ugovor rukovodstvo RTCG dostavilo je Vladi na odobrenje prije četiri mjeseca i to je nesporna činjenica. Na besmisao obrazloženja Vlade da ne mogu odobriti ovaj ugovor dok se ne donese novi Zakon o radu smo već ukazali. Interesantno je i što ovaj pristup Vlade važi samo za kolektivni ugovor RTCG dok istovremeno Vlada užurbano radi na kolektivnim ugovorima drugih subjekata, što zainteresovanoj javnosti takođe ne promiče.
Takođe, nismo dobili objašenjenje od Direktorata za medije i Službe za odnose s javnošću Vlade Crne Gore zašto Vlada u najgledanije emisije dijaloškog tipa na RTCG ne šalje svoje najviše predstavnike. Umjesto neuspjelog pokušaja zamagljivanja činjenica, Služba za odnose s javnošću Vlade Crne Gore mogla bi da savjetuje premijera i članove Vlade da obaveze prema javnosti koju treba da izvjeste o svom radu i da argumente ukrštaju sa neistomišljenicima, umjesto što ovu obavezu podređuju partijskoj direktivi.
Vlada treba da radi svoj posao, kao što svoj posao treba da radi Skupština Crne Gore i Agencija za sprječavanje korupcije, a zainteresovana javnost će lako procijeniti učinke tog posla. Stoga, neka Vlada pokaže da obustavlja pritisak prema RTCG kojim je već ozbiljno naštetila državnim interesima time što će odblokirati ova dva ugovora i na javnom servisu RTCG preko svojih najviših predstavnika odgovorno predstaviti svoj rad.
Ana Novaković, izvršna direktorka, Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO) Daliborka Uljarević, izvršna direktorka, Centar za građansko obrazovanje (CGO) Stevo Muk, predsjednik UO, Institut alternativa (IA) Zlatko Vujović, predsjednik UO, Centar za monitoring i istraživanja (CEMI)
Vlada Crne Gore je u značajanom prouzrokovala probleme sa kojima se RTCG suočava u proteklom periodu kroz sebi dostupne institucionalne mehanizme demonstrirajući na taj način da primarno štiti partijski, odnosno preciznije interes vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) a ne javni interes.
Naime, Vlada mjesecima blokira potpisivanje Ugovora Vlade i RTCG o pružanju javnih radiodifuznih usluga 2018-2020, a što je obaveza koja je nastala posljednjim izmjenama Zakona o javnim radio difuznim servisima RTCG. To prate pokušaji Vlade da kroz taj ugovor uključi i obaveze koje se sličnim ugovorima ne nameću nijednom javnom servisu u demokratskim zemljama, a kojima bi Vlada i i formalno poništila nezavisnost javnog servisa preuzimajući nadležnosti Savjeta RTCG.
Takođe, Vlada odbija da usvoji kolektivni ugovor RTCG. Na taj ugovor, koji je rukovodstvo RTCG dostavilo Vladi na odobrenje prije četiri mjeseca, Ministarstvo finansija dalo je pozitivno mišljenje ali Ministarstvo kulture ne želi da Vladi predloži potpisivanje jer se navodno čeka donošenje novog Zakona o radu, a za koji još niko i ne zna kad će biti usvojen u Skupštini Crne Gore. Ovo obrazloženje je nepoznato u praksama uređenih demokratskih država, jer ono vodi potpunoj pravnoj nesigurnosti a samim tim podriva i temelje vladavine prava.
Kroz blokadu ova dva ugovora Vlada vrši politički pritisak na RTCG nezadovoljna time što javni servis nije partijski medij i što je napravio prve, male korake u pravcu transformacije u istinski javni servis u službi svih građana i građanki.
Dodatno, njen nadležni funkcioner, generalni direktor Direktorata za medije, Željko Rutović, kroz svoje javne nastupe na medijima bliskim vlastima u cjelosti ogoljava akciju Vlade protiv postojećeg rukovodstva RTCG. Inače, Rutović nije imao reakcija na brojne primjere neprofesinalnih i nezakonitih izvještavanja medija koji mu sada služe kao megafon protiv RTCG, niti primjedbi na rad RTCG kad je istim rukovodila njegova rođena sestra a kad je RTCG bilježio daleko veći broj pritužbi na izvještavanje i daleko manje povjerenje građana i građanki Crne Gore.
Konačno, vrijedi se osvrnuti i na argumentaciju visokih vladinih zvaničnika koju oni iznose u komunikacijama sa predstavnicima najuticajnih institucija i država članica EU i NATO. Oni tvde da javni servis ne odražava većinske stavove u Crnoj Gori čime najbolje oslikavaju u kojoj mjeri vlasti ne razumiju koncept slobode medija i javnih servisa. Rukovodstvo javnog servisa se ne bira na izborima i to sa razlogom – jer izvještavanje javnog servisa po svojoj misiji i zakonu treba da odražava pluralizam mišljenja a ne vladajući partijski stav.
Jalova je i stategija Vlade da u najgledanije emisije dijaloškog tipa na RTCG ne šalje svoje najviše predstavnike. Time premijer i članovi Vlade koji poštuju takav partijski stav pokazuju da im je partija iznad obaveze prema javnosti da izvjeste o svom radu i da argumente ukrštaju sa neistomišljenicima.
Na ovakvu strategiju logično se nastavlja i skorašnji poziv Agenciji za spriječavanje korupcije (ASK) da preispita svoje već davno donešene odluke na bazi anonimnih prijava protiv članova Savjeta RTCG. Vlada na ovaj način vrši neprimjereni pokušaj uticaja, sada na ASK, kao zakonom definisanu nezavisnu instituciju. Moguće je i da je cilj ovog navodnog apela zabrinutost da ASK sada zaštiti preostale članove Savjeta RTCG protiv koji su, takođe, bili pokrenuti prekršajni postupci a koji sada većinski daju podršku stavovima vlasti.
Stoga, pozivamo Vladu da odblokira ugovore sa RTCG i da njeni najviši članovi u skladu sa obavezama koje imaju prema javnosti izlože svoj rad i kritici te javnosti kroz gostovanja na RTCG umjesto da slijedeći partijski stav nastave nanositi štetu javnom interesu.
Ana Novaković, izvršna direktorka, Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO) Daliborka Uljarević, izvršna direktorka, Centar za građansko obrazovanje (CGO) Stevo Muk, predsjednik UO, Institut alternativa (IA) Zlatko Vujović, predsjednik UO, Centar za monitoring i istraživanja (CEMI)
Pored specifične opreme potrebne za bezbjednost države i građana, ispod vela tajne milionskih nabavki provukla se i kupovina običnih računara i putničkih automobila. U znatnom broju slučajeva na tender se javljao samo po jedan dobavljač.
Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) su u posljednjih pet godina (2013–2017) za povjerljive nabavke potrošili više od osam miliona eura.
Uz specifičnu opremu potrebnu za bezbjednost države i građana, ova dva državna organa ispod vela tajne provukla su i nabavku običnih računara i štampača, putničkih automobila i automobilskih guma. U većini slučajeva na tenderima nije bilo konkurencije, jer se javljao po jedan dobavljač.
Ministarstvo odbrane do zaključenja ovog istraživanja nije dostavilo odgovore o utrošenoj sumi za povjerljive nabavke.
Uprkos velikoj sumi novca koja se troši tajno, zakonski okvir u Crnoj Gori još uvijek ne poznaje jedinstven pristup kojim bi se uredila ova oblast. Izvor mogućih problema i zloupotreba je i što se ova oblast sve više uređuje podzakonskim i internim aktima, koji su uglavnom nedostupni javnosti.
Povjerljive nabavke podrazumijevaju nabavku robe, usluga i radova, poput oružja, municije i druge specijalne opreme koja se koristi za zaštitu i bezbjednost države i građana. Prema podacima dobijenim iz ANB-a, za ove namjene 2013. godine utrošeno je 289.947 eura, a 2014. nešto manje – 154.635 eura. Tokom 2015. godine ANB je na ovaj način potrošila 329.745 eura. Vrijednost javnih nabavki Agencije tokom 2016. bila je 445.784 eura, a povjerljivih – četiri puta više, čak milion i 953.086 eura. Izvori CIN-CG iz bezbjednosnih krugova, kažu da je te godine ANB kupila uređaje za praćenje i prisluškivanje. Podatke o prošlogodišnjim troškovima za povjerljive nabavke za prošlu godinu iz Agencije nijesu dostavili.
Za razliku od ANB-a, u kojoj se dešava da vrijednost povjerljivih nabavki premaši javne, u MUP-u se one kreću oko četiri odsto u odnosu na transparentnu kupovinu . Izuzetak je 2015. godina kada su povjerljive nabavke MUP-a iznosile gotovo milion i po eura. Više osoba iz bezbjednosnih službi je za CIN-CG potvrdilo da je te godine kupljen AFIS sistem, kojim se provjeravaju lične karte i na osnovu otisaka prstiju utvrđuje da li ima duplikata ili lažnih identiteta. Najveći iznos povjerljivih nabavki u MUP-u, ipak, zabilježen je prošle godine, čak 2.528.761 eura.
U sistemu u kome se dešavaju nezakonitosti i prilikom sprovođenja javnih tendera, ta opasnost je veća kod povjerljivih nabavki, jer se novac građana troši daleko od očiju javnosti i uz nedovoljnu kontrolu.
,,Osim što su povjerljive prirode, ove nabavke su takođe javne, iz razloga što se nabavljuju javnim novcem – novcem građana, ali i zato što je riječ o javnom, državnom poslu – sklapanju ugovora za nabavku između države i privatnih firmi”, kaže za CIN-CG Ana Đurnić, istraživačica javnih politika Instituta alternativa.
Ona objašnjava da je priroda povjerljivih nabavki negdje između javnog i tajnog: ,,Postoji potreba da javnost zna na koji način se troši ovaj novac i da li se njime dobro upravlja sa jedne strane, ali i potreba da se zaštite informacije o ovim nabavkama iz bezbjednosnih razloga. Međutim, svaka vrsta kontrole zainteresovane javnosti, građana i civilnog društva, u ovoj oblasti je vrlo ograničena. Čak ni akti kojima se uređuju postupci povjerljivih nabavki, po pravilu, nijesu dostupni”.
Pored toga što nema uvid u to šta se povjerljivo nabavlja, javnost ne zna i koje se procedure primjenjuju, te da li se one sprovode uz poštovanje opštih načela konkurentnosti, jednakog tretmana svih učesnika procesa i nediskriminacije koja propisuju direktive Evropske unije koje regulišu ovu oblast.
Zakon o javnim nabavkama koji je usvojen 2014. godine, u poglavlju Nabavke u oblasti odbrane i bezbjednosti, propisivao je koje su bezbjednosno-odbrambenog karaktera – nabavka vojne opreme, bezbjednosno osjetljive opreme, robe, usluga i radova koji su direktno povezani sa vojnom i bezbjednosno osjetljivom opremom, usluga i radova za vojne namjene i bezbjedonosno osjetljivih usluga i radova. Zakon je propisivao i koje se procedure mogu primijeniti na ove nabavke, na koji se način štite podaci u vezi sa postupcima, kako se zaključuje ugovor i sprovode ugovorne obaveze, na koji će se način osigurati bezbjednost robe i slične detalje.
Izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama iz juna prošle godine, međutim, nabavke u oblasti bezbjednosti i odbrane svele su se na dva zakonska člana. Jedan propisuje da će se vrste postupaka i način njihovog sprovođenja za nabavku opreme, robe, usluga i radova koji su direktno povezani sa vojnom i bezbjednosno osjetljivom opremom, kao i usluga i radova urediti propisom Vlade, za sve naručioce koji sprovode ove nabavke. A to su Ministarstvo odbrane, MUP i ANB. Propis Vlade još nije usvojen, iako je rok od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, istekao krajem 2017. godine
Drugi član ovog zakona propisuje vrlo širok opseg izuzetaka od primjene pomenutog propisa Vlade. To, između ostalog, podrazumijeva da se ni podzakonski akt neće primjenjivati ukoliko je procijenjena vrijednost nabavke jednaka ili manja od 20 hiljada eura za robe i usluge, odnosno od 40 hiljada eura za radove. Zakon sada propisuje da će se izuzeci urediti diskreciono – internim aktima naručilaca.
Institutu alternativa, koji je nastojao da kroz zahtjeve za slobodan pristup informacijama dođe do ovih dokumenata, iz MUP-a su odgovorili kako povjerljive nabavke sprovode na osnovu “Uputstva o načinu utvrđivanja potreba za nabavkom i postupku sprovođenja povjerljive nabavke” iz 2014. godine, koje je potpisao tadašnji ministar Raško Konjević. Namjerno ili slučajno, oni su priznali da su svjesni kako je ovaj akt sada neusklađen sa Zakonom o javnim nabavkama. Uz podatke o iznosu povjerljivih nabavki, Institutu alternativa proslijedili su i odgovor Službe za finansije, opšte i pomoćne poslove. U njemu se navodi: „U prilogu dostavljam tražene podatke za izvršene povjerljive nabavke, sa napomenom da iste nijesu vršene u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, pa samim tim mislim da ih ne treba prosljeđivati“. Ova neusklađenost nije omela MUP da prošle godine na povjerljive nabavke potroši rekordnih dva i po miliona eura.
Prema Zakonu o ANB, postupak sprovođenja ovih nabavki uređuje se diskreciono, aktom direktora Agencije. Pravilnik o postupku sprovođenja povjerljivih nabavki u ANB-u,ima oznaku „INTERNO“. Ovaj akt usvojen je 8. decembra 2015. godine, a njegova tajnost, prema zakonu, važi dvije godine. Institutu alternativa, krajem decembra prošle godine, ANB je odbio pristup ovom dokumentu iako je istekao rok tajnosti.
Rijetka svjedočanstava, o tome što se sve naručuje putem povjerljivih nabavki su izvještaji Državne revizorske institucije (DRI) – za ANB rađeni su za 2011. i 2015, a za MUP kontrola je obuhvatila 2008. i 2014. godinu. ANB je, uz saglasnost Vlade, 2015. nabavila 11 automobila, na osnovu dvogodišnjeg ugovora o lizingu ukupne vrijednosti 349.334 eura. Uz to je za 57.308 eura kupila kompjutersku opremu – desktop i laptop računare i štampače. Kako su tehničke karakteristike automobila u skladu sa standardima putničkih vozila visoke srednje klase, DRI je utvrdila da oni, kao ni kupljena kompjuterska oprema, ne mogu imati tretman specijalne opreme. Zato je nije trebalo kupovati putem povjerljivih, već u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, nalaz je DRI-a iz revizije ANB-a za 2015. godinu.
Od 20 realizovanih postupaka povjerljivih nabavki 13 je sprovedeno na osnovu jedne pristigle ponude, navodi DRI u izvještaju o reviziji MUP-a za 2014. godinu. MUP je te godine u postupcima povjerljivih nabavki kupovao i ono što nije definisano kao sredstva posebne namjene, poput putničkih kombi vozila i auto guma.
Senator DRI dr Branislav Radulović, koji je posljednjih 10 godina radio revizije MUP-a, ANB-a i Ministarstva odbrane, za CIN-CG, objašnjava kako bi ,,povjerljive nabavke trebalo da se sprovode u skladu sa posebnim internim aktom naručioca, koji su dužni da donesu u skladu sa čl. 116 b Zakona o javnim nabavkama”.
,,Upravo nedostatak ili nepotpunost ovih internih akata kojim se bliže propisuje postupak za sprovođenje povjerljivih nabavki i definiše šta može biti predmet povjerljive nabavke, predstavlja glavni problem u ovoj oblasti na koju je, u ranijim revizijama, između ostalog, ukazala DRI”, izjavio je Radulović za CIN-CG.
Nadležni u ANB-u i MUP-u nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG, o tome da li su ispunjene preporuke revizora i na osnovu kojih akata se sada sprovode povjerljive nabavke. Odgovor je stigao jedino od skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu. U dopisu koji je potpisao predsjednik Odbora Obrad Mišo Stanišić, navedeni su linkovi sa sjednica na kojima je raspravljano o izvještajima DRI-a i razmatrani završni budžeti za Ministarstvo odbrane, MUP i ANB. „Odbor se upoznao sa realizacijom obaveza ANB-a iz preporuka koje je DRI dala u Konačnom izvještaju, što Odbor cijeni kao odgovoran i profesionalan odnos prema istim’“, uobičajene su formulacije, poput ove koja se navodi u izvještaju iz decembra 2016.
,,Odbor za bezbjednost i odbranu, u skladu sa Zakonom o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane, od 2011. godine, kada je ovaj zakon stupio na snagu, redovno razmatra sve izvještaje DRI o finansijskom i drugom poslovanju organa i institucija u oblasti bezbjednosti i odbrane. Do sada je u svim slučajevima, svojim zaključcima, podržao sve preporuke DRI i dodatno obavezao subjekte revizije na njihovu realizaciju’’, kaže Radulović.
Iz DRI su najavili da će tokom ove godine kontrolisati kako je MUP reagovao na njihove preporuke.
Vojska kupuje i ne priznaje
Ministarstvo odbrane u odgovorima CIN-CG tvrdi da ne sprovodi postupke povjerljivih nabavki od maja 2015. godine, navodeći da je tada prestala da važi Uredba o spoljnoj trgovini sredstvima za posebne namjene, kojom su bile propisani ovi poslovi.
Prema nalazu DRI-a, na drugoj strani, Ministarstvo odbrane je u 2016. godini sprovelo četiri postupka nabavke, od čega su se dva odnosila na bezbjednosno osjetljivu opremu. Revizor ističe kako nije mogao da provjeri proceduru.
,,Državni revizor nije mogao utvrditi da li se i na koji način planiraju nabavke na koje se ne primjenjuje Zakon o javnim nabavkama (povjerljive nabavke), kako teče sam postupak i izvještavanje o predmetnim nabavkama, jer ne postoje akti kojima je navedeno propisano”, piše u izvještaju revizora objavljenom u junu 2017. godine.
Još u novembru 2015. godine, postupajući po preporukama DRI-a, održan je sastanak u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kojem su prisustvovali predstavnici MUP-a, Ministarstva odbrane i Uprave za javne nabavke. Zaključeno je da se novim zakonom o javnim nabavkama definiše pojam, predmet i postupak povjerljivih nabavki, a da se do tada donese uredba koja bi bila osnov za sprovođenje procedure kupovine, kao i da se formira radni tim za njenu izradu.
Očigledno da preporuka o donošenju uredbe nije sprovedena. U Ministarstvu odbrane su, za CIN-CG, naveli da sopstveni „Plan mjera i aktivnosti za praćenje i sprovođenje otklanjanja nedostataka utvrđenih revizijom DRI-a“, u dijelu koji se odnosi na povjerljive nabavke, takođe ne sprovode od maja 2015. godine.
“ Tražili smo ovom ministarstvu podatke o potrošnji za povjerljive nabavke za proteklih pet godine početkom decembra prošle godine i još ih nismo dobili. Za propis kojim bi se regulisala ova oblast, a za čije je usvajanje rok istekao u decembru prošle godine, odgovorili su nam da je “u postupku izrade”. Cijeli sistem povjerljivih nabavki je toliko zatvoren da se ne može doći ni do osnovnih podataka. Takva netransparentnost omogućava velike zloupotrebe, a česte izmjene zakona i podzakonskih akata koji regulišu ovu oblast tome u velikoj mjeri doprinose. Ministarstvo odbrane ima odgovornost da pripremi podzakonski akt i predloži ga Vladi na usvajanje ne samo za sebe, već i za druge organe koji sprovode povjerljive nabavke, zbog čega ovakvo postupanje i netransparentnost dodatno zabrinjava”, kaže Ana Đurnić.
Predrag NIKOLIĆ
Ovaj članak nastao je u okviru projekta “Povjerljive nabavke – javne, a tajne”, koji sprovode Institut alternativa i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore, a podržava Evropska unija u okviru projekta “Odgovornost, tehnologija i mreža institucionalne otvorenosti u Jugoistočnoj Evropi – ACTION SEE”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost IA i CIN-CG i ni na koji način ne odražava stavove donatora.
Naša Milena Milošević učestvovala je na konferenciji u Beogradu o ulozi nezavisnih istraživačkih centara u procesu donošenja politika, u vremenu demokratskog “nazadovanja” vlada regiona i manipulacije informacijama.
Milena je rekla da najodgovorniji akteri – vlade, kojima i dajemo najveći broj preporuka, još uvijek ne shvataju rad, ulogu i značaj think tank organizacija.
U procesu kreiranja preporuka za bolje javne politike koje dajemo vladama, suočavamo se sa njihovom dvostrukom agendom:
prva je zvanična, pro-evropska agenda, kreirana potrebom usklađivana sa EU standardima, koja podrazumijeva aktivno civilno društvo u kreiranju, praćenju i evaluaciji javnih politika
druga je nezvanična, manje formalna i više zavisna od jakih ličnosti lidera, koji zapravo mogu i imati koristi od odugovlačenja procesa pridruživanja EU i nikada nisu prihvatili evropske vrijednosti koje navodno promovišu.
Kao dokaz za ove tvrdnje, Milena je predočila nekoliko podataka o stanju u Crnoj Gori:
Vlada je usvojila novi zakon, koji je trebao ojača veze između ekspertskih NVO-a i sektorskih politika određenih ministarstava. Međutim, na diskrecionoj osnovi, ministarstva ključna za napredovanje pregovora o članstvu u EU, nisu organizovale konsultacije sa organizacijama civilnog društva i nisu uključili ni jedan od ključnih stubova pridruživanja Evropskoj uniji u prioritete finansiranja;
Zakon o državnoj upravi, u dijelu koji reguliše javne rasprave, paradoksalno je izmijenjen bez javne rasprave. U početku su izmjene imale za cilj da zabrane javne rasprave o zakonima i strategijama koje regulišu pitanja bezbjednosti i javnih finansija, nakon čega dodatne izmjene zadržale određeni prostor za učešće građana civilnog društva u kreiranju politika u tim oblastima
Članovi ekspertskih nevladinih organizacija u zvaničnim koordinacionim i nadzornim tijelima češće služe za provokaciju diskusija o ključnim problemima, a ne za postizanje konsenzusa o specifičnim problemima zasnovanim na prikupljenim dokazima i procjeni stanja.
„Smatram da je najznačajnije što naša organizacija trenutno radi razvijanje i učešće u regionalnoj saradnji sa ostalim organizacijama u zemljama Zapadnog Balkana, kao i učešće u regionalnim inicijativama za nadzor nad radom državnih institucija,“ rekla je Milena.
Najznačajnije su zato što govore o vezama nevladinih organizacija i Evropske unije, drugih donatora i međunarodnih aktera, kao i vezama sa drugim djelovima civilnog društva, pogotovo medijima. Civilno društvo i međunarodna zajednica često usvajaju naše sugestije i preuzimaju i zastupanju naše preporuke, što je takođe jedan od načina ostvarivanja uticaja na vlade.
“Nažalost, to znači i da i dalje moramo da tražimo podršku za naše preporuke van države da bismo bili što uticajniji. Svi znamo da bi bilo poželjnije da se obezbijedi održivost lokalnih istraživačkih centara, da se smanji zavisnost donatora i poveća lokalno vlasništvo nad našim inicijativama, koje pokušavamo da obezbijedimo zajedničkom saradnjom sa medijima i nevladinim organizacijama.”, rekla je Milena. Uprkos ovoj nezavidnoj situaciji, pozitivno je što možemo da mapiramo “šampione reforme” koji najčešće dolaze iz nezavisnih nadzornih institucija.
Konferencija je organizovana kao završni događaj u okviru projekta „Podizanje kapaciteta i zagovaračkog potencijala organizacija civilnog društva Višegradske grupe i zapadnog Balkana“, finansiranog uz podršku Međunarodnog Višegrad Fonda.
Pored toga što nema uvid u to šta se povjerljivo nabavlja, javnost ne zna i koje se procedure primjenjuju, te da li se one sprovode uz poštovanje opštih načela konkurentnosti, jednakog tretmana svih učesnika procesa i nediskriminacije koja propisuju direktive Evropske unije koje regulišu ovu oblast.
Milena je rekla da najodgovorniji akteri – vlade, kojima i dajemo najveći broj preporuka, još uvijek ne shvataju rad, ulogu i značaj think tank organizacija.