Do posljednjeg mandata

Rezultati lokalnih izbora u Herceg Novom i Tivtu u značajnoj mjeri su reprezentativni za Crnu Goru. Zato je zabrinjavajuće što se o njima tako malo govori i piše. Naročito u opozicionoj štampi. Naročito u opozicionim strankama. Naročito u opozicionih intelektualaca. Dok se Milo hapsi i smjenjuje iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, stvarna slika političkog raspoloženja je nevesela za opoziciono orijentisana pravna i fizička lica.

Da je tako potvrđuju i rezultati istraživanja javnog mnjenja koje sam imao priliku da vidim ovih dana. Demokratsku partiju socijalista, podržava gotovo 45% opredijeljenih birača, a SDP gotovo 9%, dok još najmanje 3 do 5% opredijeljenih birača podržava stranke koje su aktuelni partneri DPS na nacionalnom i-ili lokalnom nivou. Drugim riječima, u ovoj zemlji preko 60% opredijeljenih građana podržava vladajući „režim“.

O pojedinačnim rezultatima opozicionih partija ne želim ništa više reći ovom prilikom. U krajnjem, za proklamovane ciljeve opozicionih stranaka, pojedinačni rezultati nisu ni važni.

Važni su razlozi ovakvog stanja koje nije od juče, koje traje već godinama, decenijama. Dio razloga, moj utisak je da je riječ o pretežnom, većinskom dijelu razloga, leži u samim opozicionim strankama. Kad to kažem, onda u prvom redu mislim na nespremnost da se mijenjaju nabolje.

Opozicioni glasači bi morali da se zapitaju da li je racionalna politika „ljute opozicije do posljednjeg mandata“, a ako nije što je potrebno mijenjati. Osim ukoliko opoziciona rukovodstva nisu zadovoljnija stanjem od svojih birača.

Pretražujem arhivu i pronalazim neke od savjeta koje sam ranije davao opozicionim strankama. „Umjesto formiranja vlade u sjenci koju bi sastavile sve opozicione stranke, stranke bi pojedinačno trebale formirati sopstvene vlade u sjenci, ne zarad medijske pomocije, već radi kvalitetnije unutrašnje profesionalizacije, promovisanja stručnosti i pozitivne kadrovske selekcije.

Tako će uspješnije obavljati svoj ključni zadatak – kreiranja i promocije alternativne ponude javnih politika u svim ili makar ključnim oblastima“, (jun 2008). „Čuda se kao što znamo dešavaju rijetko. Za demokratsku smjenu vlasti je zato potrebno više od Facebooka, više od protestnih šetnji i više od ko zna koji put ponovljenog zahtjeva za ostavkama državnih funkcionera. Više od svega biće potrebno da se opozicioni lideri okrenu sebi i svojim partijama i objektivno sagledaju sopstvenu odgovornost što Crna Gora danas ima nikad slabiju opoziciju odnosno opoziciju nesposobnu da na izborima (ovim i ovakvim) izbori prvu pobjedu“, (april 2011). O profesionalnom radu u parlamentu „…nekoliko opozicionih glava koji o svakom zakonu govore jednako. Uz nezaobilazno podsjećanje na Mila Đukanovića, priča se svodi na to da je zakon dobar ali da nema političke volje da se primijeni, podsjećaju na lošu primjenu prethodnog i slute istu sudbinu novom.“

Ovom prilikom, a glede priče o (ne)fer i (ne)demokratskim izborima prisjećam se još jedne poruke opoziciji iz avgusta 2011. godine „…za opozicione partije je jako važno da sama rješenja u izbornom zakonu budu takva da otklone brojne i kontinuirane prigovore koje su one same imale na kvalitet izbornog procesa. Bilo bi loše da neka od željenih rješenja budu zamjena za popuštanja vlasti u odnosu na jezik i državljanstvo. Ukoliko se tako nešto desi, opozicione partije znaju da nakon glasanja za izborni zakon više neće moći žaliti na izborne uslove. Jedinstvena prilika za stvaranje kvalitetnih zakonskih uslova za fer i demokratske izbore bi bila propuštena.“ Izborni zakon je kasnije usvojen. Da li je prilika propuštena i ako jeste u kojoj mjeri ili nije, najbolje će odgovoriti sami opozicioni prvaci, poučeni iskustvima sa lokalnih izbora u Herceg Novom i Tivtu.

Opoziciono orijentisani mediji moraju, ukoliko misle dobro svojim opozicionim ljubimcima, kritički sagledavati probleme u ovim partijama i problematizovati njihove rezultate. Zato pravo pitanje za opozicionare nije koliko su prethodnog dana ili sedmice krivičnih prijava podnijeli i koliko teških optužbi izrekli na račun Đukanovića, već koliko su novih članova i simpatizera privukli. Tim pitanjem novinari bi morali da makar jednom sedmično opterete lidere opozicionih partija, makar i jednima i drugima u početku bilo teško i neprijatno.

Stevo Muk
Predsjednik Upravnog odbora Instituta Alternativa

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *